Andrićeva razmišljanja o ratu tiču se nekoliko osnovnih pitanja: Kako dolazi do rata? Postoje li gore stvari od rata? Kakve su posljedice rata? Koliko je rat traumatska pojava? Koliko on utiče na našu spoznaju? Koliko je rat predmet ljudskih maštanja, snova i sjećanja? Kako se na rat gleda iz ugla mira? U čemu je značaj mira i koliko on predstavlja opasnost za pobjednike.
– Ja sad malo čitam novine, i naše i strane – odgovara Andrić. – Ne vidim, a i slova su sitna. Ovo što čujem sa televizije – to je, uglavnom, sve. Ali jedno znam: rat ne počne uvek zato što neko hoće. Rat se i omakne…
I ta reč “omakne” odjednom dobije neke stravične dimenzije (Milan Đoković, prema Popović 1976: 43).
Po Andrićevom mišljenju, najveća ljudska zla su dvije naizgled različite stvari – rat i glupost. U hijerarhiji zala pisac stavlja na prvo mjesto rat, odnosno glupost. Isticanje u prvi plan zla sasvim je razumljivo, ali davanje velikog značaja gluposti je, vjerovatno, rezultat velikog životnog iskustva, a takođe naslanjanja na narodnu mudrost, koju je on dobro poznavao. On se npr. poziva na ono što se kaže u Srbiji: “Ludog sveta i krivog drveta nikad neće nestati sa zemaljske kugle.”
Andrić glupost dovodi u vezu sa ratom jer smatra da se po dejstvu – usporavanju duhovnog i materijalnog razvoja svijeta – sa njom može porediti jedino rat. Pisac smatra da bez gluposti nema rata i da se jedno drugim pothranjuje.
– Po mom dubokom uverenju, rat je najveće zlo čovekovo, a usudio bih se da na drugo mesto stavim glupost. Ludog sveta i krivog drveta nikad neće nestati sa zemaljske kugle, kaže se u Srbiji… Nije baš svaki glup čovek tako opasan, najopasniji je onaj koji je na položaju i koji se pita… Ona, ta glupost, u toj meri usporava duhovni i materijalni razvoj sveta da se s njom može porediti još samo rat. Ali bez gluposti, opet, nema ni rata, i oni se uzajamno pothranjuju (Jandrić 1982: 381–382).
Andrić bi pristao da živi u bezumnom vrtlogu rata, tačnije na sve bi pristao, samo ne na malograđanski život, jer je u njemu nalazio predrasude i računicom koja se uvlačila duboko u život.
Pristao bih da živim, ako mora tako biti, među divljacima, u vihoru revolucije ili u bezumnom vrtlogu rata. Na sve bih pristao, samo ne na malograđanski život koji nikad ni u čemu ne pokazuje ni veličine ni lepote ni prave radosti, jer je u njemu sve otrovano predrasudama i ukaljano računicom koja se uvlači do najskrovitijih dubina ljudskog života, do u osmejak sa kojim čovek čoveku kaže: Dobro jutro!, do u bračnu postelju, do na samrtnički log. A ta računica nije samo bezdušna nego i – potpuno pogrešna (Znakovi pored puta, 154–155).
U situaciji neposredne opasnosti po život Andrić nalazi dvije faze: u prvoj se ispoljava trenutna slabost u saznanju da je nemoguće živjeti, a u drugoj razum i ljudski obziri prisile čovjeka da ostane tu gdje je i da radom popravlja štetu, dovodeći sve, koliko je moguće, u prijašnje stanje.
Prvi osećaj koji se javi u ovakvoj prilici jeste: ovde se više ne može živeti; svi uslovi za to nedostaju. U stvari, to je trenutna slabost. U čoveku se javlja nagonska potreba da beži daleko, samo što dalje od toga mesta na kome je za dlaku izbegao smrtnu opasnost. Razum i, još više, ljudski obziri prisile čoveka da ipak ostane tu gde je i da radom popravi štetu i povrati sve, koliko je mogućno, u pređašnje stanje. A radeći čoveka zavoli prvo svoj rad a zatim i minulu opasnost i mesto na kom ju je proživeo (Ratni dnevnik 1982: 287).
Andrić se često vraća na one koji su nestali u vihoru rata, posebno se sjeća drugova i prijatelja poginulih tokom Prvog svjetskog rata, vraća se na mlade ljude i konstatuje da su oni nedovoljno ožaljeni i da zbog njih smrt duguje životu. Pisac smatra da je sve ono što su izmislile religije i stvorili vijekovi društvenog života u vezi sa smrću i nestankom onih koje volimo i cijenimo maleno i slabo da premosti ogromnu i strašnu prazninu koja zjapi između smrti i života.
