“American Movie” – Jesus told me so
Što smo sve spremni napraviti za svoje snove? A što oni koji snimaju one koje pokušavaju ostvariti iste? Ako ćemo ići onom važniji je put od cilja, onda su dokumentarni filmovi o često ekscentričnim pojavama koje ruše sve životne prepreke kako bi došepesali do svog svetog grala kakvog god oblika u konačnici on bio – među najuzbudljivijim primjercima nefikcijskog filmskog roda. Jedan od takvih dokumentaraca – koji je i višepotpisanog autora ponajviše bacio u topli dokumentaristički zagrljaj – zasigurno je “American Movie” (1999) američkog autora Chrisa Smitha. Trebali smo ostaviti “AM” za sljedeću sezonu “Klasika”, no činilo nam se prikladnim završiti ovogodišnju, vérité klasikom koji ni nakon pune 23 godine ne gubi na svojoj izvornoj snazi. Kako i bi, kad s vremenskim odmakom nešto što se tada, na samom izdisaju devedesetih, smatralo uvjetno rečeno svakodnevnim, u današnje doba dobivamo tek na kapaljku. Otišla je dokumentaristika u međuvremenu na sto različitih strana, od hibrida do produkcijski zategnutih, ali uglavnom beskrvnih true crime ostvarenja koje zaboravljate i prije isteka odjavne špice. Klasični, opservacijski dokumentarci poput “American Movieja”, koji pažnju publike zadržavaju na organski način, kroz autentične likove i pripadajuće životne okolnosti, bez pretjeranih montažersko-zvukovnih ekshibicija koje nam govore što i kad bismo trebali osjećati, kao da su već godinama u svojevrsnoj defanzivi. Zato će film o simpatičnom gubitniku Marku Borchardtu koji također – godinama pokušava završiti svoj igrani dugometražni prvijenac “Northwestern” i njegovom vjernom suputniku, dugokosom metalcu Mikeu Schanku (nažalost preminuo ove godine u 56. godini) u kojeg ćete se zaljubiti na prvi pogled, poslužiti kao vremenski stroj, u zauvijek zamrznuto vrijeme kada su još dokumentarci bili dokumentarci. Ili smo svi, a naročito vaš glavni urednik, bili novovalno mlađi. Kako god, “American Movie” je i dalje remek-djelo, film kojeg je, primjerice, New York Times uvrstio među svojih tisuću najboljih svih vremena (33.!).
Chris Smith će kroz godine izgubiti oštricu jednog od najviše obećavajućih američkih nezavisnih filmaša, te s vremenom izgraditi srednjostrujašku karijeru (“The Yes Men”, “Jim & Andy”, “Fyre”, “Bad Vegan: Frame. Fraud. Fugitives.”), vlasnika korektne ali po ni čemu previše istaknute redateljske biografije. Mogao bi to narednih mjeseci ponešto promijeniti “Sr.” (2022) o redatelju Robertu Downeyju starijem, kojem neki predviđaju i oskarovsku nominaciju. No, sredina i kraj devedesetih bili su poprilično drugačija priča za Chrisa Smitha. Nakon filmskog – paralelno i igranog i dugometražnog – debija s filmom “American Job” (1996) o pojedincima na poslovima s minimalnom plaćom, američki redatelj će tri godine kasnije dovršiti film, koji će mu (kao i mnogi filmovi koje spominjemo u našim “Klasicima”, oprostite na ponavljanju) bez imalo sumnje obilježiti ostatak karijere. I film koji u ovakvom obliku ne bi nikad ugledao svjetlo dana, da se neke stvari nisu poklopile, kao uostalom u svakoj dobroj priči o rađanju kultnog filma. Jer u suprotnom (čitaj: da je film bio totalno sranje), nikad za njega ni pripadajuću legendu ne bismo čuli. Sudbina je, dakle, Smitha i Borchardta spojila na Sveučilištu Wisconsin u Milwaukeeju, mjestu gdje je redatelj radio kao filmski predavač, a naš junak pohađao isto, sve dok mu nije ponestalo novca. Borchardt je bio prisiljen odustati od faksa, no i nakon prisilnog ispisa svejedno je nastavio koristiti filmsku opremu namijenjenu studentima, snimajući svoj direct to video kratkometražni hororac “Coven” (1997). Smithu se učinila zanimljivom ideja snimiti mladog redatelja na Toronto Film Festivalu na ručku s kritičarem Rogerom Ebertom, koji je trebao podebljati interes investitora za njegov magnus opus “Northwestern”. Do susreta u konačnici nikad nije ni došlo, no Borchardtov šarm, upornost i usredotočenost na cilj jako su dojmili Smitha. Odlučio je nastaviti snimati, što će, kad se sve zbroji i oduzme, rezultirati jednim od najnevjerojatnijih dokumentarnih iskustava u povijesti.
