Najznačajnije filozofijsko djelo u povijesti istodobno je sveza logosa i mythosa, mudrosti i pripovijesti na rubu izmišljanja u slikovnome jeziku. Naime, Platonova Politeia u X. knjizi bavi se s onim mitom o Ananke, najizvornijoj boginji prapočela svega što jest (bitka uopće). U grčkoj mitologiji Ananke je kćer božice Zemlje Geje, koja ju je rodila u tami svemira. Geja je rodila i boga Krona, Vrijeme u kojeg se Ananke zaljubila. Ananke i Kron, iako sestra i brat, vjenčali su se i razdvojili kozmičko jaje iz kojeg su izašla tri elementa – Zemlja, Nebo i More. Kron i Ananke su se udaljili od ostalih bogova i postali upravljači vremena i drugih apstraktnih pojmova. Ananke je otuda zadužena za pokretanje neba. Ujedno je bila i Zeusova ljubavnica, te mu je rodila Mojre (Suđenice) i Adrasteju. Simboličko značenje Ananke povezuje se s pojmovljem kozmologijskoga determinizma: nužnost ili neizbježnost iskonske snage ili moći koja svijet drži u harmoniji i dovodi ga do kaosa i entropije. Vrijeme koje se stoga izvodi iz ove iskonske nužnosti odvija se u vječnoj vrtnji i stalnome kružnom kretanju onoga Istoga (bitak) nadređenoga mnoštvu (bića). Nužnost u izvornome smislu ne možemo misliti drukčije negoli „esencijalistički“, jer pitanje o prvotnome ili začetnome što sve drugo određuje proizlazi iz onoga što nema svoj temelj izvan sebe samoga u posvemašnjoj bezrazložnosti.
Riječ “anankē” izvorno se odnosila na izvanjsku ograničavajuću silu, a iz tog je značenja dobila apstraktnije značenje logičke i fizičke nužnosti tijekom predsokratskoga razdoblja. Često se predstavlja kao vrhunska moć kojoj se čak i bogovi moraju povinovati. U Parmenidovoj Alethei, personificirana Anankē jamči da je Bitak nepromjenjiv i nepokretan, i “drži [Bitak] u granicama” (Diels i Kranz 1954, B8.30), dok u Doksi ona drži zvjezdano nebo okovanim. (B11.6). U Empedoklovim spisima, Anankēovo proročište određuje kaznu za one koji počine najveći grijeh krvoprolića (B115.1) Iz svega rečenoga, razvidno je da se ova pra-boginja pojavljuje u grčkoj mitologiji kao sinonim za nemogućnost preokreta sudbine. Uostalom, ono tragično u Grka koje ljudi prihvaćaju kao sudbinu pokoravajući joj se na način koji Nietzsche određuje kao amor fati moguće je jedino pod uvjetom ove kraljevske nužnosti. Drugi pojam koji nastaje iz arhajske nužnosti osobito je bio ključan za Wittgensteina u doba njegova Tractatusa logico-philosophicusa. Riječ je o fakticitetu. U njemu je mislilac logike i matematike kao uvjeta mogućnosti zbiljskoga svijeta vidio pravu mistiku svijeta, a ne u fantastici i opsjenarstvu.
Prema neoplatonistima, svijet je oblikovan gotovo savršeno. Kako kaže Proklo u svojem komentaru uz Platonov glasoviti kozmologijski spis Timej, to je “cjelina cjelinâ”, kojoj ništa ne nedostaje. Naravno, fizički svijet je savršen samo prema nekom standardu nižem od onog inteligibilnog svijeta. Ipak, i u sferi osjetilnosti postiže se savršenost koja mu je primjerena. S druge, pak, strane, određene stvari unutar fizičkoga svijeta često su daleko od savršenih. Neoplatonisti su, čini se, imali uistinu navlastito intimno iskustvo ove činjenice: Plotin je imao užasno slab vid, Porfirije je bio podložan napadajima samoubilačke melankolije, a očito je Proklova kuća izgorjela. Fizičke stvari uzrokuju isključivo inteligibilne stvari, koje su savršene, a ipak individualne fizičke stvari ne uspijevaju biti ispunjene ovim višim savršenstvom. Platon stoga podaruje sljedeće objašnjenje ovog stanja stvari u svojem Timeju:
