Piše: Peter Gelderloos
Obrazovanje je već dugo prioritet anarhistima i drugim revolucionarnim pokretima diljem svijeta, ali čak i da su ljudi potpuno zanemarili organiziranje obrazovanja nakon revolucije, to bi i dalje bio napredak u usporedbi s patriotskim, degradirajućim, manipulativnim i zatupljujućim oblicima obrazovanja koje sponzorira nacionalna država. Kao i svi drugi, djeca se mogu sama obrazovati i u prikladnim uvjetima su motivirana za to. Međutim, javne škole rijetko kad pružaju te uvjetei obrazuju učenike o temama koje su im izravno korisne, poput preživljavanja djetinjstva; zdravog izražavanja emocija; razvijanja njihovih jedinstvenih kreativnih potencijala; brige o vlastitom zdravlju ili skrbi o bolesnim ljudima; nošenja s rodno uvjetovanim nasiljem, obiteljskim zlostavljanjem ili alkoholizmom; odupiranja nasilnicima; komuniciranja s roditeljima; dostojanstvenog istraživanja svoje seksualnosti; pronalaženja posla, ili stana, ili preživljavanja bez novca i drugih vještina mladima potrebnih za život. U rijetkim se predmetima u kojima se poučavaju korisne vještine – gotovo uvijek izbornima – prati napredak učenika. Djevojke na Domaćinstvu uče kuhati i šivati, momci, koji će vjerojatno raditi u industriji, na Tehničkom uče obrađivati drvo. Može se sa sigurnošću tvrditi da većina momaka završava srednju školu ne znajući kuhati ili si zakrpati odjeću, a većina djevojaka i budućih službenika maturira, a da ne zna popraviti toalet, postaviti električnu instalaciju, popraviti bicikl ili motor od auta, ožbukati zid ili raditi s drvom. A u računalnim predmetima činjenica da učenici znaju više od učitelja jasan je indikator da s ovom vrstom obrazovanja nešto nije kako treba. Škole djecu ne uče čak ni vještine koje su im potrebne za zatupljujuće poslove koje će na kraju raditi. Većinu toga ljudi nauče sami ili nauče među prijateljima i kolegama – može se reći da životna škola već jest anarhistička.
Najvažnija lekcija koju škole dosljedno podučavaju je poslušnost prema nametnutim autoritetima, prihvaćanje nametanja tuđih prioriteta u našim životima i prestanak sanjarenja. Kad djeca krenu u školu, vode se sami sobom, zanima ih svijet u kojem žive i vjeruju da je sve moguće. Kad završe, cinični su, usmjereni na sebe i naviknuti na posvećivanje četrdeset sati tjedno aktivnosti koju nisu odabrali. Također je vjerojatno da su krivo educirani o brojnim stvarima, vjerojatno nesvjesni da je većina ljudskih društava tijekom povijesti bila egalitarna i nedržavna; da je policija tek nedavno postala važna i navodno nužna institucija; da njihova vlada ima povijest punu mučenja, genocida i represije; da njihov načini života uništavaju okoliš; da su im hrana i voda otrovane ili da u njihovom vlastitom gradu postoji povijest otpora koja čeka na otkrivanje.
Ovo sistematski iskrivljeno obrazovanje teško da je iznenađujuće s obzirom na povijest javnih škola. Iako su se javne škole razvijale postepeno iz brojnih preteča, režim Otta von Bismarcka široko je priznat za uspostavljanje prvog nacionalnog sustava javnog školstva. Svrha mu je bila pripremanje mladih za birokratske ili vojne karijere, discipliniranje i usađivanje patriotizma u njih te indoktriniranje u kulturu i povijest njemačke nacije koja je prije postojala. Školski sustav je jedna od modernizacija koje su omogućile okupljanje zavađenih pokrajina, nekih od njih doslovno feudalnih, da oforme državu koja bi unutar jedne generacije mogla biti prijetnja ostatku kontinenta – i velikim dijelovima Afrike.