Smith i ekipa na terenu su zbog ovog dokumentarca proveli oko dvije godine, a u montažnoj sobi još toliko. O kolikom se poslu radilo, govori i podatak da su film montirala tri glavna i tri pomoćna montažera. Američki autor svoj je “American Movie” snimio 16-mm kamerom, unatoč činjenici da je postojala i opcija jeftinije video-vrpce. No, ostao je vjeran old school putevima, baš kao i u svom igranom prvijencu “American Job”, s kojeg mu je ostalo deset nepotrošenih rola filma; dodatno, u konačnici je izračunao da bi mu trošak montaže zbog većeg broja snimljenog materijala povećao ukupne troškove, iako je 16-mm vrpca skuplja. Kako god, na kraju “American Movieja” svejedno je skupio povelikih 440 rola filma, odnosno 70 sati sirovog materijala. “Snimanje na filmu prisililo nas je montiranju u hodu, a zbog svoje skupoće doprinosi drami. S videom možete postati lijeni, jer ne morate donositi toliko teške odluke”, rekao je za Indiewire. A novac za opremu, prije svega za spomenutu i ne baš jeftinu 16-mm vrpcu, trebalo je nabaviti pod svaku cijenu, jer su oboje nestajali brzinom svjetlosti, na dnevnoj bazi. Kako bi filmsko-produkcijski preživjeli, Smith je između ostalog bio prisiljen snimati televizijske reklame, ponajviše one lutrijske. Sve se u konačnici itekako isplatilo, iako su tada šanse za bilo kakvu (veću) zaradu bile – čista lutrija.
“American Movie” je u siječnju 1999. godine imao svjetsku premijeru na Sundance Film Festivalu, koji se diči titulom najveće ovakve manifestacije posvećene nezavisnom filmu. I ne samo da je premijera prošla više nego uspješno iz kritičarsko-gledateljskog rakursa, već je film ostavio izuzetan utisak i na odgovorne ljude iz Sonyja. Koliko izuzetan? Negdje oko milijun dolara – izuzetan; iako konačna cifra nije puštena u javnost, spekulira se da je Sony za prava prikazivanja Smithovog filma platio između 750 tisuća i milijun američkih novčanica. Sundance je, naravno, osim kvalitete svog programa, već desetljećima sinonim (i) za unosne distributerske dealove koji konstantno pune novinsko-internetske stupce, i šire od strogo specijaliziranih filmskih. Tako su vijesti o tome tko je i kome i za koliko prodao svoj film, gotovo u jednakoj ravni s reakcijama na iste, a u recentnim godinama nije rijetkost da neko ostvarenje dosegne cijenu od nekoliko desetaka milijuna dolara. U tom kontekstu dokumentarci, naravno, stoje dosta lošije od svojih igranih rođaka, pa je tih milijun dolara za “American Movie” i danas golem doseg za doku-rod, kamoli ne prije dvadeset i kusur godina.