Slušajući česte razgovore o poginulim mladim ljudima iz poslednjih ratovanja protiv Nemaca, pomislio sam ovo. Sve što su izmislile religije i stvorili vekovi društvenog života u vezi sa smrću i nestankom onih koje volimo i cenimo, maleno je i slabo da zatrpa ili premosti ogromnu i strašnu prazninu koja zjapi između smrti i života. Mislim o tome kako su svi oni koji su poginuli mladi, nedovoljno ožaljeni i kako zbog njih smrt duguje životu i nepoznati svetovi ovom našem svetu u kome po nuždi živimo (Znakovi pored puta, 43).
To što je sâm u ratovima proživio i izgubio Andrić univerzalizuje i konstatuje da smo svi mi pogorelci i da su nam ratovi sve odnijeli.
– Nemojte – kaže Andrić – da to u Muzeju ispadne neka „Andrićeva soba”. To nikako; nisam ja Lav Tolstoj. To s njegovom sobom još nekako i može, jer je on imao Jasnu Poljanu, a šta sam ja posedovao? Ništa! Razumem ja što se u Frankfurtu na Majni čuva Geteova kuća, jer Gete je Gete! Odmah ću vam kazati: nikakva pisma nisam sačuvao; svi smo mi pogorelci i ratovi su nam sve odneli (Jandrić 1982: 381–382).
U tumačenju posljedica rata Andrić je originalan, pokazujući njegove razorne dimenzije na jednom detalju koji to ilustruje, možda, bolje od šturih statističkih podataka o žrtvama i razaranju. Andrić tokom Drugog svjetskog rata susreće znatan broj mladih žena sa prosijedom, čak sasvim sijedom kosom.
Ovde, kao i u Beogradu, vidim po ulicama znatan broj mladih žena sa prosedom, pa i sasvim sedom kosom. Njihova lica su izmučena, ali još mlada, a oblici tela odaju još bolje njihovu mladost. Čini mi se da vidim kako je iznad glava tih slabih stvorenja prošla ruka ovoga rata i posula ih prevremenom sedinom kroz koju još prosijava mladost (Znakovi pored puta, 355).
Andrić smatra da o ratu ništa bolje i jasnije od tih mladih sijedih glava ne govori budućim naraštajima.
Ta se slika neće moći sačuvati za budućnost; te glave će brzo i još jače posedeti, pa zatim potpuno iščeznuti sa ustalasane površine živih prolaznika. To je šteta. Ništa ne bi bolje i jasnije govorilo budućim naraštajima o našem vremenu nego te mlade sede glave, kojima je potpuno ili delimično ukradena bezbrižnost i radost mladih godina. Neka u ovoj zabelešci ostane bar pomen o njima. (Sarajevo, 14. juna 1946. god.) (Znakovi pored puta, 355–356).
Andrić misli da rat ne donosi rješenje, već protresa pitanja zbog kojih je nastao, a samo rešenje ostavlja vremenima koja nastupaju nakon sklapanja mira.
Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rešenje ostavlja vremenima koja nastupaju posle sklapanja mira (Znakovi pored puta, 36).
Budući nobelovac pripadao je generaciji koja je imala tu nesreću da doživi dva najveća ratna sukoba, što je ostavilo duboke tragove. To je iskazao slikovito i jezgrovito:
[…] kad me pitaju od kakve bolesti bolujem, često kažem: „Bolujem od dva rata koje sam preživeo”… (Dimitrijević 2010: 96).
Andriću je rat pokazao da nema lošeg bez dobra (kako kaže izreka). To se posebno odnosi na Drugi svjetski rat. On nije samo donio strašna razaranja i doveo u pitanje goli život, nego je dao Andriću priliku da se maksimalno posveti pisanju, što je potpuno iskoristio i pokazao da je rad najbolji lijek za prevazilaženje i/ili ublažavanje traumatskih situacija. Rat je razvio i neobičnu spoznaju: da je na mnogobrojnim putovanjima nepotrebno trošio snagu.
Ja sam na putovanja trošio ne samo novac i vreme nego i snagu živaca i mašte, jer u putovanja treba uračunati i duge, uglavnom izlišne pripreme u mašti i u stvarnosti (Znakovi pored puta, 230).
Andrić smatra da je najveći dio putovanja bio bez naročitog smisla, da su ona bila uzaludna (bez obzira na to što je mnogo vidio i doživio, što je tek kasnije unio u svoja djela) te da su mu rijetko kada donosila zadovoljstvo. Sve je to sublimirao u kratkoj bezglagolskoj rečenici: Prosto jedna nezdrava potreba. Za vrijeme dvaju velikih ratova (1914–1918. i 1941–1945) on je bio prisiljen da se duže zadrži na jednom mjestu, pa je tada napisao gotovo najveći deo svojih radova.
