I da je napisao samo pesmu o cvrčku, i onda bi ovu pesmicu trebalo izabrati u ovaj veliki katalog. Ali je napisao i druge, pesme s mirisom vina, lako podnapite pesme. Anakreont je pesnik koji bi mogao da se rodi u Meksiku, Indiji, Kini i u savremenoj Francuskoj i nigde nijednu jedinu reč ne bi trebalo da napiše drugačije.
Bela Hamvaš
Mučna žeđ
Amo vina, plave cure
od žeđi mi grlo strada!
Amo vina, kupu… bure…
dok me suša ne savlada.
Još mi dajte oko čela
venac lišća sa čokota:
nek umine žega vrela,
nek prestane ta strahota.
Ne, ne… Nije to vrućina,
već se tu i ljubav spaja…
Cure! Neću hlada, vina,
već mi dajte zagrljaja!
Dva divna plava oka mene
ko strele obraniše:
od toga mi srce teško vene
i nemam mira više.
Himne i molitve
Artemidi
Tebi, lovkinjo jelena,
plavokoso Zeusa čedo,
zvjerova gorskijeh gospo,
o Artemido, klanjam se!
Sad negdje uz Lete
na grad puka junačnog
veselo motriš, ne vladaš
jerbo nezahvalnicima.
Dionisu
Vladaru moćni – s kim mlad bik
Erot (Eros) se, muze plavokose,
bajni cvijet Afrodita
igra, dok bludiš visovima
visokih gora – tebi se
molim, naklona srca ded’
dođi nam’ i molitvu, ah,
zdušno primide našu!
Kleobulu savjetnik da
dobar budeš, ljubljenu mi,
o Dionise, da štitiš!
Popjevke
1.
Ispijajmo!
Deder dječače, ovamo
krčag daj nam na dušak da
ga iskapim, deset mjera
sipajuć’ u čaše vode,
a vina pet, bez objesti
da se proveselim opet.
………….
Hajde da s krikom i vikom,
uz vina čašu, na skitsko
pijančenje ne mislimo
više, nego na lijepe,
lagano pijući, pjesme.
Donesi vode
Donesi vode, vina, momče!
Donesi cvjetne nam vijence
ovamo deder, s Erotom
k’o da ću ljut zametnut boj!
Tračkoj ždrijebici
Ždrijebice tračka, zašto me očima prezrivo gledaš
i od mene bez srca bježiš? Bez znanja, glupim smatraš me,
al’ znaj mi, dakle, da lijepo bih te uzdom zauzd’o
pa te, uzdu držeć’, trkalištem oko mete kret’o.
Sad po pašnjacim’ paseš, lagano skačeš i igraš se –
vješta nemaš krotitelja koji bi te ukrotio.
4.
Bijele kose tugu nose
Opet me, loptu grimiznu
dobacujuć’, zlatokosi
Erot zove da s djevojkom
šarenih sandala igram.
A ta sa onog’ divotnog
Lesba – moju ismjehuje
kosu, jer pobjeli već – za
drugim poglede baca.
Gdje je starost tu je i Had
Već su mi slijepoočnice
sijede, a glava bijela.
Dražesne mladosti nesta,
a zubi krezavi sasvim.
Životu slatkom vremena
mnogo još mi ne osta.
Zbog tog’, bojeć’ se Tartara,
počesto tugujem tugu.
Strašan ti Hadov je bezdan,
u njeg’ je silazak bolan.
Lagan tamo je ulaz, al’
težak, pretežak izlaz.
Epigrami
1.
Timokreontu
Timokreont u boju bijaše silan, ovo njegov je grob;
bog Arej dobrog ne štedi, neg’ ništavnu rđu.
Naukratu
Naukratu, Eshila sinu, ded’ Srebmoluki milost
od srca podari sveg’, primi zavjet mu taj.
Klenoridu
Klenoride, i tebe, gle, čežnja za domom skonča!
U juga snagu zimi neustrašivo uzda se ti;
podmuklo vrijeme verigam’ okova tebe, a valovi
hučni tvojem mlađanom biću doniješe kraj.
Prevod: Marko Višić
Anakreont (grčki Ἀναϰρέων, Anakréon), grčki lirski pjesnik (Tej, Mala Azija, oko 582. pr. Kr. – ?, oko 485. pr. Kr.). Uz Sapfu i Alkeja kanonski predstavnik monodijske lirike. Velik dio života proveo na dvoru samskoga tiranina Polikrata, a potom se, na poziv tiranina Hiparha, preselio u Atenu. Helenističko izdanje Anakreontovih pjesama obuhvaćalo je vjerojatno 5 knjiga, a osim melike sadržavalo je i jampske i elegijske pjesme. Očuvano je oko 100 fragmenata, ali samo tri cjelovite pjesme na jonskom narječju. Anakreont pjeva o ljubavi i vinu, a stihovi mu se odlikuju osjetilnošću i autoironijom. O njegovoj popularnosti svjedoče mnogobrojne potonje imitacije (Anacreontea).
Zadatak je da se spase stotinu knjiga. Svejedno je da li iz opsednutog grada, ili iz opsednutog sveta. Takvih stotinu knjiga s kojima bi se, ako bi nestale sve ostale knjige, uglavnom mogla uspostaviti književna linija čovečanstva
Ovom prilikom nije reč o tome da neko sačini katalog lektire za putovanje, ili da se iz razbibrige ponese na „pusto ostrvo“ sto svojih omiljenih pisaca, nego o tome da se priberu takva dela koja je već odavno trebalo da budu prevedena na sve jezike. Bar jedna od ovih stotinu knjiga bi uvek trebalo da se nalazi na noćnom ormariću, kako bi čovek, ako ne više, ono bar jednu jedinu reč pročitao pre spavanja i od istinskog sadržaja ljudskog bića bar nešto poneo sa sobom, kao svetlost, u noćnu tamu.
Pod stotinu knjiga ne treba podrazumevati sto svezaka. Ova situacija bi izazvala mnoge neobičnosti: kod Getea bi trebalo izostaviti Ekermana, ili pesme, kod Dostojevskog i Tolstoja sve sem jednog dela, kod dvotomnog Platona jedan tom.
Stotinu knjiga znači sto životnih dela, sto opusa, glavninu onoga što čini sto autorskih dela. Tamo gde je reč o samo jednoj jedinoj knjizi, kao kod Rablea ili Dantea, nema pogađanja. Moderni autori su pak višetomni; kod njih su naslovi knjiga predmet rasprave, broj knjiga je otvoreno pitanje.
Individualni ukus će izmeniti deset knjiga u ovom katalogu, možda dvadeset, eventualno trideset. Odstupanja se mogu napadati i braniti. Za pedeset dela svi ćemo se bezuslovno saglasiti; eventualno za šezdeset, u najpovoljnijem slučaju za osamdeset. Sudeći prema verovatnoći – za najvažnijih osamdeset.
Bela Hamvaš