Malo o samom filmu, napokon. Redatelj nam u ekspoziciji, kroz monolog svog glavnog lika Marka, dok se ovaj u sumrak vozi gradom u automobilu očigledno starijeg godišta (“Bio sam gubitnik, zbog čega sam jako tužan i depresivan. To više ne želim biti”), odmah na početku nagovještava čvrst okvir samoga dokumentarca – gledat ćemo portret čovjeka koji će nakon mnogih neuspjeha svoj američki san pokušati ostvariti kroz snimanje velikog američkog filma; za razliku od prošlih neuspjeha, ovaj put će uspjeti, govori. Glavni protagonist, tridesetogodišnji Mark Borchardt bavi se filmom od tinejdžerskih godina, uglavnom nebudžetnim hororcima koje snima sa svojim prijateljima, ponosno nosi fudbalerku i povelike naočale za vid koje zapravo nikad nisu ni ušle u modu. Nakon uvodne sekvence, Marka zatičemo u njegovom domu, kako u posljednji trenutak dovršava scenarij za jedan radijski horor-show; situacija je podosta naelektrizirana, hektična, netko od pomoćnika zabija strašilo u zemlju jer – zašto ne, nek’ nešto rade. A ni scenarij se neće sam napisati. U cijeloj toj gužvi na ekran, u tipični reportažni kadar, ubrzo dolazi simpatičan, pomalo usporen mladić duge rudlave kose obučen u jaknu vijetnamku. Govori o davno svršenim zajedničkim partijanerskim danima, bar za njega samoga. Kasnije ćemo doznati da se radi o Mikeu Schanku, Borchardtovom vjernom sidekicku koji će u jednakoj mjeri obilježiti film i svojom razoružavajućom nevinošću zauvijek ući u legendu. Mike je Borchardtov najbolji prijatelj, uvijek prisutan kada treba nešto pomoći ili jednostavno praviti društvo, u čijim stonerskim očima i usporenom načinu govora pretpostavljate da je jednom nešto puklo, ali ga zbog njegove dječje neiskvarenosti i jednostavnih, one-linerskih rečenica morate staviti duboko pod srce. Jednom je, kaže, zbog prežestokog korištenja PCP-ja završio u hitnoj, gdje su čak i liječnici u jednom trenutku dignuli ruke od njega. “Kada igraš lutriju, ponekad dobiješ, a ponekad izgubiš. Ali to je bolje od droge i alkohola, jer kad koristiš njih, posebno droge, uvijek gubiš”, u svojoj mudrosti prisnažuje Mike. U međuvremenu se, pak, riješio ovih ovisnosti, ali je poprilično zavolio lutrijske strugalice na koje dnevno potroši dosta novca.
Naravno, ni u jednom trenutku ne treba zaboraviti da se pred nama rastvara nečiji život s pravim, ne-filmskim ulozima; da bi preživio, Mark preko dana radi na groblju (opisuje situaciju sa zasranim toaletom na svom poslu – “Da budem potpuno iskren s tobom, čovječe, bio je to stvarno dubok trenutak. Jer sam razmišljao: ‘Imam trideset godina i za otprilike deset sekundi moram početi čistiti nečije sranje, čovječe’”), prije svitanja dostavlja Wall Street Journal. Još uvijek živi s majkom, ima problema s alkoholom, dugovima te bivšom ženom s kojom ima troje djece. Na prvu – simpatični rednekovski luzer iz Menomonee Fallsa, Wisconsina, za kojeg želite navijati, ali kojem ćete se ponekad također nasmijati, jer raznorazne fiks ideje imaju smisla samo u njegovoj glavi (“Ako uspijem pronaći 3000 ljudi poput tebe diljem zemlje, čovječe, u poslu sam” – koliko primjeraka njegovog kratkometražnog “Covena” treba prodati da bi pokrio dugove i zaradio). Njegov vjerni pratitelj Mike podsjeća na Silent Boba Markovom Jayju, dok će potonji za ostvarenje svojih filmskih snova upregnuti sve moguće snage, od vlastite majke Monice koja je u nedostatku bilo kakve filmske ekipe prisiljena gledati kroz objektiv kamere, do poznanika i prijatelja te lokalnih glumaca koji na svojoj koži moraju iskusiti doslovnu bol niskobudžetne produkcije (jedan od glumaca na snimanju “Covena”, uslijed fingirane tučnjave razbio glavu o nedovoljno omekšano drvo ladice ispod umivaonika). Kad mu ponestane novca, Mark se obraća ujaku Billu, čovjeku u zimi života, koji unatoč popriličnoj ušteđevini živi u kamp-kućici, dok nam čita svoje ljubavne pjesme, supruzi koje odavno nema među živima. Unatoč mogućoj zlouporabi moći – jer Mark konstantno od ovoga žica neke novce, ljubav i poštovanje između dvojice muškaraca stvarna je i opipljiva; Mark osim svog društva, Billu poklanja i fizičku skrb, pomaganjem pri kupanju primjerice. Uncle Bill je, zapravo, najveći financijer njegovih filmskih putešesvija, inače “Coven” nikad ne bi ugledao svjetlo dana.
