Jezikoslovac kad fizički odloži pročitana djela Danila Kiša, osjeti snažnu potrebu da s lingvističkog aspekta, gotovo anatomski, promatra, analizira, svako njegovo djelo da bi došao do onog što nazivamo korijenom — osnovnim zrnom. Brzo i dosta lako čitaoca okupira snaga riječi u gorčini surovih realija. Eho te gorčine, gorčine ispod i iznad riječi, prati marljivog čitaoca i primorava da se vraća djelu, i od djela da se okrene i krene ka piscu. A kako okupira i našto navodi (i kud mogu da odvedu) lingvistu!? Lingvista najčešće krene od riječi. A lingvistički prilaz, u takvom slučaju će značiti: Kiš nas je naveo da i s tog aspekta na određeni način uđemo u „anatomsko” promatranje, u seciranje kao, preneseno rečeno, pomno pregledanje i analiziranje, proučavanje, raščlanjivanje itd. (To znači i obdukciju, iako je obdukcija otvaranje mrtvog tijela i raščlanjivanje njegovih djelova u naučne potrebe, da se prouči građa tijela ili da se ustanove promjene što ih je prouzrokovala bolest.) I samim tim mi bivamo neka vrsta obducenātā. I kud se zna otići!? I zašto!? Šta sadrži izdvojena riječ i da li je moguće izdvojiti je! A ovdje je riječ o „živom organizmu”, a anatomija je nauka o građi i sastavu tijela živih bića. Brzo se osjeti Kišova virtuoznost u upotrebi riječi, upravo osjeti se ono Hegelovo viđenje kad govori o Koređu i Da Vinčiju: „ići do najdubljih sjenki koje su ipak prožete svjetlošću pa se preko neprimijetnih prelaza postepeno pojačavaju do najjasnije svjetlosti”.
I sâm zvuk, ne samo značenje i semantička širina, Kišovih riječi izaziva nizove asocijacija, kao i ono što kaže Oto Bihalji Merin (i ovdje prizivamo Bihaljija) da „svet kome živimo jamačno se nije poboljšao. Uzroci za Kafkine i Beketove mračne vizije postoje i dalje…Može li se ovaj, u svojim temeljima uzdrmani, u svojim horizontima beskrajno prošireni svet naših dana savladati umetnošću? I kakva umetnost niče iz veštačkog zla našeg vremena?” (Vremena bremenitog svakom vrstom zla.) Ili iz onog nacionalizma koji je za Kiša paranoja, kolektivna ili pojedinačna, a iznad svega je posljedica gubljenja individualne svijesti; kolektivna paranoja nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma, bolest kao gljivišta raširena po balkanskim prostorima, „bolest koja je krvlju i suzama natopila brdovitu zemlju seljaka” (Kiš). I u pravu su oni što kažu da je Kišovo djelo neka vrsta „svetog prikazanja ludila ovog vijeka, njegovog ukusa krvi, blata i laži, izmešanih sa suzama žrtava”.
Danila Kiša je bolio život — kako je on sam rekao B. Pekiću. Možda zato su snagom lavine nasrtali na njega, možda i zato što „mu bješe dato da razumije utvare i sne”, njemu od koga su strahote rata stvorile pisca. S anatomijom i „skalpelom kritičke svesti” počeo je sâm Kiš, primoran je bio, da odgovara, kako sâm kaže, na novogodišnju čestitku beogradske cosa nostre (koja mu naređuje da prihvati sve kao „blagoslov” kažnjavanja): „da ne pokušavam da dignem glavu, jer će mi uzeti skalp, da podnosim s mirom Božjim sudbinu koju mi je cosa nostra namenila, inače ću biti rastrgnut konjima na repove”.
Ali odgovarao je žestinom nevinosti, secirajući dijamantskim skalpelom svaku riječ (i sve što se nađe u dalekom ehu svake napisane i izgovorene riječi), ukazujući na anatomsko nečastoljublje onih što su mislili da gospodare i da im sve mora biti potčinjeno, jer su oni „geteovskog ugleda”; onog koji, prema njihovom shvatanju, „ubija protivnike iz dobrote srca”. Iako je u potpunosti bio svjestan onoga: „Bilo koja intelektualna ili moralna sila užasno je slaba u odnosu na elementarnu silu opresije.” Svjestan je bio snage svojih junaka stvorenih od „najtvrđeg ljudskog materijala”, ali i da su lomljivi; znači da treba shvatiti „slabost ljudskog tela i duše”. Primoran je bio da tumači (onima koji će to da čitaju, a ne njima — jer oni samo čuju sebe) detalje (suštine riječi) i da od njih ide dalje, na primjer: „Alhemija je umetnost transmutacije metalâ u cilju dobijanja zlata. I treba li reći da ovde pod metalom podrazumevamo logos, (logos: reč, govor, iskaz, svojstvo, istina, slava, kvalitet, red, volja, razum, ljudski pojam, um, učenje, istinsko učenje, zakon mera, postupak, dokaz, matematički aksiom, božji um, klica postanja, božja reč, posrednik, filozofski problem, zakon i red, nužnost, zakonitost, svetski um), logos sa celokupnošću svojih značenja, kao materiju, kao ‘građu’, u kojoj se i na kojoj se vrši transformacija i transmutacija što će dovesti (ako dovede) do ‘savršenog metala’”. Kako raščlanjivati taj stvaralački proces, proces koji je za Kiša istovjetan istočnjačkoj varijanti alhemije, „gde se izgara nad retortama i nad tajnim formulama u cilju dobijanja tečnog, pitkog zlata, koje, u sprezi sa trošnom metrijom tela, treba da dovede do telesne — i duhovne — večnosti”.
