Piše: Peter Gelderloos
Mnogi vjeruju da anarhističko društvo može funkcionirati u teoriji, ali u suvremenom svijetu ima previše prepreka koje onemogućuju takvo potpuno oslobođenje, a veliki gradovi su najveća od njih. Industrijski kapitalistički gradovi su zapletena zbrka birokracije koju navodno održava jedino vlast, ali upravljanje velikim gradom nije toliko komplicirano kao što nas se uvjerava. Neki od najvećih svjetskih gradova uvelike su sačinjeni od samoorganiziranih slamova koji se protežu kilometrima. Kvaliteta njihovog života ostavlja mnogo toga neispunjenim, ali oni ipak pokazuju da se gradovi ne urušavaju u nedostatku stručnjaka.
Anarhisti imaju nešto iskustva u upravljanju velikim gradovima. Izgleda da rješenje leži u tome da radnici iz održavanja preuzmu organizaciju infrastrukture za koju su odgovorni i da kvartovi osnuju skupštine tako da gotovo sve druge odluke mogu biti donesene na lokalnoj razini (gdje svi mogu sudjelovati). Vjerojatno je da će anarhistička revolucija biti popraćena procesom deurbanizacije kojim se gradovi smanjuju na veličinu kojom je lakše upravljati. Mnogi će se vjerojatno vraćati zemlji kako se industrijska poljoprivreda smanjuje ili nestaje, da bi bila zamijenjena održivom poljoprivredom (permakulturom) koja može podržavati veću naseljenost u ruralnim područjima.
U takvom periodu možda će biti nužno u žurbi uspostaviti nove društvene sporazume, ali neće biti prvi put da su anarhisti iz temelja izgradili grad. U svibnju 2003. godine, kako su se izaslanici osam vodećih svjetskih vlada pripremali za sastanak pri vrhu G8 u Evianu u Francuskoj, antikapitalistički pokret organizirao je niz povezanih sela da posluže kao polazište za prosvjed i kao primjer kolektivnog, antikapitalističkog življenja. Nazvani su VAAAG (Village Alternatif, Anticapitalist et AntiGuerres /Alternativna, antikapitalistička i antiratna sela). Tijekom mobilizacije u tim je selima živjelo na tisuće ljudi, organizirali su hranu, smještaj, brigu za djecu, debate, medije i pravne usluge te su zajednički donosili odluke. Projekt je naširoko prihvaćen kao uspješan. VAAAG je također koristio gore predloženi dualni oblik organizacije. Određeni “kvartovi”, svaki s manje od 200 ljudi, organizirali su se oko zajedničke kuhinje, dok su usluge za čitavo selo – “međukvartovski kolektivni prostori” poput pravnih i medicinskih prostora – organizirali oni koji su bili uključeni u njihov rad. Ovo iskustvo ponovljeno je tijekom mobilizacije 2005. godine u Škotskoj i 2007. godine u sjevernoj Njemačkoj, kad je gotovo šest tisuća ljudi živjelo zajedno u kampu Reddelich.
Ovim prosvjedničkim selima prethodio je njemački antinuklearni pokret prijašnje generacije. Kad je država željela sagraditi masivan kompleks za odlaganje nuklearnog otpada u Gorlebenu 1977. godine, lokalni zemljoradnici počeli su prosvjedovati. U svibnju 1980. godine pet tisuća ljudi postavilo je kamp na tom mjestu, sagradilo mali grad od drveća posječenog za gradnju i svoj novi dom nazvalo Slobodna republika Wendland. Izdavali su vlastite putovnice, emitirali su ilegalne radio emisije i tiskali novine te održavali zajedničke debate za odlučivanje o tome kako upravljati kampom i odgovarati na policijsku agresiju. Ljudi su dijelili hranu i ukinuli novac u svom svakodnevnom životu. Mjesec dana kasnije osam tisuća policajaca napalo je prosvjednike, koji su odlučili pružati pasivan otpor. Brutalno su pretučeni i izbačeni. Kasnije manifestacije antinuklearnog pokreta bile su manje sklone pacifizmu.
