Četvrta ljubav Alena Badjua
Novosadska izdavačka kuća “Adresa” objavila je prošle godine knjigu Vladimira Tasića Svetovi Alena Badjua. (Vidi prikaz Ivana Milenkovića; “Vreme” broj 1083) U pomenutom prikazu Milenković Badjuove knjige naziva “teškim, nekomunikativnim i neprozirnim” potencirajući Biće i događaj, Etiku te Logiku svetova. Inače, Tasićeva studija je prije “oknjiženja” emitovana na Trećem programu Radio Beograda, i to pod ponešto drukčijim naslovom – Matematika, poezija, politika: ljubavi Alena Badjua.
Glavna tema Badjuove knjige originalno objavljene početkom 2011. godine nije ni matematika ni poezija ni politika. Knjiga se zove Eloge de l’amour i bavi se, kako se i iz naslova vidi, ljubavlju. (Ove godine je objavljena u prevodu na engleski pod naslovom In Praise of Love.) Izdavač srpskog prevoda pod naslovom Pohvala ljubavi (iz pera Olivere Miok) je ponovo novosadska “Adresa”. Poslije čitanja gotovo da bi se moglo reći kako je upravo ljubav – četvrta ljubav Alena Badjua.
Knjiga govori o ljubavi, a napisana je u formi intervjua. Badjuov sagovornik je Nikola Trung, a knjiga je nastala iz javnog intervjua održanog 14. jula 2008. godine u sklopu teatarskog festivala u Avinjonu. U uvodu knjige Badju navodi kako je knjiga zapravo elaboracija onoga što je tog dana izrečeno, a da se trudio da tekst sačuva spontan ritam, jasnoću i energiju. Trud je, kako se to kaže, urodio plodom. Knjiga se čita s lakoćom, u ritmu koji daju Trungova pitanja.
Intervju je i inače jedna od manje potrošenih formi u našem vremenu potrošenosti. Od one skice koja tek daje uvid do kakve je veličanstvene autobiografije mogla da izraste Kišova nedovršena knjiga Život, literatura preko autobiografskih knjiga Margerit Jursenar i Lešeka Kolakovskog do, primjerice, razgovora sa Isaijom Berlinom koje potpisuje Ramin Džahanbeglu, niže se lista djela što su iskoristila dio mogućnosti koje ova forma pruža.
Prije nekoliko decenija, dok su još bili mladi, dok još nisu pisali romane što su postali predlošci za filmove Romana Polanskog, odnosno prije nego su se (retorički?) javno (u)pitali Kako se to može biti Hrvat, prije nego su se, dakle, masmedijski proslavili, Paskal Brikner i Alen Finkelkraut bavili su se novim ljubavnim neredom. Badjua, međutim, više brine novi ljubavni red. U vremenu super ultra hiper light cigareta, čarobnih muštikli i kartica koje staviš u kutiju i tabakeru, a one kao odstranjuju štetne materije, ako već moraš da pušiš, u vremenu bezalkoholnog piva, low fat mliječnih proizvoda, čokolada bez šećera, Coca-Cole Zero i ostalih srodnih budalaština, Badjua zabrinjava koncept “ljubavi bez rizika” u Internet dating formi i sličnim varijacijama. Efektno i elokventno, bez previše prazne retorike, Badju ilustruje zašto je to besmisleno.
Ima u Kišovoj priči Lauta i ožiljci ona divna scena kad se narator povjeri svom stanodavcu, starom ruskom emigrantu kako voli dvije žene, a ovaj mu kaže, otprilike, da je ljubav užasno teška stvar, da treba da pazi da nekom ne nanese bol te da ne prenagli i zbog sebe i zbog njih. Malo poslije elaborira: “Ljubav je strašna stvar. Šta da vam kažem? Na ljubavnom iskustvu drugih ne može se učiti. Svaki susret između muškarca i žene započinje kao da je to prvi susret na svetu. Kao da nije bilo od Adama i Eve naovamo milijarde takvih susreta. A vidite, iskustvo ljubavi se ne prenosi. To je veliko zlo. I velika sreća. Bog je to tako uredio. (…) Budite oprezni. Nemojte nikog da povredite. Ljubavne rane ostaju najdublje urezane u duši. I nemojte da vam literatura zameni ljubav. I literatura je opasna. Život se ne može zameniti ničim.”
Badjuova razmatranja su često vrlo slična. Ljubav uvijek počinje susretom, kaže on. Ono francusko rendezvous koje je kao randevu ušlo valjda u sve jezike, izvorno zapravo i znači predstaviti se. A svaki susret, svako predstavljanje, kao da se dešava prvi put.
Analizira Badju i mjesto ljubavi u opusima i svjetonazorima različitih filozofa. Na jedan ekstrem – negativni – on smješta Šopenhauera, a na drugi – pozitivni – Kjerkegora. Bavi se također i konceptima vezanim za ljubav, poput vjernosti ili ljubomore. (Na jednom mjestu se, recimo, pita: Zar smisao vjernosti nije mnogo širi od pukog obećanja da se ne spava s nekim drugim? Što se tiče ljubomore, protivi se ideji da je ona konstitutivni dio iskustva ljubavi.) Otvara također i pitanje međusobnih veza ljubavi i politike, ponajviše na Trungovo insistiranje koji, očito, želi da načini nekakvu paralelu sa Deridinom Politikom prijateljstva.
Iz perspektive onog svijeta kojeg knjige još uvijek zanimaju, no koji nije fahovski usmjeren ka savremenoj filozofiji, Alen Badju se uglavnom percipira kao Žižekov ortak, neko za koga se čulo, ali ga se baš i nije čitalo. Možda je upravo Pohvala ljubavi prilika da se Badju i nešto šire (pro)čita. U knjizi (ili knjižici) od stotinjak stranica ima mnogo inspirativnih momenata, trenutaka za oprezno (ili manje oprezno) domišljanje. Nasuprot teškoći, nekomunikativnosti i neprozirnosti svojih glavnih knjiga, ovdje je Badju lak, komunikativan i proziran; takoreći transparentan. Poslije Pohvale ljubavi poneko će vjerovatno da posegne i za Svetim Pavlom ili Logikom svetova.
Muharem Bazdulj