“Ovaj uređeni svijet je mješovitog porijekla: on je potomak sveze nužnosti i uma. Um je prevladao (ἄρχοντος) nad nužnošću tako što ju je uvjerio (πείθειν) da usmjeri većinu stvari koje nastaju prema onome što je najbolje (τῶν γιγνοµένων τὰ πλεῖστα ἐπὶ τὸ βέλτιστον ἄ γειν), i rezultat ove podređenosti nužnosti mudrome uvjeravanju (ὑπὸ πειθοῦς ἔµφρονος) bila je početni sklop ovog svemira.” (Timej, 48a1-5)
Ananke također obuhvaća komplementarne i međusobno isprepletene sile u grčkome mitu zvane Eros (Ljubav), „slaganje i jedinstvo između dvaju elemenata jednako različitih poput ženskoga i muškoga“, i Eris (Svađa), ‘sukob i nesloga u srcu onoga što je bilo ujedinjeno“ (Jean-Pierre Vernant, The Universe, the Gods, and Mortals: Ancient Greek Myths, Profile Books, London, 2002., str. 13). U Erisu jedinstvo i sklad teži višestrukosti; u Erosu mnogostrukost teži jedinstvu. Oboje su na to “ograničeni” inherentnim odnosom suprotnosti koji je također vidljiv u grčkoj filozofiji u nizu dihotomija Bog/Čovjek, Jedan/Mnogo, Um/Tijelo, Zastoj/Promjena i tako dalje. Koncept pretpostavlja da postoji sukob suprotnosti u srcu svih stvari, ali da su te suprotnosti zauvijek povezane. Vrlo rano pojavljivanje svemira uključivalo je „odvajanje“ tog unutarnjeg sukoba u neovisne, ali međusobno ovisne sile pod utjecajem „Staroga Erosa“, koji se također naziva Phanes (bog koji čini da se stvari pojavljuju) ili Protogenos.
Prvo je postojao Kaos, neizdiferencirana i „neprobojna tama u kojoj su sve granice pobrkane“ (Jean-Pierre Vernant, isto, str. 4), a unutar Kaosa pojavila se Geja (Zemlja). Načelo (ženskoga, Geja je stvorila svoju suprotnost, muški načelo ꟷ Uran. Tako su u Geji izvedena njena dva okomita pola vezana za zemlju, planina Olimp i Tartar. Kasnija očitovanja Ananke, Eros i Eris, posebne su sile/moći koje spajaju dva odvojena i suprotna entiteta ili bića kako bi oblikovale treće – a zatim ih ponovno u sebe sjedinila. Postoji i slična napetost između suprotnosti u Platonovoj metafizici u njegovoj uporabi Ananke. Za Platona, um ima sklonost spram tvari, odnosno želju za materijalizacijom u pojavnome svijetu. Unatoč činjenici da je „stvaranje“ u ovom smislu nalik izvornome grijehu u tome što materijalizacija Uma nužno uključuje „Pad’ iz izvornoga stanja savršenstva, ova sklonost spram tvarnoga svijeta označava nužnost koja djeluje na um i kojoj se on ne može oduprijeti. Nužno su, dakle, um i tijelo međusobno ograničeni. Um po svemu sudeći ne može misliti posve slobodno bez vezanosti za nužnost izvornoga fakticiteta nečega što nije u području bića, već bitka samoga, da to kažemo u dosluhu s ranim Heideggerovim postavkama o ontologijskoj razlici u doba njegova temeljnoga djela Bitak i vrijeme (Sein und Zeita). Istinsko porijeklo Uma, dakle, potječe iz ove vezanosti uz nužnost izvornoga nastajanja bitka kao takvoga. Pritom valja odlučno lučiti između nastajanja i proizvođenja stvari (poiesis) i stvaranja svijeta (genesis). Ta razlika grčkoga i kršćanskoga pojma za ono što označava pojam kojim se razgraničavaju vječnost i beskonačnost, istodobno je razlika između izvornoga i vulgarnoga pojma vremena. Izvorno je vrijeme vječna vrtnja u krugu kozmičko-prirodnih sila/moći i stoga mogu postojati različite epohe vladavine koje um određuje prema načinu kazivanja smisla bitka (mit, religija, umjetnost, filozofija, znanost). Izvedeno vrijeme, ono koje otpočinje idejom stvaranja svijeta i nužno pretpostavlja ono što od sv. Augustina lučimo kao onostrano i ovostrano, kružno i pravocrtno vrijeme, jest djelo Boga koji jedino može stvarati, a čovjek samo oponašati njegovo veličajno djelo (creatio ex nihilo).
