Izabrao, preveo s engleskoga i priredio
Vojo Šindolić
O KNJIZI
Zvuk i ritam zaista predstavljaju najbitniju
značajku u mnogobrojnim i raznovrsnim književnim djelima svih
najvažnijih predstavnika Beat generacije – kako izrazitih pjesnika
poput Allena Ginsberga, Gregoryja Corsoa, Garyja Snydera ili
Lawrencea Ferlinghettija, tako i istaknutih prozaista poput Jacka
Kerouaca i Williama Burroughsa.
Prije svega valja naglasiti da
je ono što danas poznamo pod nazivom Beat generacija, zapravo,
sasvim neformalni pokret pisaca i umjetnika koji je nastao iz
druženja nekolicine istomišljenika u New Yorku krajem četrdesetih
godina dvadesetog stoljeća. Pokret je svoj povijesni vrhunac doživio
sredinom pedesetih godina (osobito kad su se potkraj pedesetih
najbitnije ličnosti Beat generacije – Jack Kerouac, Neal Cassady i
Allen Ginsberg preselile u San Francisco, kad poslije izvjesnog
vremena postaju poznati kao predstavnici pjesničke renesanse San
Francisca), a rasprostranjenu popularnost početkom šezdesetih
godina prošlog stoljeća, osobito s pojavom kontrakulturnih zbivanja
i sve većim utjecajem na suvremeno društvo i život uopće,
oživjevši u temama anarhizma, antifašizma, pacifizma, antirasizma,
rušenja seksualnih tabua, interesa za budizam i Istočne religije,
itd.
Jednom zgodom, u jednom od naših mnogobrojnih razgovora,
Allen Ginsberg je prevoditelju i priređivaču ovog izbora dao
sljedeće objašnjenje o nastanku Beat generacije: „Zapravo, Beat
generaciju su predstavljali Burroughs i Kerouac između 1945. i 1955.
Do 1955. Kerouac je već bio napisao neka od svojih remek-djela. Jer,
kada je objavljen moj Urlik, 1956. godine, to je, povijesno gledano,
već bio kraj Beat generacije, kasnije je sve preraslo u proširenu
verziju koja se s Istočne obale preselila na Zapadnu obalu i
preobrazila se u pjesničku renesansu iz San Francisca. A sredinom
šezdesetih godina pojavili su se hippyji, rat u Vijetnamu dosegnuo
je svoj tužni vrhunac, borba protiv rasne diskriminacije bila je sve
glasnija i rasprostranjenija, rodila su se prva djeca cvijeća, i
onda je sve skupa postalo mnogo politiziranije i
elektriziranije…“
Najpoznatiji i najpopularniji predstavnik
Beat generacije nedvojbeno je Jack Kerouac. Kerouacove rečenice
imaju ritam jazz improvizacija. Kerouac je slušajući Georga
Shearinga, Lestera Younga, Theloniusa Monka ili Charlie Parkera,
pronašao svoj ritmički model, iskreni ritam tijela, ritam disanja i
govora kojih je bio iznimno svjestan pišući svoju prozu i poeziju.
U predgovoru svog pjesničkog remek-djela, zbirke Mexico City Blues,
jedne od najutjecajnijih poslijeratnih američkih knjiga poezije,
Kerouac je napisao: „Želim da ljudi u meni vide jazz pjesnika koji
puše neprekidni blues u sjetnom nedjeljnom poslijepodnevnom
jam-sessionu“. Kerouac je 242 pjevanja koja tvore Mexico City Blues
napisao za nepunih mjesec dana, kolovoza 1955, držeći se svog
osnovnog pravila – da se sve mora događati spontano, nadahnutno,
bez nepotrebnog vrednovanja onoga što je zapisano, trenutačno
bilježeći svoje misli u bilježnicu, tako da svaka stranica
predstavlja zasebnu pjesmu, bez obzira da li se tema nastavlja na
sljedećoj stranici ili ne. Kasnije je pojedine od tih pjesama
govorio na književnim nastupima u pratnji jazz glazbenika Ala Cohna
i Zoota Simsa, a s njima je 1959. snimio danas znameniti album Blues
and Haikus.