[…] treba dodati da je najveći deo tih putovanja bio bez naročitog smisla i da mi je retko kada donosio zadovoljstva. Prosto jedna nezdrava potreba. A koliko sam se u tim putovanjima trošio, vidi se najbolje po tome što sam za vreme dva velika rata (1914–1918. i 1941–1945), kad sam bio prisiljen da sedim na jednom mestu, napisao gotovo najveći deo svojih radova. Istina je, s druge strane, da sam u ono što sam napisao uneo mnogo toga što sam video i doživeo na tim uzaludnim putovanjima. Opatija 16. VI 1952 (Znakovi pored puta, 231).
Misli o putovanjima Andrić je šire razradio u Plavoj knjizi (zapisima iz 1956) – (Sveske 1981: 171–173).
Rat je, ističe Andrić, ponekad predmet maštanja dokonih ljudi kada im uz kafu duvanski bijeli oblaci izazivaju u mašti pojave i prizore pohoda i ratovanja.
Dokoni ljudi po baščama i čardacima, pijući kafu i pušeći duhan, imaju stalno pred očima te oblake kao bele svilene carske čadore koji u njihovoj mašti izazivaju pojave i prizore nejasnih pohoda i ratovanja i slike čudne, neumerene sile i raskoši (Znakovi pored puta, 352).
Ali, ratove Andrić vidi i u svojim snovima.
Sa prvim mrakom ušunjala se u mene misao o blizini nekog zla i nesreće. Ta misao je potonula u snu koji me je savladao u toku noći, ali nije iščezla u njemu. U svitanje novog dana, sa prvom svetlošću, ugledao sam ovaploćenje te misli: na ivici mog vidika, ružno nalakćen, kao krvožedan pijanac, dočekao me je tamni lik rata. Slepi, nečovečni, razorni i ubilački – rat. Odmah sam ga poznao, jer ga pamtim i znam, čini mi se, oduvek; otkad znam i pamtim sebe (Znakovi pored puta, 557).
Maštanja dobijaju ponekad i komične dimenzije. Npr. Andrić je zabilježio razgovor u ratno vrijeme dvojice pijanaca i propalica, Ibra i Husa, kraj starog i razgrađenog muslimanskog groblja po kome su pasle krave. Dijalog je započet o tome kako je Huso zamislio da je Ibro umro, pa su ga pokopali u isto groblje po kome pasu sada krave i pogane zemlju.
– A ja sjedim isto ovako i pijuckam, ali sam. Pogledam kako iznad tebe pase krava i balega po tvom grobu, pa ću tada reći sam u sebi: „Bože, kako se Ibro promijenio; ni onaj čovjek, ni dao Bog!” (Znakovi pored puta, 530).
Na to je Ibro odgovorio:
– A ja kad budem sjedio ovdje i gledao tvoj zapušten grob i iste ovakve krave kako pasu po njemu i, kô kave, čine svoje – reći ću samo: „Isti istovjetni onaj Huso kakav je uvijek bio!” (Znakovi pored puta, 530–531).
U mirna vremena rat Andriću izlazi na oči i u najobičnijim situacijama. Recimo, kada sjedi kraj česme, on se uz šapat vode sjeća ratnika koji su tu dolazili da se okrijepe: on vidi te vojnike, kako se prašnjavi i ožednjeli nestrpljivo guraju oko sporog mlaza vode.
Slušajući šapat česme pored koje sedim, ja zamišljam njeno poreklo, njen postanak i tok do ovog mesta i oblika. Gledam naraštaje onih koji su se na njoj napajali ili njenom vodom prali, kvarili je, mutili, čistili i obnavljali kroz razna vremena. Vidim tvrde Turke Novljane kako, zasukanih rukava i bosi, čuče na ovim pločama i uzimaju avdest. Čujem, čini mi se, šapat kojim zahvaljuju bogu na njegovom daru i mole pokoj i za dušu onog ko je ovu česmu uhvatio, ozidao i učinio je pristupačnom svojim savremenicima i onima koji će doći posle njega.
