Sinoć je stigla June
Nazvao je Fred i javio vijest. Bila sam zapanjena, iako sam često zamišljala taj prizor. Tijekom cijeloga dana bila sam svjesna da je June na Clichyju. Gušila sam se nad pisanjem i hranom, prisjećajući se Henryjevih riječi:
– Čekaj me.
Ali čekanje mi je nepodnošljivo. Gutam velike količine tableta za spavanje.
Skačem svaki put kad zazvoni telefon. Zovem Allendyja. Ponašam se poput utopljenika.
Jučer i danas me nazvao Henry, ozbiljan, zbunjen:
– June je došla u pristojnom raspoloženju. Ponaša se normalno i razumno.
Razoružan je. Hoće li to potrajati? Kako će dugo June ostati? Što da ja radim? Ne mogu čekati ovdje, u ovoj sobi, suočena sa svojim pisanjem.
Odlazim spavati uz bol koja me guši. Čim se ujutro probudim, ponovno mi se poput kamena spusti na potiljak. Hugova je ljubav u ovome trenutku zastrašujuća, nadljudska. I Allendyjeva. Bore se za mene. Kao dijete, zamalo sam umrla kako bih pridobila očevu ljubav, a sada iz istog razloga psihički umirem, mučim i teroriziram voljene osobe, kako bih privukla njihovu pažnju. Ta me spoznaja ošinula poput biča.
Borim se da si pomognem.
Ne smijem odustati od Henryja samo zato što je June razumna. Ipak, moram ga se odreći barem na jedno vrijeme, a kako bih to postigla, moram nekako ispuniti golemu prazninu koju u mome životu ostavlja njegova odsutnost.
Nazvala me June, a na zvuk njezina glasa nisam osjetila ni bol, ni radost, ništa od uzbuđenja koje sam očekivala. Sutra navečer stiže u Louveciennes.
Hugo me odvezao k Allendyju. Planirala sam put u London, gdje bih mogla upoznati nove ljude i pronaći spas, mentalnu ravnotežu. Do trenutka kada sam stigla k Allendyju, već sam se mogla kontrolirati. Bio je sretan jer me spasio od mazohizma.
Zamislio je kraj moje podložnosti Henryju i June. Dok mi je neprestano ljubio ruke, govorio je rječito i ljudski. Ljubomorni Allendy protiv Henryja. Tako je lukav. Rekla sam mu da razlog Henryjeve ogromne potrebe za ženom leži u tome što je on pravi, stopostotni muškarac; slava budi poganskim bogovima da u njemu nema nimalo ženskosti. Ali Allendy je odgovorio da upravo seksualno zreo muškarac posjeduje ženske kvalitete nježnosti i intuicije. Pravi muškarac ima snažne zaštitničke porive koji Henryju nedostaju. Allendy je mudrac, osim kada je riječ o Henryju. On, veliki analitičar, tako je ljubomoran da je ludo izjavio kako je Henry možda njemački špijun.
Želi da se oslobodim potrebe za ljubavlju, kako bih ga mogla voljeti zbog njega samog. Ne želi da mu padnem u zagrljaj zbog očajničke potrebe za ljubavlju. Ne želi iskoristiti svoj utjecaj da me posjeduje, a mogao bi. Želi da prvo stanem na vlastite noge.
Rekao je da Henry crpi snagu iz ljubavi koju mu ja dajem, da nikada više u životu neće dobiti tako dragocjen dar, da se to dogodilo samo zato jer ja nemam razvijen osjećaj vlastite vrijednosti. Nadao se, za moje dobro, da je ta veza gotova. Prihvatila sam svu njegovu racionalnost. Vjerujem Allendyu, a i privlači me. (Naročito danas, kada sam uočila senzualnu modulaciju usta, što otkriva potencijalnu strastvenost). Ali ispod površine, osjećala sam, kao i druge žene, snažnu zaštitničku ljubav prema Henryju – što je manje savršen, to ga više moram voljeti. Ojačala sam. Telefoniram Eduardu da mu pomognem, da ga podržim. Odustajem od puta u London. Ne treba mi. Mogu se suočiti s Henryjem i June. Nestao je čvor boli koji me gušio. Ne moram se oslanjati na površne promjene, na nove prijatelje.
Sve je to samo žestoka samoobrana od gubitka ljubavnika kojega nikada neću zaboraviti. Što će biti s njegovim radom, njegovom srećom? Što će mu June napraviti?
– Moja ljubav, Henry, koga sam ispunila snagom i samospoznajom; moje dijete, moja kreacija, nježan i podatan u ženskim rukama. Allendy kaže da on više nikada neće iskusiti ljubav poput moje, ali ja znam da ću uvijek biti tu za njega, da ću onoga dana kada ga June povrijedi, biti tu da ga ponovno volim.