U Platonovu Timeju (47e i dalje), lik „Sokrat“ objašnjava uvelike da iako je božanski um (Logos) glavni arhitekt svemira, Ananke je njegov „pogrešni uzrok“: ‘Jer ovaj svijet je nastao iz mješavine i spoja Ananke i logosa’ (47e; usp. 68e-69). Drugim riječima, zbog Ananke se filozof penje Diotiminim stubištem. A pojedinačna duša (psyche), ili um (nous) je ono što premošćuje vertikalni jaz između čovjeka i boga, ili fenomena i noumena, (govoreći kantovski) i koja omogućuje uspinjanje uz stepenice. U raznim odlomcima Timeja tijelo je eksplicitno opisano kao zatočeništvo duše (a to je pojam s vrlo dugim rokom trajanja u zapadnjačkoj metafizici). Idealan filozofski život jest otuda onaj u kojem se božanska iskra čuva što je više moguće tako da se duša penje uza stube i ostaje tamo, poput boga, bez potrebe da se ponovno reinkarnira u tjelesno stanje. Na taj način, duša može pobjeći iz okova Ananke u vremensko-prostornome zatočenju tijela (Fedon, 67c-d).
Postavimo, naposljetku, ono pitanje koje nas suvremene, posve začarane tehnoznanstvenom vizualizacijom svemira i dosezima astrofizike i kozmologije, očigledno ne napušta čak i kad unaprijed „vjerujemo“ u ono što nam kazuje drugi pojam termodinamike, naime entropija, o nužnoj toplotnoj smrti Sunca za približno 5-6 milijardi godina i svih njegovih galaksija. Pitanje glasi: jesu li Grci, navlastito Platon u njegovu Timeju, već navijestili konačan kraj svijeta prije židovsko-kršćanske eshatologije i apokalipse? Kod mnogih starih Grka, uključujući filozofe Platona i Aristotela, svijet nije nikad nestao, već je cikličan u svojim najdubljim metafizičkim mogućnostima, a Platon je vjerovao da će se preživjeli uvijek obnoviti nakon katastrofe. Pojam katastrofe nije ništa drugo negoli nužnost prirodnih ciklusa koje valja misliti kao svezu Ananke i grčkih bogova proizvođenja/razaranja. Mnogi stoici vjerovali su u Ekpirozu, periodično uništenje kozmosa – svakih 36 000 godina, prema Platonu – prije nego što novi ciklus ponovno započne. Kad imamo to u vidu, postaje zacijelo razvidnije zašto je pozitivistički scijentifizam modernoga doba krajnje dogmatski pogrešno razmatranje uloge i zadaće mita i mitske svijesti, ne samo u Grka, već i u drugih velikih povijesnih naroda staroga svijeta. Ni najnovija dostignuća u teorijskoj fizici nisu „apsolutni događaj“ razotkrića neke tzv. objektivne vječne istine u koju nužno moramo „vjerovati“. Uvijek postoje dvojbe i odstupanja od vodeće paradigme u znanstvenoj teoriji. Kraj svijeta kao što vidimo nikad nije ništa jednoznačno, baš kao ni shvaćanje vremena.
Ono što je „danas“ postalo obvezujuće u suvremenoj znanosti jest promišljanje sveze između nužnosti kao slučaja i slučaja kao nužnosti, koju ponajbolje karakterizira pojam kontingencije. Kao da u njoj osim preokrenutog pojma nužnosti ili predeterminiranosti događanja u svemiru postoji i mogućnost odstupanja ili varijacije, aberacije. Slučaj u sebi obuhvaća neku anti-mitsku i drukčiju Ananke koja sada možda ima više mogućnosti onoga što bi Gilles Deleuze nazvao „virtualnom aktualizacijom“. A to ne dolazi iz nje same, iz onog prapočela svega što jest, već iz biti tehnosfere kao ireverzibilne singularnosti čija nužnost potječe iz kontingencije, a ne iz božanske vječne vezanosti uz bezrazložnost samoga proizvođenja svijeta kao takvoga.
Ideja spasa nije iščezla. Ona je razmještena i premještena u srce tehno-mito-auto-poiesisa koji nadilazi granice bića i pretpostavlja novu nužnost bitka polazeći od procesa kontingentnih metamorfoza „umjetnoga života“. Eto, ako je Platon u X. knjizi Politeiae kazivao o Ananke kao i u Timeju, nema razloga da suvremeno shvaćanje „kraja svijeta“ ne promislimo iz posve drukčijeg pojma nužnosti negoli što se to metafizički podaruje iz povijesti u kojem je mit bio više od svake moguće religije, umjetnosti, filozofije i znanosti. U Grka ni „kraj“ a ni „svijet“ nisu samorazumljivo određeni iz linearnosti vremena kao što smo to mi naslijedili od sv. Augustina i srednjovjekovne ontologije. Zato svaka apokaliptička „velika priča“ o „kraju svijeta“ ponajprije mora raščistiti razliku između pojmova „katastrofe“ i „apokalipse“, a tek onda kazivati o nečemu što nužno i neizbježno pripada ideji konačnosti epoha u povijesti vremena.
