“Moravija – Rimske priče” odnosi se na zbirku kratkih priča talijanskog pisca Alberta Moravije (pravo ime Alberto Pincherle), koji je kroz svoje književno djelo, uključujući i ove priče, majstorski portretirao modernu seksualnost, egzistencijalne probleme i svakodnevni život u Rimu 20. stoljeća. Riječ je o prijevodima njegovih “Racconti romani” (Rimske priče), koje su česte na našim prostorima, a bave se licemjerjem, dosadom i moralnom dvoličnošću rimskog društva, često kroz oči pripovjedača koji promatraju svijet.
NE ISTRAŽUJ
Agnese me je mogla i obavijestiti, a ne otići tek tako ne rekavši ni – crkni. Ne tvrdim da sam savršen; da mi je ona samo rekla šta joj nedostaje, mogli smo razgovarati. Ali ona za dvije godine braka ni riječi, a jednog jutra, iskoristivši trenutak kada me nije bilo, kradomice je otišla, baš kao što rade sluškinje kada nađu neko bolje mjesto. Otišla je i ja ni sada, šest mjeseci pošlo me napustila, još uvijek ne shvaćam zašto.
Tog jutra, pošto sam se vratio iz naše tržnice (ja volim da idem na tržnicu: znam cijene, znam šta hoću, volim da se pogađam i raspravljam, da probam i opipam, hoću da znam od kakve mi životinje daju biftek, a iz koje korpe jabuke), bio sam izišao ponovo da kupim metar i po resa za zavjesu u trpezariji. Budući da nisam htio da potrošim više od onoga što sam odredio, prilično sam morao obilaziti dok nisam našao ono što mi odgovara u jednom dućančiću u Via Umiltà. Vratio sam se kući u jedanaest i dvadeset, ušao sam u trpezariju da uporedim boju resa sa zavjesom i odmah na stolu ugledao mastionicu, pero i jedno pismo. Istinu da kažem, najviše mi je privukla pažnju jedna mrlja od mastila na stolnjaku. Pomislih: »Ma pogledaj samo kako je neuredna… Zaprljala je stolnjak«. Podigao sam mastionicu, pero i pismo, skinuo stolnjak, otišao u kuhinju i snažno trljajući limunom pošlo mi je za rukom da očistim mrlju. Zatim sam se vratio u trpezariju, namjestio stolnjak i tek sam se tada sjetio pisma. Bilo je upućeno meni: Alfredu. Otvorio sam ga i pročitao: »Stan sam pospremila. Ručak sam skuhaj i tako si navikao. Zbogom. Ja se vraćam mami. Agnese«. U prvi čas nisam shvaćao ništa. Onda sam ponovo pročitao pismo i konačno mi bi jasno: Agnese je otišla, napustila me poslije dvije godine braka. Već po navici ostavih pismo u ladicu od kredenca, gdje sam držao razne priznanice i poštu, i sjedoh na stoličicu kraj prozora. Dok sam tako razmišljao, pogled mi pade na pod i ja opazih jedno malo bijelo perce koje je moralo ispasti iz jorgana kada ga je Agnese tresla. Podigoh pero, otvorih prozor i bacih ga napolje. Zatim sam uzeo šešir i izašao iz kuće.
Iako sam i sada koračao, prema svojoj navici stajući na svaku drugu ploču na pločniku, počeo sam da se pitam šta sam ja to mogao njoj, Agnesi, učiniti da me napusti sa toliko zlobe, kao da je željela da me uvrijedi. Prva stvar, pomislio sam, da vidimo može li mi Agnesa predbaciti kakvu prevaru, ma i najmanju. Odmah sam sebi odgovorio: nikakvu. Ni prije nisam imao smisla za žene, ne razumijem ih, a ni one mene; ali od dana kada sam se oženio, može se reći da su za mene prestale i postojati. Do te mjere da me je sama Agnese zadirkivala pitajući me s vremena na vrijeme: »Šta bi ti učinio da se zaljubiš u neku drugu ženu?« A ja bih odgovarao: »To nije moguće: volim tebe i taj ću osjećaj gajiti čitavog života«. Razmišljajući sada o tome, čini mi se da se sjećam kako je ono »čitavog života« nije baš obradovalo, naprotiv: izdužila je lice i ušutjela. Prelazeći na sasvim druge misli, htio sam da ispitam da me nije slučajno ostavila zbog novaca i, u krajnjoj liniji, zbog mog postupka prema njoj. Ali sam i ovoga puta otkrio da mi je savjest mirna. Novac joj istina nisam davao, osim u izvanrednim prilikama, ali što bi joj bio potreban novac? Uvijek sam bio spreman da platim. A postupak nikako nije bio loš: išli smo dva puta nedjeljno u kino; dvaput u kavanu, bez obzira hoće li naručiti sladoled ili samo ekspres kavu; nekoliko ilustriranih časopisa mjesečno i novine svakoga dana; zimi, možda, čak i opera; ljeti odmor u Marinu, u kući moga oca. To što se razonode tiče. Govoreći o haljinama, tu je Agnese imala još manje prava da se tuži. Kada bi joj šta zatrebalo, recimo prsluk ili par čarapa ili maramica, uvijek sam bio spreman: obilazio sam s njom dućane, izabirao predmet i plaćao bez riječi. Isto tako i kod krojačica i modiskinja. Nikada se nije dogodilo, kada bi mi ona rekla: »Treba mi šešir ili treba mi haljina«, da joj nisam odgovorio: »Hajdemo, pratit ću te«. Uostalom, treba priznali da Agnese nije mnogo zahtijevala. Kad je prošla prva godina braka, gotovo je sasvim prestala da šije haljine. Čak sam je ja tada podsjetio da joj je potreban ovaj ili onaj dio odjeće. Ali ona bi mi odgovarala da ima stvari od prošle godine i da to nije važno; tako sam na kraju pomislio da se ona u tome razlikuje od ostalih žena i da joj nije stalo do oblačenja.