Vidim i redove gradske dece koja pune svoje krčage ili bakrene sudove, ne misleći ni na šta drugo do na svoju igru i graju. I putnika ponekad vidim, jednog od hiljada koji su se u prolazu ovde zaustavljali, tražeći od skromne česme okrepe i odmora. Privezavši konja, malo podalje, sedi u dragoj hladovini koju će već idućeg časa napustiti zauvek. I vojnike neke često gledam, ratnike prošlih vekova i nestalih carevina, kako se prašni i ožedneli nestrpljivo guraju oko sporog mlaza ove vode. Vrlo često zaboravljam gde sam i ko sam, samo mislim o vodi, o vodi uopšte, o kružnom putu koji ona stalno prelazi između neba i zemlje, kao para, kao tečnost ili kao led. A možda ponajčešće mislim o čovekovoj potrebi za vodom i o načinima na koje dolazi do nje, kako se sa njom bori, kako je izbegava, kako je kroti i kako se njome služi i koristi (Znakovi pored puta, 543).
Na pitanje koje je i Andrića mučilo da li postoji neka sudbinska veza između rata i Beograda Andrić nije direktno odgovorio, već je samo naveo izjavu jedne žene sa Zelenog venca 1944:
Ovaj Beograd neka varoš mimo sve ostale varoši; privlači rat kao magnet (Sveske 1981v [Crna sveska 1944]: 61).
U opserviranju poslijeratnog vremena i osmišljavanju mira Andrić često nalazi paralele sa ratom. I ovdje pisac je originalan jer zapaža dodirne tačke između, naizgled, međusobno dalekih pojava. Recimo, nama se čini da između rata i turizma malo šta ima zajedničkog, ali baš tu korelaciju Andrić šire elaborira i fokusira na jednu stvar: da turisti podsjećaju na ratnike.
Pošto je turizam u Jugoslaviji počeo da se razvija šezdesetih godina prošlog stoljeća, vjerovatno je u to vrijeme i nastao zapis o sceni u rano jutro kada turisti ustaju podbuli i raščupani, ali veseli i ratnički raspoloženi.
Svuda sretate ove turiste. Mladi ljudi, po dvojica-trojica, ili mladi parovi, često i sa decom od 5–6 godina, putuju svojim automobilom iz jedne zemlje u drugu. Gde god ne nađu mesta u hotelu ili gde hoće da uštede, oni rasklapaju svoj šator i – kampiraju. Pred veče možete videti modar dim njihove vatre oko koje posluje žena, i mužjaka kako nešto popravlja i utvrđuje na šatoru, dok se dete igra na travi. Gledao sam ih u rano jutro kad ustaju, malo podbuli i raščupani, ali sa smehom i veselim, kao ratničkim povicima. Žena se oblači i doteruje, muž se brije, pričvrstivši ogledalo na krilo šatora, a dete, žmirkajući na sunce, čeka doručak iz konzerve. (Znakovi pored puta, 373).
U njima on nalazi ratničko, drevno i primitivno, a onda se vraća na sam rat i konstatuje da su u dva velika svjetska sukoba milioni ljudi krenuli, voljno i nevoljno, po svijetu, i sad ne mogu da se zaustave, da savlađuju prostor i teškoće koje on pruža.
Kao svaka novina, sve ovo malo zbunjuje čoveka koji nije navikao na ovakav način putovanja. Svi su ti ljudi prošli ili kroz rat i kasarnu ili logor, ili bar kroz neku omladinsku organizaciju koja nije mnogo daleko od svega toga. Nečeg ratničkog i drevnog i primitivnog ima svakako u svemu ovom. U dva velika poslednja rata, milioni ljudi krenuli su, voljno i nevoljno, po svetu, i sad, izgleda, ne mogu da se zaustave, ne mogu da odbace od sebe naviku da ulaze u tuđe zemlje, pa makar i sa pasošem, da savlađuju prostor i teškoće koje on pruža, da se „snalaze”.
U njihovim kolima vlada slikovit nered: prazna flaša kjantija, kutija jugoslovenskih cigareta, američka konzerva, značke, zastavice, reklame i prospekti za turizam zemalja kroz koje su prošli, ilustrovan časopis sa stripovima, radio koji svira uvek istu istrganu crnačku igru, pribor za jelo od crvene ili žute plastike. Svim što je na njima i oko njih, oni podsećaju na visok industrijski potencijal svoje zemlje, ali u isto vreme i na Cigane čergare koji su u mom detinjstvu dizali svoje čerge u blizini naše kuće i izazivali uzbuđenje i ljubopitstvo kod nas dece, a nepoverenje i oprez kod roditelja (Znakovi pored puta, 373–374).
Elemente rata Andrić nalazi i u narodnim igrama koje se priređuju za strane turiste. Recimo, on posmatra kako korčulanski mladići izvode morešku pred stotinak engleskih turista i zaključuje da ta igra predstavlja daleki odjek i ublaženu sliku nekadašnjih ratova i stradanja.