U neku ruku “American Movie” je film o snu koji bolje funkcionira kao san, nego realiziran projekt – ideja veličanstvene ideje. “Nortwestern” je Borchardtov sveti gral, nedovršena filmska freska ultimativnog ideala, redateljske i ljudske verzije Marka kakav bi ovaj htio biti. O sadržaju istog malo je znano, jedino da u svojoj hrđavoj raspadnutosti fikcionalnog glavnog lika, jako podsjeća na ovisnički dio biografije našeg. I u idealnim okolnostima, u stvarnom svijetu dovršeni “Northwestern” ne bi uspio akumulirati potpunu snagu (prije svega) Markovih očekivanja, jer su u startu nerealistična; “Nortwhestern” je Mark u alternativnoj stvarnosti, dovršeni “Coven” – izboran jedva prolaznim preglumljavanjima lokalnih naturščika i upitnim kadriranjem – je onaj pravi, sa svim svojim nesavršenostima. Smith kroz cijeli film prožima kontrastnu dualnost svog protagonista; gotovo karikaturalnu rednekovsku Borchardtovu stereotipnost lokalnog pijanca na američkom Jugu (zapravo Srednji zapad, šire područje Milwaukeeja), čiji su najbolji dani zaspali na reflektorima lokalnog football igrališta te nevjerojatnu elokventnost i inteligenciju koja daleko nadmašuje uske predrasudne okvire lako osuđujuće publike; verbalnih snova u kojima Mark – danas glumac s četrdesetak uloga iza sebe – snimanje filma proglašava prvim životnim prioritetom i realnosti koja isto demantira, jer više od deset godina nije snimio nikakav.
Kao i u mnogim sličnim filmskim djelima koja fokusiraju pojedince na marginama društva, glavna kritika nameće moguću eksploataciju, pa čak i ismijavanje glavnih protagonista uronjenih u životne okolnosti potpuno drugačije od gledatelja koji će iste promatrati iz svog udobnog naslonjača. Smith je, očekivano, u svim svojim intervjuima oštro odbacivao takve zaključke, ističući respekt prema Marku i njegovog obitelji, kao i novostvoreno prijateljstvo te otvoreno divljenje originalnosti i inteligenciji svog glavnog protagonista. Iako nije imao zakonsku obvezu, Smith je Borchardtu kroz autorizaciju ponudio priliku vidjeti konačnu verziju filma, na koju ovaj nije imao primjedbi. Zato su sve tadašnje kritike o eksploataciji pomalo smiješne, jer “American Movie” jednostavno nije takav film. Svojim (ne)namjernim humorom (Mark: “Ovo je bilo pomalo katarzično, zar ne?; Mike: Uh, vrlo katarzično, Mark; Mark: Znaš li što ta riječ uopće znači?; Mike: Ne.”), toplim prijateljskim odnosom između dvoje glavnih likova (Mike kao možda najbolji dokumentarni sidekick svih vremena), bolno iskrenim i nefiltriranim intervjuima (mama Monica dobro stoički podnosi sve Markove ekshibicije; brat Alex našem junaku predviđao put serijskog ubojice), lijepim brojem apsurdističkih situacija (legendarni Uncle Bill koji je trideset puta morao ponavljati scenu iz “Covena”: “It’s alriiight, it’s okaaay, there’s something to liveee for, Jesus told me sooo”) i sada već nostalgičnom, neispoliranom low-fi teksturom prohujalih devedesetih koje nisu bile cijepljene protiv sirove emocije i lažne političke korektnosti. “American Movie” je i spomenik nezavisnom filmu i svim poteškoćama koje bavljenje istim vuče sa sobom. “For the love of sports”, rekli bi Amerikanci – Smithov dokumentarac sve ovo čini jednim od najživotnijih i najunikatnijih doku-filmskih iskustava svih vremena.
Hrvoje Krstičević