Ponoć. June. June i ludilo. June i ja stojimo na kolodvoru i ljubimo se dok pored nas jure vlakovi. Opraštam se od nje. Ovijam ruku oko njezina struka. Ona drhti:
– Anais, tako sam sretna s tobom. Nudi mi usta na poljubac
Tijekom naše zajedničke večeri govorila je o Henryju, o njegovoj knjizi, o sebi. Bila je iskrena ili sam ja najveća budala koja je ikada postojala. Mogu samo vjerovati u našu ekstazu. Ne želim znati, želim je samo voljeti. Bojim se samo da će joj Henry pokazati moje pismo i povrijediti je, uništiti je.
Usporedila me s učiteljicom u Jeunes filles en uniforme, a sebe s Manuelom, učenicom prepunom obožavanja. Učiteljica je imala divne oči, pune samilosti, ali bila je snažna. Zašto June zamišlja da sam ja snažna, a ona strastveno dijete, omiljena učenica?
Želi zaštitu, utočište od boli, od života koji je za nju previše strašan. U meni vidi netaknutu sliku sebe. Zato mi pripovijeda cijelu priču o sebi i Henryju, njezino naličje. Voljela je i vjerovala Henryju dok je nije prevario. Ne samo da ju je varao s drugim ženama, već joj je iskrivio osobnost. Stvorio je od nje okrutnu osobu, a ona to nije bila, ranjavajući njeno najnježnije, najslabije ja. Osjetila je nedostatak samopouzdanja, ogromnu potrebu za ljubavlju, vjernosti. Našla je utočište u Jean, u Jeaninoj odanosti, vjeri, razumijevanju. A sada je oko sebe podigla obrambeni zid laži kojima se želi zaštititi. Želi se zaštititi od Henryja, stvoriti novo ja koje je njemu nedokučivo, koje ne može povrijediti. Crpi snagu iz moje vjere, moje ljubavi.
– Henry nije dovoljno maštovit – kaže ona. – On je neiskren. Nije ni dovoljno jednostavan. On me načinio kompliciranom, oduzeo mi životnu snagu, uništio me. On je stvorio izmišljeni lik koji ga muči, kojega može mrziti; za stvaranje mu je potrebna mržnja drugih kojom sam sebe bičuje. Ne vjerujem u njega kao pisca. Naravno, ima i ljudskih trenutaka, ali je prevarant. On je sve ono za što mene optužuje. Lažljiv je, neiskren, lakrdijaš, glumac. On traži drame i čudovišnost. Ne želi jednostavnost. On je intelektualac. Traži jednostavnost, a zatim je počinje iskrivljavati, izmišljati čudovišta.
Sve je to lažno, lažno.
Zapanjena sam. Osjećam novu istinu. Ne kolebam se između Henrya i June, između njihovih proturječnih verzija samih sebe, već između dviju istina vidim jasnoću. Vjerujem u Henryjevu ljudskost, iako sam potpuno svjesna i književnog čudovišta. Vjerujem u June, iako sam svjesna i njezine nevine razorne moći i njezinih komedija.
Isprva se željela boriti protiv mene. Bojala se da vjerujem u Henryjevu verziju priče. Željela je otići u London, a ne u Pariz, i pozvati me da se tamo sastanemo. Na prvi pogled mojih očiju ponovno mi je povjerovala.
Sinoć je govorila prekrasno, suvislo. Prikazala je Henryjeve slabosti u okrutnom svjetlu. Uništila je njegovu iskrenost, cjelovitost. Uništila je moje zaštitničke porive prema njemu. Prema njezinim riječima, ništa nisam postigla. – Henry se samo pravi da razumije, a zatim kreće u napad, uništavanje.
Upoznat ću istinu samo kroz vlastito iskustvo s njima. Nije li Henry sa mnom bio čovječniji, a June iskrenija? Ja, koja sudjelujem u obje naravi, hoću li uspjeti uništiti njihove poze, doseći njihova prava bića?
Allendy mi je oduzeo moj opijum; natjerao me da budem razumna i normalna, i sada okrutno trpim od gubitka svog maštovitog života.
I June je postala normalna. Više nije histerična ni zbunjena. Kada sam danas shvatila tu promjenu u njoj, bila sam očajna. Henryju sada daje ono što je od nje želio – mentalnu ravnotežu, ljudskost. Oni sada mogu razgovarati. Promijenila sam ga, smekšala, i on je sada bolje razumije.
Zatim smo zajedno sjele, dotičući se koljenima, i gledale jedna u drugu. Jedina preostala ludost je ta groznica među nama. Kažemo:
– Hajdemo biti razumne dok smo s Henryjem, ali zajedno ćemo biti lude.