Gledao sam kako grupa korčulanskih mladića izvodi Morešku pred stotinak engleskih turista. Većinom stariji ljudi, stranci su posmatrali tu naivnu igru koja se stolećima održava i prenosi sa naraštaja na naraštaj, kao dalek odjek i ublažena slika nekadašnjih ratova i stradanja (Znakovi pored puta, 448).
A onda se pita da li će ikad doći vrijeme kad će ratovi i patnje njegovog naraštaja biti prikazivani bezbrižnim turistima kao naivne ritmičke igre, uz dobru ulaznicu i buran aplauz.
I odjednom sam pomislio da li će ikad doći vreme kad će ratovi i patnje našeg naraštaja biti prikazivani bezbrižnim turistima kao naivne ritmičke igre, uz dobru ulazninu i buran aplauz (Znakovi pored puta, 448).
Andrić je vidio u igri patnje zarobljenih djevojaka i nemilosrdne udarce ratnika, ranjenike i poginule, pobjednike i pobijeđene.
Posmatrao sam u toj igri patnje zarobljene devojke i nemilosrdne udarce ratnika, ranjenike i poginule, pobednike i pobeđene. I mislio sam: strada se i gine stvarno i nemilosrdno, ponajčešće bez slave, daleko od očiju sveta, a priznanje i aplauz dolaze sto i više godina docnije, tek kad sve postane igra i umetnost (Znakovi pored puta, 448).
U raspravama o jeziku i načinu kazivanja Andrić ne može da zaboravi rat. On zapaža da postoji razlika u pripovijedanju običnih ljudi o događajima koji su se desili u ratu i onim u ranoj mladosti. Recimo, kada jedan Crnogorac, inženjer po zanimanju, koji se lijepo i tečno izražavao, govori o ratu, on upotrebljava konvencionalne riječi iz običnog govora, često i kliširane izraze iz štampe ili javnog života. Ali, čim počne priča o djetinjstvu, njegov rječnik se mijenja, pri čemu Andrić zapaža da se lice zari te zaključuje da je u njemu negdje duboko, kao zračak sakrivenog sjaja i treptaj prigušenog zvuka, živio cik zore i javljao se kad god mu se za to ukazala prilika.
Jedan snažan i trezven čovek, poreklom iz Crne Gore, inženjer po zanimanju, koji se bavio politikom, učestvovao u ratovima i revolucijama, a vešt je i trgovinskim poslovima i video je sveta. Ume lepo da priča, a u njegovom pričanju primetio sam ovo. Kad govori o ratu, revoluciji ili spoljnoj trgovini, upotrebljava konvencionalne reči iz tekućeg govora, često i klišetirane izraze iz štampe ili javnog života. Ali kad priča o svom detinjstvu, njegov rečnik se menja. Tako, na primer, kazujući neki događaj iz rane mladosti, on kaže: „Probudili su me toga dana u cik zore same…” i kod tih reči lice mu za sekund preli neobičan sjaj, za tren jedan samo, i nestade, a priča se nastavi. Očigledno, u njemu je negde duboko, kao zračak sakrivenog sjaja i treptaj prigušenog zvuka, živeo taj cik zore same, i javljao se kad god mu se za to ukazala prilika, po dubokoj unutarnjoj potrebi, a često i bez veze sa njegovim sadašnjim životom (Znakovi pored puta, 541–542).
U razmišljanjima o slabim piscima Andrić ističe da oni u slikanju trenutaka straha i opasnosti biraju banalne riječi. S tim u vezi, opisujući zadah kao nešto najgore i najteže u skloništu tokom bombardovanja Beograda, on konstatuje:
Čovek počinje da razumeva slabe pisce koji za takav zadah ne nalaze drugog atributa do „neopisiv” (Ratni dnevnik 1944/1982: 291).
Andrić zapaža da tokom rata nastaju i nove riječi tipa puškar ’borac koji ima pušku’, klipača ’bombe napravljene od olovnih vodovodnih cijevi’, poriti prugu ’kidati, dizati šine i pragove’ (Sveske 1981: 65).
I na stilskom planu Andrić ne može a da se ne prisjeti rata. Za pisca rat nije samo realnost, već i jaka metafora koja se može upotrijebiti u obliku personifikacije – npr. da vlaga ratuje sa kamenom.
Vlaga koje u ovo doba godine ima još dosta, čak i ovde na uzvišici, hrani tu smokvu, i stalno ratuje s kamenom (Znakovi pored puta, 438).
Rat se javlja i u eksplicitnom poređenju pa ga laž podsjeća na rat: ima ljudi koji se služe lažima kao ratnim varkama, u samoodbrani, u ratu koji su sami izmislili i koji se vodi samo u njihovoj uobrazilji.
Vreme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo (Znakovi pored puta, 118).