S druge strane, Allen Ginsberg je pod utjecajem
Blakeovih pjesama, raznolikih ritmova u poeziji Edgara Allana Poea i
Walta Whitmana, molitvi na hebrejskom, dadaističkih ritmova Kurta
Schwittersa, blues napjeva Ma Rainey i Leadbellyja itd., napisao
mnoge od svojih najznačajnijih pjesama koje će, nakon dvogodišnjeg
boravka u Indiji 1962–1963, početi pjevati, prateći se na
indijskom harmoniju, čime je izravno utjecao na Beatlese, Rolling
Stonese i mnoge druge grupe koje su potkraj šezdesetih godina u
izvedbama svojih pjesama počele upotrebljavati raznolika orijentalna
glazbala: sitar, táblu, itd. 14. siječnja 1967. organiziran je The
Human Be-In, književno-glazbeni događaj koji je svojom temeljnom
porukom: produbite osjećaje svjesnosti snažno i izravno utjecao na
politiku Sjedinjenih Država kao i na socijalno-društveni život
velikog broja mladih ljudi kako u Americi tako i u europskim
zemljama. Na skupu na otvorenom, u Parku Golden Gate u San Franciscu
nastupili su Allen Ginsberg, Gary Snyder, Michael McClure, Timothy
Leary, Allan Wats i Jerry Rubin dok su u glazbenom dijelu sudjelovale
tada najpoznatije rock grupe tzv. West Coast sounda: Grateful Dead,
Jefferson Airplane, Quicksilver Messenger Service i Country Joe &
The Fish.
Nažalost, početkom 1968. u četrdeset i drugoj
godini života umro je Neal Cassady, „Dobri duh Beat generacije“
i glavni lik u Kerouacovom najpoznatijem romanu Na putu (On the
Road), koji je svojim glasovitim i izrazito dugim monolozima (od
kojih su mnogi sačuvani jer su snimljeni na magnetofonsku vrpcu) još
četrdesetih i pedesetih godina izravno utjecao na ono što danas
zovemo rap. Jedva godinu dana poslije, 1969. i Kerouac je već bio
mrtav.
Nakon što su tri Kerouacova albuma objavljena još
potkraj pedesetih, nakon što je Ginsberg potkraj šezdesetih objavio
dva glazbeno-pjesnička albuma na kojima je na vlastitu glazbu pjevao
Blakeove pjesme iz „Pjesama iskustva i nevinosti“, nakon što je
Michael McClure izvršio duboki pjesnički utjecaj na Jima Morrisona
i nakon što je napisao pjesmu „Mercedes Benz“ koja je svjetsku
popularnost postigla u izvedbi Janis Joplin – kultni rock časopis
Rolling Stone krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina
svoje je udarne stranice gotovo redovito posvećivao književnicima
Beat generacije, razgovorima s njima, njihovim djelima i mišljenjima
o rock glazbi iz čega sasvim jasno i očigledno možemo vidjeti
koliko je velik bio utjecaj Ginsberga, Burroughsa, Kerouaca i ostalih
Beatnika na čitave generacije glazbenika (Bob Dylan, John Cage,
Philip Glass), kazališnih i filmskih redatelja i glumaca (Dennis
Hopper, Martin Scorsese), slikara (Andy Warhol, Robert Rauschenberg,
William de Kooning) itd.
Poznate rock grupe iz šezdesetih: The
Soft Machine, Iron Butterfly, Velvet Underground, Oblivion Express
itd., ne samo što svoja imena izravno duguju Burroughsovoj mašti
nego je i njihov glazbeni smjer bio pod utjecajem njegovih mračnih
vizija budućnosti. Isto tako, izraz heavy metal (što u prijevodu
zapravo znači „teško topništvo“) izravno potječe od Williama
Burroughsa koji ga prvi put upotrebljava u znamenitom romanu Goli
obrok (Naked Lunch) još 1959. Osim toga, Burroughs je jedan od
rijetkih stvaratelja koji je predstavljao izrazitu kult ličnost za
gotovo cjelokupan naraštaj ranih punk grupa u Velikoj Britaniji i
Sjedinjenim Državama.
