Sve „mirom“ miriše…

Sad kad i u Bosni ponovo „miriše“ na rat, pred nama izviru slike ratnog Sarajeva. Prisjećamo se i one, možda i najljepše, narodne uzrečice „sve „Mirom“ miriše za kojim su Sarajlije u to vrijeme tako čeznuli, kao što danas za Mirom čeznu u našoj dragoj Ukrajini.

Jednog dana će, kao ružan san, sve proći i ratne trube će u Ukrajini utihnuti. Tada ćemo se, bacajući pogled u retrovizor, upitati ko su bili ljudi koji su upućivali apele za Mir, a ko su bili „ratni huškači“?

Zbog toga je već sada vrijedan pomena moj tekst „Zvono mira za Ukrajinu“ koji je objavljen 15. marta 2022.

To je u cijeloj regiji bio prvi javno upućeni APEL ZA MIR U UKRAJINI.

Nećete vjerovati, svega dvadesetak dana nakon početka rata u Ukrajini objavljen je ovaj tekst. Sjetite se, Evropom se poput požara širila nezapamćena antiruska histerija. Nisu bili pošteđeni ni ruski umjetnici i sportisti.

Mir i bilo kakve mirovne inicijative je bilo zabranjeno pominjati, a kamoli se upustiti u nekakve mirovne pregovore. „Rat je najbrži i najbolji put do mira“, govorilo se u horu sa svih mogućih adresa. Hajka na nedužne ruske umjetnike i sportiste je početkom rata poprimila zastrašujuće dimenzije. Ovdje moram pomenuti hrabru i nadasve divljenja vrijednu reakciju turskog predsjednika Erdogana i njegovog šefa diplomatije kada su izjavili „te vaše fašističke prakse nećemo slijediti“. Da podsjetim, vlasnik nogometnog kluba „Čelzi“ gosp. Roman Abramović je u panici pobjegao iz Londona u Tursku kako bi spasio živu glavu. Evropa je tih prvih mjeseci rata u Ukrajini vukla zaista šokantne, dramatične i haotične poteze…

Portal „Mreža za igradnju mira“ iz Sarajeva je uprkos svemu objavila ovaj moj APEL ZA MIR, a portal „Radio Gornji grad“ je odmah nakon toga tekst preuzeo i objavio u Zagrebu.

Tekst se završava sljedećim rečenicama koje je u ono vreme bilo rizično i opasno napisati:

„Neka što prije zazvone „Zvona mira“ našoj lijepoj Ukrajini. Suosjećamo sa svima koji su se zatekli u vihoru rata. Svi su oni naša braća i sestre. Naša srca su tako velika da u njih mogu stati bratski narodi iz Ukrajine i Rusije i da još ostane dovoljno mjesta i za dragu Čečeniju“.

Evo u nastavku izvorne verzije toga teksta koji je objavljen svega dvadesetak dana nakon početka rata u Ukrajini:

„ZVONO MIRA“ ZA UKRAJINU

Svetište u Međugorju, koje je na daleko poznato kao mjesto molitve i pomirenja, ovih dana otvorena srca i raširenih ruku prihvata i zbrinjava veliki broj izbjeglica iz Ukrajine.

„Ako u srcu nemate dobročinstva, imate najgoru vrstu srčanih problema“
Koraci tvoji, kad se rode iz moje šutnje, sveti, sneni, i
postelji moga bdijenja hode zanemjeli i zaleđeni.
Kako su blagi, uzdržani,o čisto biće, Gospo draga.
Sve što me slutnjom hrani, nose mi tvoja stopala naga.

„ZAVJET“ VELIKOG UKRAJINSKOG PJESNIKA TARASA ŠEVČENKA

„Kad umrem, učinite mi da me grudi prime, naše lijepe stepe divne Ukrajine“.

Ševčenko je za Ukrajince bio i ostao nacionalni pjesnik, duhovni otac čijom je riječju preporođeno ukrajinstvo, najzaslužniji za oblikovanje savremenoga ukrajinskoga književnog jezika i nove ukrajinske književnosti.