U Engleskoj je godišnji festival travellera (nap. “suvremeni nomadi) i hipija koji su se okupili u Stonehengeu kako bi obilježili ljetni solsticij postao važna kontrakulturna autonomna zona i eksperiment “kolektivne anarhije”. Počevši 1972. godine, Stonehenge Free Festival bio je okupljanje koje je trajalo čitav mjesec lipanj do solsticija. Bio je više od glazbenog festivala; nehijerahijski prostor za stvaranje glazbe, umjetnosti i novih odnosa, kao i duhovnih i psihodeličnih istraživanja. Postao je ključni ritual i društveno događanje u sve raširenijoj engleskoj nomadskoj kulturi. Do 1984. godine privukao je 30.000 sudionika koji su za taj mjesec pokrenuli samoorganizirano selo. Riječima jednog sudionika, bila je to: “Anarhija. I funkcionirala je”. Tatcheričin režim vidio je to kao prijetnju, pa su 1985. godine zabranili 14. godišnji Stonehenge Free Festival, brutalno su napali nekoliko stotina ljudi koji su došli sve pripremiti, što je poznato kao Battle of the Beanfield (Bitka kod Beanfielda).
Ovi primjeri improviziranih kampova nisu toliko marginalni koliko se na prvu mogu činiti. Stotine milijuna ljudi diljem svijeta živi u neformalno organiziranim gradovima, nekad nazivanim slamovima ili favelama, koji su samoorganizirani i samoodrživi. Društveni problemi koje favele predstavljaju veoma su kompleksni. Milijuni zemljoradnika svake godine prisiljeni su napustiti svoju zemlju i preseliti se u gradove, gdje su periferne favele jedina mjesta koja si mogu priuštiti za smještaj, ali mnogo drugih ljudi također se dobrovoljno seli u gradove kako bi pobjegli od kulturalno krutih ruralnih područja i započeli novi život. Mnoge favele muče zdravstveni problemi prouzročeni lošim pristupom čistoj vodi, zdravstvenoj skrbi i prehrani. Doduše, mnogi od ovih problema su karakteristični za kapitalizam, a ne strukturu favela, jer su stanovnici često dovitljivi u preživljavanju unatoč umjetno ograničenim resursima.
Privatizirana struja i voda su općenito preskupe i, čak i tamo gdje su te usluge javne, vlasti često odbijaju neformalnim naseljima omogućiti pristup. Stanovnici favela ovaj problem zaobilaze kopanjem vlastitih bunara i krađom struje. Zdravstvena skrb je u kapitalističkim društvima veoma profesionalizirana i dostupna u zamjenu za novac, a ne ovisno o potrebi, zbog čega su potpuno obučeni liječnici u favelama rijetki, ali narodna medicina i liječnici koji postoje često su dostupni na temelju uzajamne pomoći. Pristup hrani također je umjetno ograničen, jer je vrtlarenje na malo za lokalnu potrošnju zamijenjeno proizvodnjom komercijalnih vrsta na veliko, lišavajući ljude diljem globalnog Juga raznolikih i dostupnih izvora lokalne hrane. Ovaj problem je još gori u osiromašenim područjima jer se pomoć u hrani od SAD-a, u skladu s vojnim i ekonomskim strategijama, sastoji od uvoza, a ne subvencioniranja lokalne proizvodnje. Međutim, u naseljima se dostupna hrana često dijeli, njome se ne trguje. Jedan antropolog je procijenio da su u neformalnom naselju u Ghani ljudi drugima davali gotovo jednu trećinu svojih resursa. Ovo ima potpunog smisla. Policija rijetko ima kontrolu nad favelama, a potrebna je nekakva naoružana snaga da održi nejednaku raspodjelu resursa. Drugim riječima, oni koji gomilaju resurse vjerojatno će biti opljačkani. S malo resursa, sigurnosti i bez zagarantiranih prava na vlasništvo, ljudi mogu živjeti bolje poklanjajući velik dio onoga čega se domognu. Davanje poklona povećava njihovo društveno bogatstvo: prijateljstva i druge odnose koji stvaraju sigurnosne mreže koje ne mogu biti ukradene.