Ima ljudi koji lažu jer ne mogu drugojače, jer to moraju; ima ih koji se, u svojoj zamršenoj psihi, služe lažima kao ratnim varkama, u samoodbrani, u jednom ratu koji su sami izmislili i koji se vodi samo u njihovoj uobrazilji; ima i takvih koji, lažući često i mnogo, i ne slute da lažu, a kad budu uhvaćeni u laži, istinski pate, da bi prvom prilikom opet počeli da lažu; ima ih koji u takvim prilikama padaju i smrtno stradaju, kao probuđeni mesečari (Znakovi pored puta, 150).
U tumačenju značaja mira Andrić nije posebno originalan – on želi uobičajene stvari mladim piscima: da pišu u vrijeme mira, a ne, kao on, u doba rata i potresa vjerujući da će stvarati lakše i bolje nego u nemirnim vremenima, u kojima je njegova generacija djelovala.
Prvo što bih mogao da im kažem, to je da im želim sve najbolje. To znači da im želim povoljne uslove za život, rad, stvaranje i publikovanje. A sve ostalo će oni sami, verujem, umeti da nađu bolje nego što smo to mi mogli. A drugo, mogu da poželim da to budu vremena mira, a ne rata i potresa. Jer, tako će stvarati lakše i bolje nego što smo mi stvarali u nemirnim vremenima (Pisac govori 1994: 58).
Međutim, i u ovakvim razmišljanjima ne može a da se ne nađe nešto andrićevsko, nešto što se čini i paradoksalnim, npr. da u odnosu mira i rata mir nije samo sreća i blagodat, već i opasnost, ali samo za jednu kategoriju ljudi – za ratnike. Njima ne prijeti ni smrt, ni rane, ni napori, ni porazi, već mir. Oni mogu biti pobjednici samo ako nađu svoje mjesto u miru. Andrićeva osnovna misao glasi: ratne pobjede su samo uslov za radnu pobjedu u miru.
Prava opasnost za ratnika nisu ni smrt ni rane ni napori, pa čak ni poraz bez kojeg u ratu jedan od dvojice protivnika teško može proći. Prava opasnost za pobedonosnog ratnika – to je mir. Ako i njega shvati i savlada, tj. ako umedne da nađe svoje mesto u njemu, onda se može nazvati pobednikom, tek onda. U miru se stiče puno i konačno pravo na naziv pobednika (Znakovi pored puta, 169).
Sličnu misao Andrić stavlja u usta Simonu Bolivaru:
„Ja se više bojim mira nego rata”, pisao je Bolivar još davno, predviđajući dobro teškoće na koje će naići pokušaj da se organizuju i srede tako ogromne zemlje i tako heterogene mase (Simon Bolivar Oslobodilac, Gralis-Korpus).
Predstavljanje ove istorijske ličnosti Andrić daje i na relaciji ratnik – žena:
Žena je u njegovom životu bila zaista samo „odmor za ratnika” (Simon Bolivar Oslobodilac, Gralis-Korpus).
Na opozitivnoj ravni rat ↔ mir Andrić ukazuje i na međufazu – primirje, kao svojevrsni apsurd i to na primjeru sukoba u Vijetnamu: do Andrića dopire vijest o tome da privremena objava prestanka sukoba povodom vijetnamske Nove godine ističe te noći i da će se rat nastaviti sutra u 7 ujutro, što ga navodi na misao kako će jednoga dana ovakva informacija biti neshvatljiva i izgledati nevjerovatna.
Povodom vijetnamske Nove godine vladalo je primirje između Vijetkonga i Amerikanaca u Južnom kao i u Severnom Vijetnamu: obustavljeno je i američko bombardovanje Severnog Vijetnama. Praznični dani su sada prošli i u novinama kao i na radiju objavljena je juče sledeća vest: „Primirje koje je vladalo povodom vijetnamske Nove godine ističe noćas. Rat u Vijetnamu nastaviće se sutra ujutro u 7 časova.” Možda će nekad ovakva vest biti ljudima neshvatljiva i izgledati neverovatna. Zbog toga je dobro da se izdvoji iz gomile novinskih vesti i zapiše bar u ovu trošnu beležnicu, kad već ne može da se useče u metal ili mramor. Tek, da se zna, pa ma samo ovde i ovoliko (Znakovi pored puta, 520).
Andrić zapaža i posebnu vrstu sukoba – rat književnika, konkretno jalove svađe književnika u Beogradu, književne polemike u kojima „ja” imam apsolutno pravo, a onaj na drugoj strani je potpuno nedorastao, nazadan, što dovodi do gotovo pravih krstaških ratova (Pisac govori 1994: 4). Za njega je simptomatična činjenica da vrlo ugledni pisci provedu po više godina u velikim umjetničkim sredinama na strani, fasciniraju tamo ljude svojom inteligencijom, a kada se vrate, iz njih progovori rustikalni „on”.
