Piše: Peter Gelderloos
Razmjena bi u nedržavnom, antikapitalističkom društvu mogla funkcionirati na mnogo različitih načina, ovisno o veličini, kompleksnosti i preferencijama društva. Mnogi od njih mnogo su učinkovitiji od kapitalizma u osiguravanju pravedne raspodjele dobara i sprječavanju ljudi da uzimaju više od onoga što im pripada. Kapitalizam je stvorio veću nejednakost u pristupu resursima nego bilo koji drugi ekonomski sustav u ljudskoj povijesti. Međutim, principi kapitalizmakoje prihvaćamo kao zakone, a kojima su ekonomisti indoktrinirali javnost, nisu univerzalni.
Mnoga društva tradicionalno su koristila ekonomije darivanja, koje mogu poprimati mnogo različitih oblika. U društvima sa skromnim obujmom društvene stratifikacije, imućnije obitelji svoj status održavaju davanjem poklona, priređivanjem izdašnih gozbi i širenjem svog bogatstva na druge, a u nekim slučajevima riskiraju gnjev ostalih ukoliko ne budu dovoljno velikodušni. Druge ekonomije darivanja jedva da jesu ili uopće nisu stratificirane; sudionici se jednostavno odreknu koncepta vlasništva i slobodno daju i uzimaju društveno obilje. U svom dnevniku Kolumbo je zapanjen primijetio da prvi urođenički narodi koje je susreo na Karibima ne poznaju vlasništvo i spremno daju sve što imaju; dapače, izašli su noseći darove za doček svojih neobičnih posjetitelja. U takvom društvu nitko ne bi mogao biti siromašan. Sada, nakon stotina godina genocida i kapitalističkog razvoja, mnogi dijelovi Amerike imaju neke od najvećih ekonomskih nejednakosti u svijetu.
U Argentini su siromašni ljudi pokrenuli masovnu mrežu trampe koja je enormno narasla nakon što je ekonomski kolaps 2001. godine kapitalističke tipove razmjene učinio neupotrebljivima. Sustav trampe razvio se iz jednostavnih razmjena u ogromnu mrežu koja po procjeni obuhvaća tri milijuna članova koji razmjenjuju dobra i usluge – sve od ručno izrađenih stvari, hrane i odjeće, do poduka iz jezika. Sudjelovali su čak i doktori, proizvođači i neke željeznice. Procjenjuje se da je na vrhuncu deset milijuna ljudi podržavano mrežom trampe. Klub trampe olakšavao je razmjenu razvojem kreditno/valutnog sustava. Kako je mreža rasla i kapitalistička kriza se produbljavala, mreža je suočena s brojnim problemima, uključujući ljude – često izvan mreže – koji su krali ili krivotvorili valutu. Nekoliko godina kasnije, nakon što se gospodarstvo pod predsjednikom Kirchnerom stabiliziralo, klub trampe se suzio, ali i dalje zadržao veliko članstvo s obzirom na to da je riječ o vrsti alternativne ekonomije u zemlji koja je nekad bila model neoliberalnog kapitalizma. Umjesto odustajanja, preostali članovi razvili su brojna rješenja problema s kojima su se susreli, poput ograničavanja članstva na proizvođače, tako da mrežu koriste samo oni koji joj doprinose.
Suvremeni anarhisti u SAD-u i Europi eksperimentiraju s drugim oblicima distribucije koji nadilaze razmjenu. Popularan anarhistički projekt je “free store” ili “give-away shop” (nap. prev. u daljnjem tekstu: besplatne trgovine). Besplatne trgovine služe kao mjesta prikupljanja za donirane ili pronađene predmete koje ljudi više ne trebaju, uključujući odjeću, hranu, namještaj, knjige, glazbu, ponekad čak i hladnjak, televizor ili automobil. Gosti mogu slobodno razgledati po trgovini i uzeti što god trebaju. Mnoge koji su naviknuti na kapitalističku ekonomiju zbunjuje kako besplatne trgovine mogu funkcionirati. Budući da su odgojeni mentalitetom oskudice, pretpostavljaju da bi, budući da ljudi profitiraju uzimajući stvari i ne profitiraju donirajući, besplatna trgovina ubrzo bila ispražnjena, ali to se rijetko događa. Bezbrojne besplatne trgovine su održive i većina ih je preplavljena robom. Od Harrisonburga u Virginiji do Barcelone u Kataloniji, stotine besplatnih trgovina svakodnevno prkose kapitalističkoj logici.Weggeefwinkel, besplatna trgovina u nizozemskom Groningenu, djeluje u skvotiranim zgradama već preko tri godine, otvorena je dva puta tjedno kako bi dijelila besplatnu odjeću, knjige, namještaj i druge stvari. Druge besplatne trgovine opstaju prikupljanjem sredstava ukoliko trebaju platiti najamninu, što ne bi bio slučaj u potpuno anarhističkom društvu. Besplatne trgovine su važan resurs za osiromašene ljude, kojima hirovi slobodnog tržišta uskraćuju posao ili koji imaju posao, dva ili tri, a i dalje svojoj djeci ne mogu priuštiti odjeću.
Tehnološki napredniji primjer besplatne razmjene je, relativno mainstream i naširoko uspješna, mreža Freecycle. Freecycle je globalna mreža koju je prvotno pokrenula neprofitna grupacija za zaštitu okoliša da bi promovirala poklanjanje predmeta koji bi inače završili u smeću. U vrijeme pisanja ovoga imaju preko četiri milijuna članova grupiranih u četrdeset i dva lokalna ogranka, raširenih u pedeset zemalja. Koristeći web stranicu za objavljivanje koje predmete žele ili koje nude na poklon, ljudi su razmijenili zapanjujuću količinu odjeće, namještaja, igračaka, umjetničkih djela, bicikala, automobila i bezbrojne druge robe. Jedno od pravila Freecyclea je da sve mora biti besplatno, a ne razmijenjeno ili prodano. Freecycle nije centralno kontrolirana organizacija; lokalni ogranci uspostavljaju se po zajedničkom modelu i koriste web stranicu na kojoj se model temelji.
Bilo kako bilo, budući da potječe od liberalne neprofitne grupacije bez revolucionarnih težnji i bilo kakve kritike kapitalizma i države, možemo očekivati da će Freecycle imati nekih problema. U biti, organizacija prihvaća korporacijsko sponzorstvo od glavne tvrtke za reciklažu i reklamira se na njihovoj web stranici, a predsjedatelj je nedvojbeno usporio širenje Freecycle ideje napadajući razne grupacije i web stranice napravljene po uzoru na njih tužbama ili prijetnjama tužbi zbog korištenja zaštićenog znaka. Također, surađivao je s ozloglašenom autoritarnom Yahoo! grupacijom u zatvaranju lokalnih ogranaka zbog nepoštivanja organizacijskih pravila po pitanju loga i jezika. Naravno, u anarhističkom društvu ne bi bilo tužbi zbog korištenja zaštićenog znaka i jedan predsjedatelj ne bi bio u mogućnosti tiranizirati mrežu koju održavaju milijuni ljudi. U međuvremenu, Freecycle pokazuje da ekonomije darivanja mogu funkcionirati čak i u iscrpljenim, individualističkim Zapadnim društvima i, zahvaljujući internetu, mogu poprimati nove oblike.
Nastaviće se