Kao odgovor tome su brojni anarhistički teoretičari krenuli osmišljavati nehijerarhijske škole u kojima bi učitelji bili pomagači učenicima u učenju i istraživanju područja koja odaberu. Neki od ovih anarhističkih eksperimenata u SAD-u zvali su se Moderne škole, po modelu Escuele Moderne španjolskog anarhista Francisca Ferrera. Ove škole pomogle su educirati tisuće učenika i igrale su važnu ulogu u anarhističkim i radničkim pokretima. Brzo nakon Ferrerovog smaknuća u Španjolskoj, 1911. godine, Emma Goldman, Alexander Berkman, Voltairine de Cleyre i drugi anarhisti osnovali su prvu Modernu školu u SAD-u. Brojni slavni umjetnici i pisci pomagali su podučavati tamo, a među učenicima je bio umjetnik Man Ray. Postojala je nekoliko desetljeća i s vremenom se tijekom razdoblja intenzivne političke represije preselila iz New Yorka i postala središte ruralne komune.
U skorije vrijeme anarhisti i drugi aktivisti u SAD-u organizirali su “slobodne škole”. Neke od njih su privremene, s ad hocnastavom, dok su neke u potpunosti organizirane. Jedna od njih, Slobodna škola Albany, postojala je preko trideset i dvije godine u središtu Albanyja. Ova antiautoritarna škola posvećena je društvenoj pravdi jednako kao i edukaciji – nudi obuku po kliznoj cijeni i nikog ne odbija iz financijskih razloga. Većina eksperimentalnih škola dostupna je samo eliti, ali učenička populacija Slobodne škole Albany je raznolika, uključujući i mnogu djecu iz siromašnih obitelji središta grada. Škola nema plan rada ili obavezne predmete, djelujući prema filozofiji “Vjeruj djeci i ona će učiti”, jer kad djeci samoj povjeriš njihovo tzv. “obrazovanje” – koje u konačnici nije stvar, nego neprestana aktivnost – učit će kontinuirano, svatko na svoj način i u svom ritmu”. Slobodna škola obučava djecu do osmog razreda i nedavno je otvorila srednju školu, Slobodnu školu Harriet Tubman. Škola uređuje mali organski vrt u gradu koji učenicima pruža još jednu važnu priliku za učenje. Učenici također sudjeluju u projektima za javno dobro, poput javnih kuhinja i centara za dnevnu skrb. Unatoč financijskim i ostalim ograničenjima, postigli su zadivljujući uspjeh.
Naša reputacija među učenicima koji imaju akademskih i/ili poteškoća u ponašanju, i čije potrebe sistem najviše propušta zadovoljiti, takva je da nam dolazi sve više djece koja su ranije proglašena ADHD-ovcima i stavljena na Ritalin i druge psihijatrijske lijekove. Njihovi roditelji nas traže jer su zabrinuti zbog nuspojava lijekova i jer su čuli da s ovom djecom radimo učinkovito bez ikakvih lijekova. Naše aktivno, fleksibilno okruženje prilagođeno svakom pojedincu lijekove čini nepotrebnima.