Bob Dylan, Joan Baez, Paul McCartney,
John Lennon, Tom Waits, David Bowie, Bono, Patti Smith, Leonard
Cohen, Marianne Faithful, samo su neka od svjetski poznatih imena
rock glazbe koja su u djelima Beatnika pronašla obilnu građu za
vlastita nadahnuća.
Najznačajniji predstavnici Beat
generacije: Kerouac, Burroughs, Ginsberg, Gregory Corso, Lawrence
Ferlinghetti, Gary Snyder, Michael McClure itd., svojim djelima su
već odavno ušli u sveučilišne udžbenike američke književnosti.
Prema raspoloživim podacima, samo u Sjedinjenim Državama u
posljednjih dvadesetak godina na tamošnjim sveučilištima je više
od nekoliko tisuća studenata diplomiralo radovima o pojedinim
članovima Beat generacije ili njezinom književnom utjecaju uopće,
dok je više od 100 znanstvenika doktoriralo tezama o značenju Beat
generacije kao i djelima njezinih osnovnih pripadnika.
Godine
2001. na aukciji svjetski poznate kuće Christie‘s u New Yorku
originalni rukopis romana Jacka Kerouaca On the Road, otipkan na
velikoj roli papira za teleprinter, prodan je za 2.460.000 dolara što
predstavlja najveću ikad postignutu cijenu za suvremeni književni
rukopis.
Utjecaj Beat generacije, njezinih pripadnika kao i
njihovih djela na mlađe književnike i glazbenike svih smjerova i
dalje je jednako intenzivan i ozbiljnije će se moći sagledati tek
kroz nekoliko desetljeća.
U današnje vrijeme kada je pojam Beat generacija postao
planetarno poznat, a utjecaj njezinih najvažnijih pripadnika kao i
njihovih najpoznatijih djela koja su širom svijeta objavljena u
milijunima primeraka i prevedena na sve značajnije ali i manje
značajne jezike, zapanjujuće i proročanski djeluje Kerouacov
kratki tekst „Izvorišta radosti u poeziji“ koji je prvobitno
objavljen u časopisu Chicago Review u proljeće 1958. Između
ostaloga, u tom tekstu Kerouac je zapisao: „Suvremena američka
poezija označena kao Beat generacija ili kao pjesnička renesansa
San Francisca (a to valjda znači Ginsberg, ja, Ferlinghetti,
McClure, Corso i Gary Snyder, barem tako pretpostavljam) vrsta je
nove-stare budalaste Zen poezije, zapisivanje bilo čega što čovjeku
padne na pamet, poezija vraćena svom praizvoru, ona je dijete
bardova, i doista je USMENA kao što Ferlinghetti kaže, umjesto
sumornih akademskih dvoličnosti. Poezija i proza dugo su vremena
bile u izdajničkim rukama izvještačenosti. Ovi novi čisti
pjesnici ispovijedaju se zbog iskrene radosti ispovijednog priznanja.
Oni su DJECA. Oni su isto tako djetinjasti sjedobradi Homeri koji
pjevaju na ulicama. Oni PJEVAJU, oni se IGRAJU. To je posve suprotno
T. S. Eliotovom dometu, koji tako sumorno preporuča svoja dosadna
pravila poput objektivnog suodnosa itd., a što zapravo predstavlja
običnu zatvorenost i potpunu kastraciju čiste muževne težnje za
slobodom pjevanja. Jer, pjesnička renesansa San Francisca poezija je
nove Svete Budalaštine poput one u drevna vremena, štoviše, ona
zastupa disciplinu prikazivanja svih stvari direktno, jasno,
konkretno, bez apstrakcija ili objašnjenja, bla-bla, uistinu
čovjekova sjetna pjesma.“
U svakom slučaju, ovaj izbor kao i
cijela knjiga obojeni su vlastitim zanimanjem, sklonostima i
prevoditeljskim mogućnostima autora ove knjige koji je pjesnike i
njihove pjesme izabrao, preveo, popratio nužnim biografskim
podacima, i priredio cijelu knjigu. Čitateljima također treba
skrenuti pozornost na osobitu pjesničku formu u gotovo svih pjesnika
koji su zastupljeni u ovom izboru, uz brojna odstupanja od
pravopisnih normi engleskog jezika, primjerice, na samovoljnu uporabu
malih i velikih slova, pravopisnih znakova (zarezi, točke) itd. Ali,
na budućim je istraživačima i prevoditeljima da svojim vlastitim
pristupom, zanimanjem i izborom prošire mogućnosti koje su u ovoj
knjizi tek nagoviještene.