Ulazim u kaos Henryja i June i nalazim da postaju jasniji sami sebi i jedno drugome. A ja? Ja trpim od ludosti koju ostavljaju za sobom. Skupljam za njima njihove zamršene konce, laži, komplikacije. Ponovno ih proživljavam u mašti. Vidim kako June Henryju ponovno oduzima samopouzdanje, kako ga zbunjuje. Uništava mu knjigu. Kroz svoju ljubav prema meni, želi odstraniti moj utjecaj na Henryja. Želi mi ga preoteti, kako bi mogla ponovno dominirati njime, samo da bi ga osiromašila i osakatila; zbog toga će me čak i voljeti. Odgovara ga od objavljivanja knjige putevima koje sam mu ja bila otvorila. Zamjera mu što je izgubio vjeru u njezinu sposobnost da mu pomogne. Vidim kako se sada koristi mojim sredstvima -smirenošću, razumom – kako bi postigla isto razaranje.
U taksiju joj ležim u naručju. Drži me čvrsto uz sebe i kaže:
– Ti mi daješ život, daješ mi ono što mi je Henry uzeo. Čujem se kako joj odgovaram grozničavim riječima. Prizor u taksiju – koljeno uz koljeno, isprepleteni prsti, obraz uz obraz – i dalje se nastavlja, iako smo svjesne svog temeljnog neprijateljstva. Naše su namjere suprotne. Ipak, ne mogu napraviti ništa za Henryja. Dok je ona tu, on je previše slab, kao što je slab u mojim rukama. Dok joj govorim da je volim, razmišljam o tome kako da spasim Henryja, koji je sada dijete, a ne više ljubavnik jer ga je njegova slabost učinila ga djetetom. Moje se tijelo sjeća muškarca koji je umro.
Ali kakvu divnu igru igramo nas troje! Tko je demon? Tko je lažac? Tko je ljudsko biće? Tko je najpametniji? Tko je najsnažniji? Tko najviše voli? Jesmo li mi tri ogromna ega koja se bore za dominaciju ili za ljubav ili oboje? Osjećam se zaštitnički prema njima. Hranim ih, radim za njih, žrtvujem se za njih. Moram im dati život jer se međusobno uništavaju. Kada u ponoć hodam do kolodvora da otpratim June, Henry se brine, a June kaže:
– Bojim se tvoje savršenosti, tvoje pronicljivosti.
Pritom mi se gnijezdi u naručju, da se napravi malena.
A zatim, prelijepo pismo od Henryja, najiskrenije do sada, zbog svoje jednostavnosti:
„Anais, zahvaljujući tebi ovoga puta nisam zgažen… Ne gubi vjeru u mene, preklinjem te. Volim te više no ikad, iskreno, iskreno. Mrzim što ti moram napisati ono što ti želim ispričati o prve dvije noći s June, ali kada te vidim i ispričam ti, shvatit ćeš apsolutnu iskrenost mojih riječi. Istovremeno, čudno je, ali ne svađam se s June. Kao da imam više strpljenja, više razumijevanja i samilosti nego ikad prije… Strašno mi nedostaješ, i Bože mi pomozi, razmišljam o tebi u trenucima kada nijedan zdrav, normalan muškarac ne bi smio… I molim te, najdraža Anais, ne govori okrutne stvari kao tada preko telefona – da si sretna zbog mene. Što to znači? Ja nisam sretan, ali nisam ni strašno nesretan; obuzima me tužan, melankoličan osjećaj koji ne mogu sasvim dobro objasniti. Želim te. Ako me sada napustiš, izgubljen sam. Moraš mi vjerovati, bez obzira kako se to teškim na trenutke može činiti. Pitaš me o putu u Englesku – Anais, što da kažem? Što bih ja volio? Otići tamo s tobom – biti zauvijek s tobom. Govorim ti ovo sada, kada mi se June vratila u svom najboljem izdanju, kada bi više no ikad trebalo biti nade, ako je nada ono što želim. Ali kao s tobom i Hugom, vidim da je sve došlo prekasno. Ja sam krenuo dalje. A sada, bez sumnje, jedno vrijeme moram s njom živjeti neku tužnu lijepu laž, a strahovito me boli što ću time povrijediti tebe. A možda ćeš ti u June pronaći više nego ikada, što bi bilo u redu; možda ćeš mene zamrziti ili prezirati, ali što ja tu mogu? Uzmi June kakva jest – možda ti mnogo znači – ali ne daj joj da stane među nas. Ono što si vas dvije možete dati nije moja briga. Volim te, samo se sjeti toga. I molim te nemoj me kažnjavati bježanjem.”
Sinoć sam plakala. Plakala sam jer je proces u kome sam postala žena bio bolan.
Plakala sam jer više nisam bila dijete koje može slijepo vjerovati.
Plakala sam jer su mi se oči otvorile za stvarnost za Henryjevu sebičnost, Juneinu ljubav prema moći, moju nezasitnu kreativnost koja se mora baviti drugima i nikada nije sama sebi dovoljna. Plakala sam jer više ne mogu vjerovati, a ja volim vjerovati.
Iako ne vjerujem, još uvijek mogu strastveno voljeti. To znači voljeti ljudski. Plakala sam jer od sada ću plakati manje. Plakala sam jer sam izgubila bol, a još se nisam navikla na njezinu odsutnost.
I tako mi danas dolazi Henry, a sutra izlazim s June.
Anais Nin