MST, brazilski Pokret radnika bez zemlje, gorljivo se usmjerio na obrazovanje u naseljima koja su osnovali na okupiranoj zemlji. Tvrde da su između 2002. i 2005. godine naučili čitati preko 50.000 radnika bez zemlje; 150.000 djece je upisano u 1.200 različitih škola koje su izgradili u svojim naseljima, a obučili su i preko 1.000 učitelja. MST škole su izvan državne kontrole, pa zajednice imaju moć odlučivati što se njihovu djecu podučava i mogu razvijati alternativne metode obrazovanja, kao i nastavni plan bez rasističkih, patriotskih i kapitalističkih vrijednosti koje su sastavni dio javnog obrazovanja. Brazilska vlada prigovara što se djecu u naseljima uči da su genetski modificirani usjevi štetni za ljudsko zdravlje i okoliš, što je pokazatelj da dobivaju značajnije i ispravnije obrazovanje nego njihovi vršnjaci u državnim školama. MST škole u naseljima usmjeravaju se na opismenjavanje i koriste metode Paula Freirea, koji je razvio “pedagogiju potlačenih”. U São Paulu MST je izgradio autonomno sveučilište koje obučava zemljoradnike koje su izabrala pojedina naselja. Umjesto podučavanja, naprimjer poljoprivrednog poduzetništva poput kapitalističkog sveučilišta, podučavaju obiteljsko zemljoradništvo s kritikom eksploatirajućih tehnika i tehnika štetnih za okoliš, koje prevladavaju u suvremenoj poljoprivredi. Za druge tehničke stvari MST pomaže ljudima dobiti obrazovanje i na javnim sveučilištima, iako često ostvaruju suradnju s ljevičarskim profesorima koji ponude kritičkije lekcije više razine, omogućujući im čak i da osmišljavaju vlastite nastavne planove. U svim ovim tipovima obrazovanja naglašavaju da je odgovornost učenika da ono što nauče iskoriste za svoju zajednicu, a ne osobni profit.
Movimiento Campesino de Santiago de Estero, MOCASE, grupa je zemljoradnika, od kojih su mnogi urođenici Kečuanci, sa sličnostima i poveznicama s MST-om. Počeli su kao skupina zemljoradnika koja se bori za zemlju unatoč ekspanziji šumarskih poduzeća globalnog Sjevera, danas broje osam tisuća obitelji u pedeset i osam različitih zajednica aktivnih u širokom spektru borbi. U suradnji s Universidadom Transhumante pokrenuli su Agronomsku školu koja zemljoradnicima pomaže steći vještine potrebne za samoupravljanje. Učenici također uče i podučavati, tako da mogu pomoći obučiti druge zemljoradnike. Universidad Transhumante je zanimljiv na svoj način. To je narodno obrazovno sveučilište (također inspirirano Freireom) koje je organiziralo jednogodišnju karavanu u osamdeset gradova diljem Argentine da bi ponudili radionice narodnog obrazovanja i čuli s kakvim se problemima ljudi suočavaju. Izvan državne kontrole obrazovanje ne mora biti statično i nepromjenjivo. Može biti oruđe osnaživanja, jer ljudi uče kako podučavati pa naučeno mogu prenositi dalje, umjesto da trajno ovise o klasi profesionalnih učitelja. Može biti oruđe oslobođenja, jer ljudi uče o vlasti i otporu, i promišljaju kako preuzeti kontrolu nad vlastitim životima. To može biti karavana, cirkus, jer ljudi putuju diljem zemlje i, umjesto da pokazuju životinje u kavezu, donose nove ideje i tehnike. A može biti i oruđe preživljavanja, jer potlačeni narodi uče o svojim povijestima i pripremaju se za svoje budućnosti.
Indijanski aktivisti okupljeni pod imenom “Indijanci svih naroda” 1969. godine su zauzeli napušteni otok Alcatraz, citirajući ignorirani zakon SAD-a prema kojem urođenički narodi imaju pravo zaposjesti zemlju koju su naseljenici napustili. Šest je mjeseci okupacija brojala na stotine ljudi, i iako je većina otišla zbog vladine blokade, okupacija je u konačnici trajala 19 mjeseci, ponovno oživljavajući urođeničku kulturu i odbijajući kolonijalističku kontrolu. U početku su skvoteri organizirali školu koja je poučavala urođeničku povijest i kulturu iz njihove vlastite perspektive, bez rasističke propagande koje su puni udžbenici javnih škola. Tijekom okupacije koristili su obrazovanje kao način kulturalne obnove, dok je ranije ono korišteno protiv njih kako bi uništilo njihov identitet i preživjele žrtve pokušaja genocida regrutiralo u civilizaciju koja ih je kolonizirala.
Nastaviće se