Vojo Šindolić
IZ KNJIGE
Allan Ginsberg
Urlik
Za Carla Solomona
I.
Vidio sam najbolje umove svoje
generacije razorene ludilom kako
gladuju histerično goli,
kako
se u svanuće vuku crnačkim ulicama tražeći žestoki
fiks,
hipstere anđeoskih glava što izgaraju od želje za
drevnom
nebeskom vezom sa zvjezdanim dinamom u strojarnici
noći,
koji su u bijedi i dronjcima i upalih očiju i napušeni
sjedili u
nadnaravnoj tami mansardi s hladnom vodom ploveći
nad
neboderima gradova snatreći uz jazz,
koji su svoje
mozgove otkrivali nebu ispod Ela i ugledali
Muhamedove anđele
kako osvijetljeni posrću po krovovima
zgrada,
koji su
prolazili kroz sveučilišta hladnih sjajnih očiju halucinirajući
o
Arkansasu i blakeovski svijetloj tragediji među
vojnim
stručnjacima,
koji su izbacivani s akademija zbog
ludosti i ispisivanja opscenih
oda po prozorima lubanje,
koji
su šćućureni u donjem rublju u neobrijanim sobama spaljivali
svoj
novac u koševima za otpatke i osluškivali Teror kroz zid,
koji
su uhićeni s pojasom marihuane svezanim oko stidnih dlaka
dok
su se iz Lareda vraćali u New York,
koji su gutali vatru u
obojanim hotelima ili pili terpentin u Aleji
Paradise, smrt, ili
iz noći u noć prepuštali svoja tijela čistilištu
snova,
droga, noćnih mora koje obesanjuju, alkoholu i kurcu i
beskrajnim
tulumima,
neusporedive slijepe ulice drhtavog oblaka i munje u
umu što
poskakuju prema polovima Kanade i Patersona,
osvjetljavajući
čitav nepokretni svijet međuVremena,
pejotlsku
pouzdanost hodnika, dvorišno zelena grobljanska
praskozorja,
vinsku opijenost iznad krovova, poslovne
četvrti u veselim
napušenim utrkama neonskog titranja
semafora, treperenja sunca
mjeseca i stabala u zahuktalim
zimskim sumračjima Brooklyna,
tresku kanti za smeće i dobro
kraljevsko svjetlo uma,
koji
su sami sebe lancima vezivali za podzemnu željeznicu
u
beskrajnoj vožnji od Batteryja do svetog Bronxa na
benzedrinu
sve dok ih buka kotača i djece ne bi oborila
drhtavih
zapjenjenih usta i unakazila im mozak posve
iscrpljen
oštroumljem pod sumornom svjetlošću zoološkog vrta,
koji su
cijelu noć tonuli u podmorskoj svjetlosti
Bickforda
isplovljavali i čitava poslijepodneva provodili uz
bljutavo
pivo u turobnom Fugazziju, slušajući prasak
sudbine s
vodikovog jukeboxa,
koji su neprekidno pričali sedamdeset sati
od parka sve do sobice
do bara do Bellevuea do muzeja do
Brooklynskog mosta,
izgubljeni bataljun platonskih govornika
koji se strmoglavljivao s
protupožarnih stepenica s prozorskih
pragova sa zgrade
Empire State s mjeseca,
kako frfljaju
vrište povraćaju šapuću o činjenicama i uspomenama i
anegdotama
i optičkim varkama i bolničkim i zatvorskim i
ratnim
šokovima,
čitave umove izbljuvane u potpunom poricanju tijekom
sedam dana
i noći svjetlucavih očiju, meso sinagoge premlaćeno
na pločniku,
koji su iščezli u ništavilo zen New Jersey
ostavljajući trag u
dvoznačnim razglednicama vijećnice
Atlantic Cityja,
kako trpe znojeve Istoka i škripu kostiju
Tangera i glavobolje Kine za
vrijeme narkomanske krize u bijedom
namještenoj sobi u
Newarku,
koji su u ponoć kružili po
željezničkoj pruzi pitajuć se kamo da odu,
i koji su otišli,
ne ostavljajući ucviljena srca,
koji su pripaljivali cigarete u