Šta ima novo? Kako da vam kažem… da je samo manje jalovih svađa. Frontovi bi trebalo da su gipkiji. Ljudi ne moraju da se slažu, ali bi morali pokazivati više kulture srca. I istupati sa boljim i kulturnijim argumentima. Nemojte me krivo razumeti, ali mi se čini da se mi još nalazimo u verskoj fazi vođenja književnih polemika. Ja imam apsolutno pravo, onaj na drugoj strani je potpuno nedorastao, nazadan – tako, na žalost, još uvek razmišljaju i tako se ponašaju čak i oni veoma daroviti pisci, od kojih to inače nema nikakvog razloga da se očekuje. I tako dolazi do bezmalo pravih krstaških ratova u našoj književnosti, do borbe između tabora i međusobnih optuživanja. Ko ima pravo – na meni nije da utvrđujem. Ne želim nikoga da apostrofiram, ali je prilično simptomatična činjenica da naši, i to vrlo ugledni, pisci provedu po više godina u velikim umetničkim sredinama na strani, divno se snađu u njima, fasciniraju tamo ljude svojom inteligencijom, a kad se vrate ovde, svojoj kući – onda iz njih progovori onaj rustikalni on, koji je, neretko, u ime svojih estetskih uverenja, bezobziran. Kao i njegovi dedovi koji su boravili na strani (Pisac govori 1994: 4).
Na drugom mjestu konstatuje nešto slično:
Kod nas su često literarne borbe, sukobi književnih shvatanja i estetskih gledišta vođeni krvnički i krvožedno, žestinom verskih ratova i dinastičkih istrebljivanja protivnika. Ne teži se za tim da se protivničkom gledištu stavi nasuprot svoje gledište, više, bolje i tačnije, nego da se protivnik onemogući, ukloni, i da tako otpadne i potreba da ga pobijaš argumentima misli (Sveske 1981: 67).
S druge strane, Andrić ističe primjer koliko pisana riječ može biti jaka u ratno doba: ruski pisac Ilja Erenburg dostigao je toliki domet u ratnim člancima da je Vrhovna komanda Sovjetske armije izdala naredbu kojom se zabranjuje vojnicima da prave cigarete od njegovih članaka i biltena Vrhovne komande.
Moram vam reći: Ilja Grigorjevič je bio „nastajaščij” Rus koji se duhovno razvijao pod snažnim uticajem francuske kulture. Bio je neobično obrazovan, uvek spreman da se angažuje za preporod društva i kulture. Njegove knjige su dobre i lepe, ali čini se da je kao pojava bio bar za nijansu iznad svojih knjiga. Ne verujem da ću pogrešiti ako kažem da je njegov najveći domet dostignut u ratnim člancima. Oni su čitani u rovovima, u bolnicama, za vreme marševa. U danima drugog svetskog rata na ruskom frontu, vojnici su u nedostatku duvanskog papira uvijali cigarete u novinsku hartiju. Poznato je da je Vrhovna komanda Sovjetske armije izdala naredbu kojom se zabranjuje vojnicima da prave cigarete od biltena Vrhovne komande i članaka Ilje Erenburga! (Jandrić 1982: 255).
Andrić je prvi put progovorio o interakciji književnosti i rata u Književnom jugu 1918, kada je objavio rad Naša književnost i rat. Njegove osnovne postavke možemo svesti na sedam glavnih tačaka.
- Postoje dvije naše književnosti: predratna i ratna – predratna je bijedna i plitka sa beznačajnim i sitnim motivima (mi smo jedan od rijetkih evropskih naroda koji gotovo da i nema ratne književnosti).
- Naša književnost je u prvim godinama rata ćutala, što je dokaz njene dobre moralne strukture.
- Uticaj rata na književnost bio je, naročito u prve tri godine, isključivo destruktivan (naglom provalom rata književnik je ostao sam, nezaštićen i napušten).
- Postoji bar jedna korist rata – pojavila se spoznaja o tome da je mnoga bučna mirnodopska istina postala laž.
- S opštim buđenjem umrtvljene snage narodnog života počelo je i polagano buđenje književnosti (ratni događaji i velika socijalna gibanja podsticali su interes za književnost kod širih slojeva što je dovelo do toga da se čitalo više nego u miru).
- Ako književnici očuvaju „vatru” duševnog života prije rata, onda će ispuniti svoj teški zadatak i moći će ponijeti ako ne oreol velikih djela, a ono svakako mirnu ljepotu žrtvovanja.