Dalje, Kiš nas okupira uvjeravanjima da i dalje seljak s prirodom opšti paganski, „ta personifikacija prirodnih pojava i prirode same, bilja, zemlje, trava, životinja, sunca i neba, ali ne kao sa božanstvima, nego kao da su i prirodne pojave, dobre i zle, kiša i povodanj, neka polurazumna bića, ne bogovi i polubogovi, ne inkarnacije, nego neke animalne sile s kojima se može razgovarati; Bog je nešto drugo.
Bog je crkva, molitva, post i adet, tajanstvena sila s kojom se čovek ne sreće u životu, nego možda tek na onom svetu.” I teži (bar proba) da nas uvjeri da su priroda i njene pojave nešto što bi moglo da razumije čovjeka, da ga pojmi, samo kad bi imalo moć govora, „drvo je blisko psu i kravi, a krava i pas su nešto kao seoski idioti: kada bale, treba ih udariti po njušci”. Objašnjavajući cilj postizanja apsolutnog (domen ezoterije), Kiš se oslanja na riječi Liu Hiang-a: „Onaj ko ne uspije da dobije zlato, nije ga dobio zbog nedostatka duhovnih priprema.”
Čitanje književnog djela kao čovjekove žeđi, potrebe za novim saznanjima o prodoru ljudskog uma, mašte, uvijek okupira i stvara novu žeđ. Ta žeđ može da se ispoljava i u potrebama naučnika — istraživača raznih naučnih disciplina. Ovdje bismo mogli da slijedimo promišljanja o toj potrebi: da li se ta potreba imanentno nalazi u ljudskoj prirodi, ili je to u ljudskoj dokolici. I dokle može da odvede jedna ili druga potreba.
Ako nam je prioritetna naučna istina, šta nas obavezuje i šta treba da sadrži (nosi) naše naučno saznanje da bi moglo da ima određenje naučnog saznanja. I u „slučaju” Danila Kiša (može se istaći kao primjer), ako se želi dostići naučno saznanje, moraju se prihvatiti osnovni principi. To je obavezivalo one što su nemilosrdno nasrnuli na Kiša. U nauci bi se reklo da su ih obavezivali epistemološki principi naučnog saznanja, prioritetno: objektivnost, pouzdanost, provjerljivost. Saznanje ne bi trebalo da zavisi od vlastite volje i procjene. Pouzdanost obavezuje s aspekta nedovođenja u sumnju, jer čeka princip provjerljivosti. Kišu nije bilo teško dokazati neetičnost u olujnim napadima na njega, niskost i perverznost udara: „Ja sam, dakle, ‘uzdrman do temelja’! Va bene! (kaže Kiš) Ali, molim, šta to znači da sam ja ‘uzdrman do temelja’! Kojom se to činjenicom dokazuje? Kojim tekstom? Kojom knjigom? (…) napiše tvrdnju kao što je ova, onda bi je on morao, kao ‘kritičar-filozof’, književno obrazložiti, jer reći da je neko ‘pao u psihološku krizu’ to nije književni razgovor i književna argumentacija.”
Ali poželimo li kao čitaoci da tu znatiželju podijelimo i sa drugima, da čujemo doživljenost drugih, i sve do mišljenja i suda onih što se zanatski tim bave — književnih kritičara, do čega može da dovede znatiželja. E, da li tada počinjemo da gubimo sebe, da sebe kvarimo!? Ponese nas neko (mišljenje nečije), ponese nas i čaršija, ona Kišova nepismena čaršija koja se hrani fantomima, koja se o svemu obavještava usmeno, za koju književni tekstovi ne važe jer čaršija ne čita, čaršija uvijek ima nekog ko je zadužen da interpretira, uvijek ima svog… Čaršija s kojom se Kiš bori.
U osnovi, iza svakog promišljanja o Danilu Kišu treba da stoji ono što je sâm rekao (ili promišljanje svesti na to), jer to je on: „Hteo sam da pokažem kako u vrlo različitim epohama postoji nepokretna konstanta. Sveprisutnost ljubavi i smrti.” A Kiš je sam „vapaj za čovečnošću”!
Akademik Nenad Vuković, CANU