teretnim vagonima vagonima vagonima
i galameći probijali se
kroz snijeg prema osamljenim farmama
u noći praoca,
koji
su proučavali Plotina Poea svetog Ivana Krstitelja telepatiju i
bop
kabalu jer je kozmos instinktivno zatreperio na
njihovim
stopalima u Kansasu,
koji su osamljeni lutali
ulicama Idahoa u potrazi za vidovitim
indijanskim anđelima koji
su bili vidoviti indijanski anđeli,
koji su mislili da su
poludjeli jedino kad je Baltimore zasvjetlucao
u nadnaravnoj
ekstazi,
koji su uskakali u limuzine s Kinezom iz Oklahome
potaknuti
zimskom ponoćnom provincijskom kišom na svjetlosti
ulice,
koji su se vukli gladni i usamljeni kroz Houston u
potrazi za
jazzom ili seksom ili juhom, i pratili umnog
Španjolca da bi
razgovarali o Americi i Vječnosti, beznadnom
slučaju, i tako
brodom otplovili za Afriku,
koji su
nestali u vulkanima Meksika ne ostavivši za sobom ništa
više
doli sjenu vlastitih traperica i lavu i pepeo poezije razasut
po
ognjištu Chicaga,
koji su se ponovno pojavljivali na zapadnoj
obali s bradama i u
kratkim hlačama s velikim mirnim očima
tamnopute seksi
kože dijeleći nerazumljive letke, istražujući
FBI,
koji su cigaretama progorijevali ruke prosvjedujući
protiv
narko-duhanske magle kapitalizma,
koji su dijelili
superkomunističke manifeste na Union Squareu
plačući i
razodijevali se dok su ih sirene Los Alamosa
sažaljevale, a
sažaljevale su i Wall Street, a također i trajekt
za otok
Staten,
koji su padali na koljena plačući u bijelim
gimnastičkim
dvoranama goli i drhteći pred mašinerijom drugih
kostura,
koji su ujedali detektive za vrat i vrištali od
zadovoljstva u
policijskim autima ne počinivši drugog zločina
osim vlastite
mahnite pederastije i intoksikacije,
koji su
urlikali na koljenima u podzemnoj željeznici i koje su
morali
odvući s krova dok su mahali genitalijama i
rukopisima,
koji
su dopuštali svetim motociklistima da ih jebu u guzicu,
vrišteći
od užitka,
koji su pušili i kojima su bili pušeni od tih
ljudskih serafina,
mornara, u ljubavnim igrama Atlantika i
Kariba,
koji su se ševili jutrom noću u ružičnjacima i na
travi javnih
parkova i po grobljima, razbacujući sjeme slobodno
bilo komu
tko bi im prišao,
koji su neprestano štucali
pokušavajući se naceriti ali koji su
završavali jecajući iza
pregrada turske kupelji kada bi ih
plavokosi i goli anđeo došao
probosti mačem,
koji su gubili svoje ljubavnike zbog tri stare
gatalice sudbine,
jednooke gatalice heteroseksualnog dolara
jednooke gatalice
što namiguje iz maternice i jednooke gatalice
koja ne čini ništa
drugo doli sjedi na svojoj guzici i za
tkalačkim razbojem prede
zlatne intelektualne niti,
koji
su se ushićeni i nezasitni parili s bocom piva voljenom
osobom
kutijom cigareta svijećom i koji bi pavši s kreveta,
nastavljali
na podu i niz hodnik onesvijestivši se uza zid
s vizijom
vrhovne pičke i svršavali izbjegavajući posljednji
orgazam
svijesti,
koji su zaslađivali međunožja milijuna djevojaka
dršćući u
sutonu, i ujutro bili crvenih očiju ali spremni
zasladiti
međunožje svanuća, osvijetljenih guzica pod
krovovima
štagljeva i goli u jezeru,
koji su se odlazili
kurvati kroz Colorado u bezbrojnim ukradenim
autima noći, N.
