Piše: Peter Gelderloos
Da vlada i kapitalizam nestanu preko noći, ljudi bi i dalje bili podijeljeni. Naslijeđe represije općenito određuje gdje živimo; naš pristup zemlji, vodi, čistom okolišu i nužnoj infrastrukturi; razinu nasilja i traume u našim zajednicama. Ljudima se daju veoma različite razine društvenih privilegija ovisno o njihovoj boji kože, rodu, državljanstvu, ekonomskoj klasi i drugim čimbenicima. Jednom kad potlačeni ustanu kako bi se domogli bogatstva našega društva, što će točno naslijediti? Zdravu zemlju, čistu vodu i bolnice ili iscrpljenu zemlju, deponije smeća i olovne cijevi? To uvelike ovisi o njihovoj boji kože i nacionalnosti.
Globalna solidarnost je ključan dio anarhističke revolucije. Solidarnost je potpuna suprotnost milosrđu, jer ne ovisi o odnosu nejednakosti između davatelja i primatelja. Kao i sve dobre stvari u životu, solidarnost se dijeli, što uništava kategorije davatelja i primatelja, dok istovremeno ne ignorira niti pridaje na važnosti nejednakosti moći koja možda postoji među njima. Ne može postojati istinska solidarnost između revolucionara u Illinoisu i revolucionara u Mato Grossu ukoliko moraju ignorirati činjenicu da je kuća jednoga izgrađena od drva ukradenog sa zemlje drugoga, uništavajući tlo i ostavljajući njega i čitavu njegovu zajednicu s manje mogućnosti za budućnost.
Anarhija mora biti potpuno nekompatibilna s kolonijalizmom, jednako s kolonijalizmom koji u novim oblicima nastavlja postojati i danas, kao i s povijesnim nasljeđem koje pokušavamo ignorirati. Zato se anarhistička revolucija mora temeljiti i na borbi protiv kolonijalizma. To uključuje ljude globalnog Juga koji pokušavaju poništiti neoliberalizam, urođeničke narode koji se bore kako bi vratili svoju zemlju, te crnačke zajednice koje i dalje rade na nadilaženju ostavštine ropstva. Oni koje je kolonijalizam privilegirao — bijelci i svi žitelji Europe ili europskih naseljeničkih država (SAD-a, Kanade, Australije) — trebali bi politički, kulturalno i materijalno podržavati ove borbe. Budući da su antiautoritarne pobune do sada bile ograničenog opsega, a značajna poboljšanja morala bi se dogoditi na globalnoj razini jer je represija globalizirana, nema primjera koji bi u potpunosti oslikali kako bi poboljšanja trebala izgledati. Međutim, neki primjeri manjih razmjera pokazuju da postoji volja za poboljšanjem, te da ga anarhistički principi uzajamne pomoći i direktne akcije mogu učinkovitije ostvariti nego demokratske vlade — s njihovim odbijanjem priznavanja razmjera prijašnjih zločina i njihovim sramotnim polovičnim mjerama. Isto vrijedi i za revolucionarne vlade, koje obično nasljeđuju i zataškavaju represiju u državama koje preuzimaju — kao što je vidljivo po tome koliko su vlade SSSR-a i Kine bezobzirno preuzele vodstvo rasno podijeljenih carstava, iako su tvrdile da su antiimperijalističke.
U državi Chiapas u južnom Meksiku Zapatisti su ustali 1994. godine i time za desetke urođeničkih zajednica osvojili autonomiju. Nazvani po meksičkom seljačkom revolucionaru Zapati i usvajajući mješavinu urođeničkih, marksističkih i anarhističkih ideja, Zapatisti su osnovali vojsku vođenu javnim encuentros ili okupljanjima, kako bi se oduprli neoliberalnom kapitalizmu i neprekidnim oblicima iskorištavanja i genocida koje je provodila meksička država. Kako bi te zajednice izdigli iz siromaštva nastalog zbog višedesetljetnog kolonijalizma i kako bi pomogli poništiti učinak vojnih blokada i zlostavljanja, Zapatisti su zatražili podršku. Tisuće volontera i ljudi s tehničkim iskustvom došlo je iz čitavog svijeta kako bi pomogli zapatističkim zajednicama da izgrade infrastrukturu, a tisuće drugih nastavilo je podržavati Zapatiste šaljući novčane donacije i opremu ili kupujući fairtradeproizvode[113] nastale na autonomnom teritoriju. Ova pomoć pruža se u duhu solidarnosti i, što je najvažnije, odvija se prema uvjetima koje postavljaju Zapatisti. To je u oštroj suprotnosti s modelom kršćanskog dobročinstva, u kojem se ciljevi privilegiranog davatelja nameću osiromašenom primatelju, od kojeg se očekuje zahvalnost.
Seljaci su u Španjolskoj potlačivani stoljećima feudalizma. Djelomična revolucija 1936. godine omogućila im je da si prisvoje privilegije i bogatstvo koje su njihovi opresori dobivali od njihova rada. Seljačke skupštine u oslobođenim selima okupile su se kako bi odlučile kako da preraspodijele teritorij koji su oduzeli velikim zemljoposjednicima, pa da oni koji su praktičkiradili kao robovi mogu napokon imati pristup zemlji. Za razliku od farse Komisije za pomirenje osnovane u Južnoj Africi, Guatemali i drugdje, koja štiti opresore od bilo kakvih ozbiljnih posljedica i prije svega održava nejednaku distribuciju moći i privilegija koje su izravna posljedica prijašnje represije, ove skupštine ohrabrile su španjolske seljake da sami odluče kako će vratiti svoje dostojanstvo i jednakost. Osim preraspodjele zemlje, zauzeli su profašističke crkve i luksuzne vile kako bi ih koristili kao društvene centre, skladišta, škole i klinike. Tijekom pet godina državne agrarne reforme španjolska republikanska vlada preraspodijelila je svega 876.327 hektara zemlje, a u samo nekoliko tjedana revolucije seljaci su iskoristili 5.692.202 hektara[114]. Ta brojka još je značajnija ukoliko se uzme u obzir to da su se republikanci i socijalisti protivili preraspodjeli i mogla se ostvariti jedino u područjima kojima nisu upravljali fašisti.
nastaviće se