Dakle, što se srca i novaca tiče, ništa. Ostajalo je još ono što advokati nazivaju neslaganjem karaktera. Sad sam se pitao: kakvo je neslaganje moglo postojati među nama kada u toku dvije godine ni jedan jedini put nismo ni o čemu raspravljali? Uvijek smo bili zajedno, i da je to neslaganje postojalo, moralo bi se pokazati. Ali Agnese mi nikada nije proturječila, čak bi se moglo reći da nije ni govorila. Nekih večeri, kada smo išli u kavanu ili bili u kući, jedva bi i otvarala usta, uvijek sam ja govorio. Ne kažem ne, volim da govorim i da sebe slušam kako govorim, osobito kada se nalazim sa osobom s kojom sam u prisnim odnosima. Glas mi je miran, ravnomjeran, bez visina i dubina, razuman, tečan i kada načnem neki predmet, temeljito ga raščlanim odozgo do dolje, u svim njegovim oblicima. A najviše volim kućaničke razgovore: sviđa mi se da pričam o cijeni robe, o rasporedu namještaja, o kuhinji, o radijatorima, dakle, o svim sitnicama. Nikada se ne bih umorio pričajući o tim stvarima; toliko mi se to sviđalo da često nisam ni primijetio da istu stvar počinjem ispočetka, iznoseći ista mišljenja.
Ali, budimo pravedni, to i jesu razgovori za jednu ženu: o čemu bismo inače razgovarali? Agnese me je, uostalom, pažljivo slušala, bar je meni tako izgledalo. Samo sam jednom, dok sam joj objašnjavao djelovanje električnog grijača za vodu, primijetio da je zaspala. Pitao sam je, budeći je: »Ali, zar je tebi dosadno?« Odmah mi je odgovorila: »Nije, nije, bila sam umorna, noćas nisam spavala«.
Muževi obično idu u ured ili u trgovinu ili možda nemaju šta da rade i odlaze u šetnju s prijateljima. Ali za mene je i ured, i trgovina i prijatelji, sve je to bila Agnese. Nisam je napuštao ni trenutka, bio sam uz nju, možda ćele se začuditi, čak i kad je kuhala. Meni je kuhinja strast i svakog dana sam, prije jela, znao opasati kecelju i pomagati Agnesi u kuhinji. Radio sam pomalo sve: gulio krompir, čistio mahune, sjeckao začine, pazio na lonce. Tako sam joj dobro pomagao pa bi mi ona često znala reći: »Hajde, ti to napravi… mene boli glava… idem u krevet«. I onda bih kuhao samostalno i pomoću kuhara znao sam čak isprobati i po neko novo jelo, šteta što Agnese nije gurman; čak je u posljednje vrijeme sasvim izgubila apetit i jedva je i doticala jelo. Jednom mi je rekla, tako u šali: »Pogriješio si što si se rodio muškarac… ti si žensko… čak si i domaćica«. Moram priznati da je u joj rečenici bilo istine: jer sam ja, osim kuhanja, volio i da perem, peglam, šijem, a u trenucima besposlice, čak i da porubljujem maramice. Kako sam rekao, nikada je nisam napuštao: čak ni kad bi joj došla u posjetu koja prijateljica ili majka. Ni onda kada joj je, ne znam ni ja zašlo, palo na pamet da uči engleski: samo da ostanem kraj nje i ja sam se prilagodio učenju tog tako teškog jezika. Bio sam toliko vezan uz nju da sam se i neki put osjećao čak i smiješan, kao onog dana u kavani kad nisam shvatio neku riječ, koju mi je ona rekla tiho, pa sam krenuo za njom čak do zahoda i čuvar me zaustavio dajući mi do znanja da je to odjeljenje za dame i da ne mogu ući. Eh, nije lako naći muža kao što sam ja. Često bi mi rekla: »Moram ići na to i to mjesto, moram vidjeti tu i tu osobu koja tebe ne zanima«. Ali bih joj ja odgovorio: »Idem i ja… i tako nemam šta da radim«. Tada bi mi ona odgovorila: »Što se mene tiče, samo izvoli, samo ti kažem da će ti biti dosadno«. Ali meni nije bilo dosadno, pa bih joj poslije rekao: »Jesi li vidjela, nije mi bilo dosadno«.