C., tajni junak ovih pjesama, denverski
jebac i Adonis –
radosne li uspomene na njegova bezbrojna
povaljivanja djevojaka
po napuštenim gradilištima i stražnjim
dvorištima svratišta,
rasklimanim naslonjačima kino-dvorana,
na vrhovima brda u
špiljama ili na zadizanja podsuknji
osamljenim mršavim
konobaricama u poznatim svratištima
uz ceste i osobito tajnim
solipsizmima nužnika benzinske crpke
i jednako tako uličicama
rodnog grada,
koji su postupno iščezavali u velikim prljavim
kino-dvoranama,
premještali se u snovima, budili se iznenada na
Manhattanu,
vukli se iz podruma ispunjeni mamurlukom bezdušnog
tokajca
i snovima o čeličnim užasima Treće avenije i
posrtali prema
uredima za nezaposlene,
koji su cijelu noć
koračali u cipelama punim krvi po snijegom
prekrivenim dokovima
čekajući da im se na East Riveru otvore
vrata jedne sobe
ispunjene toplinom isparenja i opija,
koji su izvodili velike
drame samoubojstava u stanovima na
obalama Hudsona pod plavim
mlazovima mjesečine za vrijeme
rata jer njihove će glave biti
okrunjene lovorovim vijencima u
zaboravu,
koji su jeli
janjeći gulaš mašte ili probavljali raka na muljevitom
riječnom
dnu Boweryja,
koji su sedamdeset dva sata vozili od istoka do
zapada Sjedinjenih
Država tek da bi saznali imam li viziju, ili
imaš li ti viziju, ili
ima li on viziju i tako otkrivali
Vječnost,
koji su putovali u Denver, koji su umirali u Denveru,
koji su se
vraćali u Denver i uzalud čekali, koji su bdjeli
nad Denverom
i snatrili i samovali u Denveru i konačno otišli
otkriti Vječnost
i sada je Denver osamljen bez svojih
heroja,
koji su padali na koljena u katedralama beznađa moleći
jedan
drugome spasenje i prosvjetljenje i savjest sve dok duša
ne bi
načas obasjala svoju kosu,
koji su ludjeli u zatvoru
čekajući nemoguće kriminalce zlatnih
glava sa šarmom
stvarnosti u srcima, koji su pjevali umilni
blues
Alcatrazu,
koji su se povlačili u Meksiko da bi uzgajali
ovisnost, ili na
Stjenovite planine da bi se predali Budi ili u
Tanger dječacima
ili na Južni Pacifik crnoj lokomotivi ili
Harvardu narcisu
Vječnom počivalištu grupnom seksu ili
grobnici,
koji su tražili dokaze umne slabosti optužujući
radio za
hipnotizam i koji su bili napušteni sa svojom
umobolnošću i
svojim rukama i neodlučnom porotom,
koji
su se gađali salatom od krumpira na njujorškom
Columbija
sveučilištu na predavanjima o dadaizmu i kasnije
se
pojavljivali na granitnim stubama ludnice obrijanih glava i
s
harlekinskim govorom o samoubojstvu zahtijevajući
trenutnu
lobotomiju,
i koji su umjesto stvarnoj praznini
ili inzulinu podvrgnuti
elektroterapiji hidroterapiji
psihoterapiji odgojnoj terapiji
ping-pongu duše i
amneziji,
koji su u sjetnom protestu prevrnuli tek jedan
simbolični stol za
ping-pong, odmarajući se malo u
katatoniji,
kako se vraćaju godinama kasnije istinski ćelavi
osim za vlasulju
od krvi, sa suzama i prstima, očitoj sudbini
luđaka pod
nadzorom u ludim gradovima istoka
smrdljive
hodnike Pilgrim State Rocklanda i Greystonea po
kojima se
svađaju s odjecima duše, plešući i njišući se u
ponoćnoj
samoći na klupama prethistorijske kraljevine
ljubavi, san o
životu kao noćnoj mori, tijela pretvorena u
kamen teška kao
mjesec
s majkom konačno ° ° ° ° ° °, i posljednju
fantastičnu knjigu
bačenu s prozora stana i posljednja vrata
zatvorena u 4.