Kao nadopuna uzajamnoj pomoći, anarhistički ciljevi decentralizacije, dobrovoljnog udruživanja, praktične proizvodnje umjesto profesionalizacije vještina i usluga, te direktne demokracije, vodeći su principi mnogih favela. Važno je također napomenuti da, u doba sve većeg pustošenja okoliša, stanovnici favela koriste samo djelić postotka resursa koje konzumiraju suburbani i formalni stanovnici gradova. Neki možda imaju i negativan ekološki otisak, u smislu da recikliraju više otpada nego što ga proizvode. U svijetu bez kapitalizma neformalna naselja imala bi potencijal biti mnogo zdravija mjesta. Čak i danas ona pobijaju kapitalistički mit da gradovima mogu upravljati jedino stručnjaci i centralna organizacija, te da ljudi mogu nastaviti živjeti pri današnjem nivou populacije jedino ako svoje živote nastave prepuštati kontroli vlasti.
Inspirativan primjer je neformalni grad El Alto u Boliviji. El Alto je smješten na Altiplanou, visoravni koja gleda na glavni grad La Paz. Prije nekoliko desetljeća El Alto je bio samo gradić, ali kako su globalne ekonomske promjene prouzročile zatvaranje rudnika i malih farmi, velik broj ljudi doselio se tamo. Kako nisu bili u mogućnosti živjeti u La Pazu, osnovali su naselja gore na visoravni, preobrazivši grad u veliko urbano područje s 850.000 stanovnika. Sedamdeset posto ljudi koji imaju poslove zarađuje kroz obiteljska poduzeća u neformalnoj ekonomiji. Korištenje zemlje nije regulirano i država osigurava malo ili ništa infrastrukture: većina kvartova nema asfaltirane ceste, odvoz smeća ili unutrašnju vodovodnu infrastrukturu, sedamdeset i pet posto populacije nema temeljnu zdravstvenu skrb, a četrdeset posto je nepismeno. Suočeni s ovom situacijom, stanovnici neformalnog grada doveli su svoju samoorganizaciju na novu razinu, oformivši kvartovska vijeća, ili hunte. Prve hunte u El Altu javljaju se ’50-ih godina. 1979. godine hunte su se počele koordinirati kroz novu organizaciju, Federaciju kvartovskih vijeća, FEJUVE. Sada u El Altu ima gotovo šest stotina hunti. One dopuštaju kvartovima da udružuju resurse za stvaranje i održavanje nužne infrastrukture, poput škola, parkova i osnovnih usluga. Također, rade medijaciju sukoba i određuju sankcije u slučajevima konflikata i društvene štete. Federacija (FEJUVE) koristi resurse hunti za koordiniranje prosvjedima i blokadama što stanovnike slama čini društvenom silom. U samo prvih pet godina novog milenija FEJUVE je imao glavnu ulogu u pokretanju javnog sveučilišta u El Altu, blokiranju novih gradskih poreza i deprivatiziranju vodoopskrbnih usluga. FEJUVE je također bio uključen u narodni pokret koji je prisilio vladu da nacionalizira izvore prirodnog plina.
Svaka hunta obično ima barem dvije stotine ljudi i sastaje se svakog mjeseca, donoseći opće odluke kroz javnu raspravu i konsenzus. Također izabiru odbor koji se sastaje češće i ima administrativnu ulogu. Vođe političkih stranaka, trgovci, špekulatori nekretninama i oni koji su surađivali s diktaturom ne smiju biti delegati odbora. U odborima ima više muškaraca nego žena; ipak, veći postotak žena je na vodećim pozicijama u FEJUVE-u nego u drugim bolivijskim narodnim organizacijama.