- Život nakon rata nastaće po sasvim drugim zakonima i oblicima.
I u Drugom svjetskom ratu Andrić nalazi sličnu poziciju književnika: oni su se povukli ne želeći da štampaju svoja djela pod okupacijom, jer bi se to iskoristilo kao dokaz da inteligencija i istaknuti pojedinci priznaju takvo stanje kao svršen čin. Ali svi su u to vrijeme radili.
Za vreme rata – rekao mi je pisac Andrić – naši pisci koji su se nalazili u Beogradu, kao uostalom i u svim drugim mestima, pisci koji zaslužuju to ime – povukli su se, ne želeći da štampaju svoja dela pod okupacijom, jer bi okupatori iskoristili to kao dokaz da inteligencija i istaknuti pojedinci priznaju okupaciju kao svršen čin. No, svi su oni za to vreme radili. Posle oslobođenja zemlje, po završetku pobedonosnog rata, nova država poklonila je mnogo pažnje kulturnom životu, a samim tim i književnosti i umetnosti (Pisac govori 1994: 30).
Univ.-Prof. Dr Branko Tošović
IZVORI
Andrić 1918: Andrić, Ivo, Naša književnost i rat, Književni jug, Zagreb, god. 1, knj. 2, sv. 6, 193–195.
Andrić 1981a: Andrić, Ivo, Znakovi pored puta, u: Andrić, Ivo, Sabrana dela, knj. 16, urednik Vuk Krnjević, Beograd – Zagreb – Sarajevo – Ljubljana – Skopje – Titograd: Prosveta – Mladost – Svjetlost – Državna založba Slovenije – Misla – Pobjeda.
Andrić 1981b: Andrić, Ivo, Simon Bolivar Oslobodilac, u: Andrić, Ivo, Sabrana dela, knj. 12, urednik Vuk Krnjević, Beograd – Zagreb – Sarajevo – Ljubljana – Skopje – Titograd: Prosveta – Mladost – Svjetlost – Državna založba Slovenije – Misla – Pobjeda, 118–153.
Andrić 1981v: Andrić, Ivo, Sveske, u: Andrić, Ivo, Sabrana dela, knj. 17, urednik Vuk Krnjević, Beograd – Zagreb – Sarajevo – Ljubljana – Skopje – Titograd: Prosveta – Mladost – Svjetlost – Državna založba Slovenije – Misla – Pobjeda, 11–236.
Andrić 1981g: Andrić, Ivo, Sabrana dela, knj. 1–17, urednik Vuk Krnjević, Beograd Zagreb – Sarajevo – Ljubljana – Skopje – Titograd: Prosveta – Mladost – Svjetlost – Državna založba Slovenije – Misla – Pobjeda.
Andrić 1982: Andrić, Ivo, Ratni dnevnik [proljeće – ljeto 1944], Sveske Zadužbine Ive Anrića, Beograd, god. 1, sv. 1, 277–291.
Andrić 1998: Andrić, Ivo, Dnevnik – Sokobanja, leto 1942, Sveske Zadužbine Ive Anrića, Beograd, god. 17, sv. 14, 7–18.
Gralis-Korpus-www: Gralis-Korpus. http://glyph.uni-graz.at/cocoon/gralis/andric42-45. Stanje 10. 5. 2014.
LITERATURA
Dimitrijević 2010: Dimitrijević, Kosta, Razgovori i ćutanja Ive Andrića, Beograd: Prometej.
Jandrić 1982: Jandrić, Ljubo, Sa Ivom Andrićem, Sarajevo: Veselin Masleša.
Palavestra 1982: Palavestra, Predrag, Andrićev dnevnik iz Sokobanje, Sveske Zadužbine Ive Anrića, Beograd, 17, sv. 14, 19–25.
Palavestra 1982: Palavestra, Predrag, Komentar uz Ratni dnevnik Ive Andrića, Sveske Zadužbine Ive Anrića, Beograd, god. 1, sv. 1, 292–300.
Pisac govori 1994: Pisac govori svojim delom, priredio i pogovor napisao Radovan Vučković, Beograd: BIGZ.
Ivo Andri ć über den Krie g Zusammenfassung
In diesem Beitrag wird der Versuch unternommen, eine Antwort auf die Frage zu erteilen, wie sich
Ivo Andrić in Bezug auf den Krieg verhielt. Die Analyse zeigte, dass in den Überlegungen des Autors Fragen zur Entstehung von Kriegen, zu dessen Auswirkungen, zur Kriegsmentalität sowie zur Beziehung zwischen Krieg und Frieden dominieren. Schlusswörter: Ivo Andrić, Krieg, Literatur, Schriftsteller