ujutro i posljednji telefon tresnut o zid kao
odgovor i
posljednju namještenu sobu ispražnjenu do
posljednjeg
komada umnog namještaja, žutu papirnatu ružu
obavijenu
oko žice nad zahodskom školjkom, jer ni ta
maštovitost nije
ništa drugo doli optimistični djelići
halucinacije –
ah, Carle, dok ti nisi na sigurnom ni ja nisam
siguran, a sada si
doista u potpunoj životinjskoj juhi vremena
–
i koji su zbog toga trčali zaleđenim ulicama opsjednuti
bljeskom
alkemije navike elipse kataloga metra i podrhtavanjem
aviona,
koji su snivali i reinkarnirali pukotine Vremena i
Svemira
pomoću suprotnih likova, i hvatali u klopku
arhanđela
duše između 2 vidljiva lika i sjedinjavali osnovne
glagole
i sistematizirali zajedničku imenicu i komadić
svijesti
poskakujući s uzbuđenjem Pater Omnipotens Aeterni
Deusa
kako bi osvježili sintaksu i mjeru oskudne ljudske proze
i
zaustavili se ispred vas nijemi i inteligentni i dršćući od
stida,
odbačeni ali ipak prizivajući dušu kako bi je
prilagodili ritmu
misli i njegovoj goloj i beskrajnoj
glavi,
ludog skitnice i izopćenog Anđela u vremenu, nepoznatog
ali koji
sada govori ono što se može reći tek poslije
smrti,
i koji su ustali reinkarnirani u sablasnoj odjeći jazz
sastava u sjeni
trube i odsvirali patnju za ljubav golog duha
Amerike u
jednom vrisku saksofona eli eli lama lama savahvani
koji je
razbudio gradove do posljednjeg radija
s apsolutnim
srcem pjesme o životu iščupanom iz njihovih
vlastitih tijela
dobrih za jelo tisuću godina.
II.
Kakva je to sfinga od
cementa i aluminija smrskala njihove
lubanje i prožderala im
mozgove i maštu?
Moloh! Samoća! Prljavština! Nakaznost! Kante
za smeće i
nedostižni dolari! Djeca vrište pod stubištima!
Mladići jauču
u vojskama! Starci plaču u parkovima!
Moloh!
Moloh! Noćna mora Moloha! Bezosjećajni Moloh!
Umni Moloh!
Moloh nemilosrdni sudac čovječanstva!
Moloh neshvatljivi
zatvor! Moloh bezdušna tamnica lubanje i
Kongres patnji! Moloh
čije su zgrade presuda! Moloh golemi
kamen rata! Moloh
ošamućenih vlada!
Moloh čiji je um čista mašinerija! Moloh
čija je krv tekući novac!
Moloh čiji su prsti deset vojski!
Moloh čija su prsa dinamo
ljudoždera! Moloh čije je oko kužni
grob!
Moloh čije su oči tisuću slijepih prozora! Moloh čiji
se neboderi
uzdižu i nižu u dugim ulicama nalik na beskrajne
Jahve!
Moloh čije tvornice sanjaju i grakću u magli! Moloh
čiji su
dimnjaci i antene krune gradova!
Moloh čija je
ljubav vječna nafta i kamen! Moloh čija je duša
elektricitet
i banke! Moloh čije je siromaštvo sablast genija!
Moloh čija
je sudbina oblak bespolnog vodika! Moloh čije je
ime
Razum!
Moloh u kojem sjedim osamljen! Moloh u kojem sanjam
Anđele!
Luđak u Molohu! Bez ljubavi i nečovječan u
Molohu!
Moloh koji je rano ušao u moju dušu! Moloh u kojem
sam
savjest bez tijela! Moloh koji me je smrtno preplašio i
odvratio
od vlastite prirodne ekstaze! Moloh kojega
napuštam!
Probudite se u Molohu! Svjetlost pada s neba!
Moloh!