Paralelna organizaciji u kvartovskim vijećima je organizacija infrastrukture i gospodarskih aktivnosti u savezima ili sindikatima. Ulični prodavači i radnici u transportu, naprimjer, sami se organiziraju u svojim osnovnim savezima.
I kvartovska vijeća i njihove inačice u neformalnoj ekonomiji oblikovana su po tradicionalnim komunitarnim organizacijama ruralnih urođeničkih zajednica (ayllu) po pitanjima teritorijalnosti, strukture i organizacijskih principa. Također reflektiraju tradicije sindikata radikalnih rudara, koji su desetljećima predvodili bolivijski militantni radnički pokret. Kombinirajući ova iskustva, migranti El Alta su reproducirali, transplantirali i adaptirali svoje izvorne zajednice kako bi omogućili preživljavanje u neprijateljskom urbanom okruženju. […] Kroz kvartovske hunte El Alto je razvio samoizgrađeni grad kojim upravlja mreža mikro-vlada neovisnih o državi. Po gledištu Raúla Zibechija, autonomna organizacija rada u neformalnom sektoru, temeljena na produktivnosti i obiteljskim vezama umjesto na hijerarhijskim odnosima šef-radnik, pojačava taj osjećaj osnaženosti: građani mogu sami upravljati i kontrolirati svoju okolinu.
Horizontalne mreže “bez tradicionalnog vodstva” također igraju važnu ulogu koja nadopunjava ove formalne strukture u organizaciji svakodnevnog života i koordiniranju prosvjeda, blokada i borbi protiv države.
Sada kad Bolivija ima urođeničkog predsjednika i progresivnu vladu koju vodi MAS (Pokret prema socijalizmu), FEJUVE se suočava s opasnošću pripojenja i uvlačenja u sustav, što obično neutralizira horizontalne pokrete koji nemaju eksplicitnih antidržavnih ciljeva i svrha. Kako god, iako podržava Evo Moralesovo ukidanje neoliberalne politike, u vrijeme pisanja ovoga FEJUVE ostaje kritičan prema MAS-u i vlasti, te ostaje vidjeti do koje će mjere biti uvučeni u sustav.
U južnoj Africi ima mnogo drugih primjera neformalnih urbanih naselja koja se organiziraju da bi stvorila bolji život i borila se protiv kapitalizma. Posebni pokreti stanovnika slamova u južnoj Africi često nastaju iz pokreta nasilnog otpora koji se šire kako se ljudi, koji su se upoznali na ulicama da bi zaustavili evikciju ili obustavu opskrbe vodom, nastavljaju nalaziti da uspostave strukture za kućnu njegu bolesnih, vatrogasce, ophodne patrole, pogrebne usluge, obrazovanje, vrtove, krojačke kolektive i raspodjelu hrane. To se dogodilo s pokretom Abahlali base Mjondolo, koji je nastao 2005. godine iz cestovne blokade za zaustavljanje evikcije naselja da bi se nastavila izgradnja u pripremi za Svjetski kup 2010. godine.
Skvotirano naselje Symphony Way u Capetownu zajednica je 127 obitelji koje je vlada silom izbacila iz njihovih prijašnjih domova, pokušavajući dostići svoj cilj za 2020. godinu (po Milenijskim razvojnim ciljevima) da iskorijeni sve slamove. Vlada je relocirala neke od eviktiranih u šatorski kamp okružen naoružanim čuvarima i bodljikavom žicom, a ostale u Tranzitna relokacijska područja, koja je jedan stanovnik opisao kao “izgubljeno mjesto u paklu” s visokom stopom kriminala i učestalim silovanjem djece.