Uprkos svim svojim zaslugama za ukrajinsko slikarstvo i obilje nadahnutih ilustracija i pejzaža koji su nastali za vrijeme boravka na obalama Aralskog mora, Taras Grigorovič Ševčenko prvenstveno je ukrajinski nacionalni pjesnik i preporoditelj ukrajinske književnosti.

„Da se molim. Da izletim i doletim do samoga Boga. Da se molim“.

Ovako je svoja nadanja kroz stihove bilježio veliki Taras. I sam Gogolj je poznat po jednom Tarasu, Tarasu Buljbi. Zanimljivo je da su ova dva velikana ukrajinske književnosti bili suvremenici. Nadahnut njihovom sjajnom literaturom čitalac poželi da se pretvori u onog „stepskog vuka“ Hermana Hesea i da se „otisne“ u avanturu po nepreglednim daljinama naše drage Ukrajine. Možda se ipak najbolje primiriti i ćutati. „Dok topovi gruvaju, muze ćute“.

„PJESMA PRAVEDNOSTI“ ZA UKRAJINU

Šta bi ostalo od poezije kada bi svi zaćutali, samo mrvice. Dante je svoj „Inferno“ napisao u najcrnja vremena. Zato neka zvono mira što jače zvoni jer Ukrajini treba pravda, Ukrajini treba „Pjesma pravednosti“. Ovako je Rilke pisao u svojoj „Pjesmi pravednosti“, koja pripovijeda o ljudima iz ukrajinskih stepa: „Ali zaokupljeni neobičnim nemirom, izlazili su starci noću iz koliba i šuteći posmatrali vječno nebo bez vjetra, a preko dana bi čovjek mogao vidjeti oblike koji izranjaju na leđima kurgana, koji su se nepomično uzdizali pred ravnom daljinom. Ti kurgani su grobni spomenici prošlih naraštaja, koji prolaze kroz cijelu ravnicu poput skamenjenih, zaspalih talasa. I u ovoj zemlji, u kojoj su groblja brda, ljudi su provalije. Duboke, tamne, ćutljive kao narod, i njihove riječi su samo slabi, njišući mostovi preko njihovog istinskog bića.“

U vrijeme velikih historijskih potresa u pomoć se prizivaju Sveci zaštitnici i pjesnici. To je za mnoge posljednja „linija odbrane“. Tarasa Ševčenka još niko ne priziva u pomoć, bar se meni tako čini. Ne može se reći da je ovaj pjesnik zaboravljen. I danas se širom Ukrajine nalaze mnogi spomenici Tarasu Ševčenku. Najpoznatiji je onaj u Kanivu na mjestu gdje je pokopan, te spomenik u središtu Kijeva preko puta Kijevskog državnog univerziteta koje nosi njegovo ime.

Z A V J E T

Taras Ševčenko(1814-1861)
Kad umrem, učinite mi
Da me grudi prime,
Naše lijepe stepe
Divne Ukrajine.
Da puteve moćnog Dnjepra
I vidim i čujem,
Niz široke pole polja
Kako bučno huje.
Kad pline iz Ukrajine
U duboko more
Krv dušmanska… ostaviću
I polja i gore –
Da izletim i doletim
Do samoga Boga
Da se molim… a do toga
Ne poznajem Boga.
Učinite, pa skinite
Okove svom rodu.
I dušmanskom kletom krvlju
Zalijte slobodu.
Pa u domu mnogoljudnom,
Slobodnom i novom,
Spomenite tad i mene
Dobrim, tihim slovom.

Neka što prije zazvone  „Zvona mira“ našoj lijepoj Ukrajini. Suosjećamo sa svima koji su se zatekli u vihoru rata. Svi su oni naša braća i sestre. Naša srca su tako velika da u njih mogu stati bratski narodi iz Ukrajine i Rusije i da još ostane dovoljno mjesta i za dragu Čečeniju.

Tekst i fotografije:

MARKO RAGUŽ

Sarajevo, 24. 04. 2023.