Moloh! Robotizirani stanovi! nevidljiva predgrađa!
riznice
kostura! slijepi kapitali! demonske industrije! sablasne
nacije!
neosvojive ludnice! granitni kurci! monstruozne bombe!
Slomili
su leđa podižući Moloha na Nebo! Pločnike, stabla,
radio-aparate,
tone! podižući grad na Nebo koje postoji i
posvuda je oko
nas!
Vizije! slutnje! halucinacije! čuda! ekstaze! Skliznule u
američku
rijeku!
Snovi! obožavanja! prosvjetljenja!
religije! čitav brodski tovar
osjećajnog sranja!
Probijanja!
nad rijekom! skokovi i raspeća! skliznuli u potop!
Drogiranja!
Bogojavljenja! Očaji! Desetogodišnji životinjski
krici i
samoubojstva! Umovi! Nove ljubavi! Luda generacija!
dolje na
stijenama Vremena!
Istiniti sveti smijeh u rijeci! Vidjeli su
sve to! divljim očima! sveti
pokliči! Oprostili se! Skočili s
krova! u samoću! mašući!
noseći cvijeće! Dolje u rijeku! na
ulicu!
III.
Carle Solomone! S tobom sam u Rocklandu
gdje si
luđi od mene
S tobom sam u Rocklandu
gdje se moraš
osjećati vrlo čudno
S tobom sam u Rocklandu
gdje imitiraš
sjenu moje majke
S tobom sam u Rocklandu
gdje si ubio
svojih dvanaest tajnica
S tobom sam u Rocklandu
gdje se
smiješ ovom nevidljivom humoru
S tobom sam u Rocklandu
gdje
smo veliki pisci za istim groznim pisaćim strojem
S tobom sam u
Rocklandu
gdje se tvoje stanje pogoršalo o čemu javljaju preko
radija
S tobom sam u Rocklandu
gdje sposobnosti lubanje
više ne priznaju crve osjetila
S tobom sam u Rocklandu
gdje
s dojki usidjelica iz Utice piješ čaj
S tobom sam u
Rocklandu
gdje se rječito šališ s tijelima bolničarki
harpija iz Bronxa
S tobom sam u Rocklandu
gdje u luđačkoj
košulji vrištiš da gubiš igru stvarnog
ping-pong ponora
S
tobom sam u Rocklandu
gdje udaraš po katatoničnom klaviru,
duša je nevina i
besmrtna i nikada neće bezbožno umrijeti u
naoružanoj
ludnici
S tobom sam u Rocklandu
gdje ni
pedeset daljnjih elektrošokova neće tvojem tijelu
nikad više
vratiti dušu s njezina hodočašća raspeću praznine
S tobom
sam u Rocklandu
gdje svoje liječnike optužuješ za ludilo i
snuješ zavjeru
Hebrejske socijalističke revolucije protiv
fašističke nacionalne
golgote
S tobom sam u
Rocklandu
gdje ćeš razdvojiti nebesa Long Islanda i uskrsnuti
svojeg
živog ljudskog Isusa iz nadljudskog groba
S tobom
sam u Rocklandu
gdje dvadeset pet tisuća ludih drugova zajedno
pjevaju
posljednje stihove Internacionale
S tobom sam u
Rocklandu
gdje grlimo i ljubimo Sjedinjene Države ispod naših
plahti
Sjedinjene Države što kašlju cijelu noć i ne daju nam
spavati
S tobom sam u Rocklandu
gdje se budimo iz kome
naelektrizirani avionima naših
vlastitih duša koji tutnje nad
krovom i koji su došli baciti
anđeoske bombe bolnička svjetla
se pale zamišljeni
zidovi se ruše O mršave legije istrčite
vani
O zvijezdama okićeni šoku samilosti vječni rat je ovdje
O
pobjedo zaboravi svoje rublje slobodni smo
S tobom sam u
Rocklandu
u mojim snovima pokisao od krstarenja morem od
putovanja
autocestom Amerike koračaš u suzama prema vratima
moje
kolibe u Zapadnoj noći
San Francisco, 1955–1956
https://okf-cetinje.org/antologija-pjesnika-beat-generacije-2023/