Nakon što su odbili pregovarati s veoma sumnjivim političkim strankama ili živjeti u bilo kojoj od službeno osiguranih paklenih rupa, obitelji Symphony Waya odlučile su ilegalno zauzeti područje uz cestu kako bi osnovali svoju zajednicu. Organiziraju se pomoću masovnih skupština, u kojima sudjeluju svi, i visokog stupnja individualne inicijative. Naprimjer, Raise, medicinska sestra koja živi u Symphony Wayu, volontira kao učiteljica u društvenom centru, pomaže organizirati djevojački netball tim, dječački nogometni tim, bubnjarski bend, dnevni dječji kamp za praznike i asistira kod rađanja djece. Djeca su u naselju veoma važna i imaju svoj vlastiti odbor za raspravljanje o problemima s kojima se suočavaju. “U odboru rješavamo naše svakodnevne probleme, kad se djeca svađaju i slično. Okupimo se i pričamo. Ima i djece iz drugih naselja, ne samo iz ove ulice”, objašnjava jedan član odbora. Zajednica je višerasna i višereligijska, uključujući rastafarijance, muslimane i kršćane, koji zajedno surađuju da bi njegovali kulturu poštivanja među različitim skupinama. Naselje ima noćnu stražu koja obeshrabruje antisocijalni kriminal i gasi vatre na koje nitko ne pazi. Stanovnici su ruskom anarhistu koji im je bio u posjetu rekli da se u svojoj zajednici osjećaju mnogo sigurnije nego što bi se osjećali u nekom od kampova koje nudi vlada, gdje je kriminal razuzdan, a u Symphony Wayuzajednica radi zajedno da bi se zaštitili. “Ovdje, kad je netko u nevolji, svi su tu”, objasnila je Raise. Osjećaj zajedništva razlog je zašto se skvoteri ne žele premjestiti u vladin kamp, unatoč prijetnjama policijskim nasiljem i činjenici da u šatorskom kampu vlada besplatno daje hranu i vodu. “Zajednica je jaka i mi smo je učinili jakom, živeći i radeći zajedno, ali nismo se međusobno poznavali kad smo tek došli ovdje. Ova godina i pol učinila nas je sve velikom obitelji.”
Postoje na tisuće primjera ljudi koji stvaraju gradove, žive gusto naseljeni i zadovoljavaju svoje temeljne potrebe nedostatnim sredstvima, koristeći uzajamnu pomoć i direktnu akciju. Ali što je sa širom slikom? Kako bi se napučeni gradovi prehranjivali bez podjarmljivanja ili iskorištavanja okolice? Može biti da je podjarmljivanje ruralnih područja od strane gradova igralo ulogu u nastanku države tisućama godina ranije. No gradovi ne moraju biti tako neodrživi kao što su sada. Anarhist iz 19. stoljeća, Petar Kropotkin, pisao je o fenomenu koji sugerira zanimljive mogućnosti za anarhističke gradove. Urbani vrtlari u Parizu i užoj okolici pribavljali su većinu gradskog povrća koristeći intenzivnu poljoprivredu potpomognutu mnoštvom gnojiva iz grada, kao i industrijskim proizvodima, poput stakla za staklenike, što je za zemljoradnike u ruralnim krajevima bilo preskupo. Ovi vrtlari iz predgrađa živjeli su dovoljno blizu gradu da bi mogli dolaziti svaki tjedan prodavati svoje proizvode na tržnici. Spontani razvoj ovog sustava vrtlarenja bio je jedna od Kropotkinovih inspiracija u pisanju o anarhističkim gradovima.
U Kubi se centralizirana industrijska poljoprivreda urušila nakon pada Sovjetskog bloka, koji je bio glavni opskrbljivač Kube naftom i strojevima. Stezanje SAD-ovog embarga koje je uslijedilo, samo je pogoršalo situaciju. Prosječan Kubanac izgubio je devet kilograma. Ubrzo se dobar dio zemlje prebacio na intenzivnu urbanu poljoprivredu na malo. Do 2005. godine polovinu svježih proizvoda koje je konzumiralo dva milijuna stanovnika Havane proizvelo je otprilike dvadeset i dvije tisuće urbanih vrtlara u samom gradu. Pariški primjer koji je zabilježio Kropotkin pokazuje da se takvi pomaci mogu pojaviti i bez vodstva države.
Nastaviće se