Dakle, bili smo nerazdvojni.
Razmišljajući o svemu tome i pitajući se još uvijek zašto me Agnese napustila, stigao sam do radnje svog oca. To je dućan sa svetim predmetima u blizini Minervinog trga. Moj otac je još mlad čovjek: crne, kovrčave kose, crnih brkova, a ispod tih brkova, osmijeh koji ja nikada nisam razumio. Možda zbog navike, jer posluje s popovima i pobožnim osobama, on je sav sladak, tih i uvijek lijepa ponašanja. Ali mama, koja ga poznaje, kaže da su njemu svi živci unutra. Prođoh, dakle, između svih onih vitrina, punih crkvenih odjeća i kaleža i uputih se pravo u sobu iza dućana gdje se nalazi njegov pisaći sto. Kao i obično računao je grickajući brkove i razmišljajući. Rekoh mu bez daha: »Tata, Agnese me je napustila«.
On podiže oči, meni se učinilo da se ispod brka smiješi; ali to je možda bio samo moj utisak. Reče: »Žao mi je, baš mi je žao… a kako se dogodilo?«
Ispričah mu sve po redu. I završih: »Naravno, da mi je žao… ali bih više nego išta htio da znam zašto me ostavila«.
On me upita neodlučno: »A ti ne razumiješ?«
»Ne«.
Trenutak je ostao bez riječi, a onda mi reče uzdišući: »Alfredo, žao mi je, ali ne znam šta da ti kažem… ti si mi sin, izdržavam te, volim te… ali o ženi moraš misliti«.
»Da, ali zašto me ostavila?«
On zaklana glavom: »Na tvom mjestu ja ne bih istraživao… što ti je važno da saznaš razlog?«
»Vrlo mi je važno… više nego išta«.
U tom trenutku uđoše dva popa; moj otac ustade i pođe im u susret govoreći: »Vrati se kasnije… pa ćemo razgovarati… sada imam posla«.
Shvatio sam da od njega ne mogu više očekivati, pa sam izišao.
Kuća Agnesine majke nije daleko, na Corso Vittorio. Pomislio sam da jedina osoba, koja mi može objasniti tajnu njezinog odlaska, jeste upravo Agnese, i pođoh tamo. Trčeći, popeh se uz stepenice i uđoh u sobu. Ali umjesto Agnese, dođe njezina majka, žena koju nisam podnosio; i ona trgovkinja, crne obojene kose, rascvalih obraza, nasmijana, podmukla i dvolična. Bila je u kućnoj haljini s jednom ružom na grudima. Ugledavši me, reče s lažnom srdačnošću: »Oh, Alfredo, kako to da si ti ovamo naišao?«
Odgovorih: »Vi, mama, znate zašto. Agnese me napustila«.
Ona reče mirno: »Da, tu je… moj sinko: šta ćeš? To su stvari koje se događaju«.
»Kako, tako mi vi odgovarate?«
Ona me pogleda trenutak, a onda zapita: »Jesi li tvojima kazao?«
»Jesam, ocu«.
»A šta ti je on rekao?«
Šta je njoj moglo značiti to što je rekao moj otac? Odgovorih preko volje: »Znate vi kakav je tata… on kaže da ne treba da istražujem«.
»Dobro ti je rekao, moj sinko… ne istražuj«.
»Ali konačno«, rekoh zagrijavajući se, »zašto me napustila? Šta sam joj napravio? Zašto mi ne kažete?«
Dok sam sasvim ljutito to govorio, pade mi pogled na sto. Bio je prekriven stolnjakom, a na stolnjaku je bio jedan bijeli, vezeni ručni rad, a na njemu vaza puna crvenih karanfila. Ali ručni rad nije stajao na svom mjestu. Automatski, i ne znajući šta radim, dok me je ona gledala smiješeći se, i nije odgovarala, podigoh vazu i stavih ručni rad na njegovo mjesto. Onda ona reče: »Bravo… sada je ručni rad tačno na sredini… ja nisam primijetila, ali ti si to odmah uočio… bravo… a sada će biti bolje da odeš, moj sinko«.
Ona je već bila ustala, pa sam ustao i ja. Htio sam da pitam mogu li vidjeti Agnese, ali sam shvatio da je to badava; a onda sam se bojao i toga da, ako je vidim, ne izgubim glavu i ne napravim, ili ne reknem kakvu glupost. Tako sam otišao i od toga dana nisam više vidio svoju ženu. Možda će se ona jednoga dana i vratiti shvativši da se muževi kao ja ne nalaze svaki dan. Ali prag moje kuće neće preći dok mi ne objasni zašto me je napustila.
Alberto Moravija
