Postoje udarci u životu … ne znam!
Udarci božije mržnje: kao da pri susretu s njima
skroviti talog patnje najednom sune
odnekud iz duše … ne znam.
Malo ih je, ali ih ima … Načinju mračne
brazde na najdivljijem licu i najsnažnijim leđima.
Možda su to pištolji barbarskih Atila,
ili crni vjesnici što Smrt nam ih šalje.
Postoje udarci u životu … tako snažni. Ne znam!
Caesar Vallejo (Iz pjesme „Crni glasnici“)
ZBOG ONIH BEZ NADE, NADA NAM JE DANA
Leptir u Patagoniji mahanjem svojih krila često zna proizvesti oluju na Tahitiju ili „cunami“ u Kambodži. Sve je povezano i ništa se ne dešava slučajno. Kako bi nam sve bilo „perom sudbine“ zapisano Bog je, što je i logično, prvo stvorio pero. Sarajevski pjesnik Džemaludin Latić taj fenomen tumači na sljedeći način: „Sinko moj, ti nećeš osjetiti slast imana sve dok ne budeš znao da te ono što te je pogodilo nije moglo mašiti, a ono što te je mašilo, nije te moglo pogoditi. Zapisuj bez prestanka u ploču ono što ti naredi Moćni i Svevidšnji Bog, koji tu ploču u svakome danu pregleda te nakon toga određuje ko će živjeti, a ko će umrijeti, ko će biti uzvišen, a ko unižen“. Milost, ljubav, dobrota, sreća i nesreća, sve je to Božije darivanje…
Bog ima savšen plan za nas u svakom trenutku, čak i kad se čini kao da se sve oko nas ruši. Neko mudar u ploču zapisa: „Nakon svake kiše uvijek dolazi sunce. Da nije bilo oluje nikad nebismo vidjeli dugu, zato budite zahvalni i za sve probleme koji su došli s poplavama jer vas osnažuju i pripremaju za ljepšu budućnost“.
„Zbog onih bez nade, nada nam je dana“, zapisao je negdje filozof Valter Benjamin. Nakon prirodnih katastrofa dolazi vrijeme redefiniranja, a onda i vrijeme preobražaja. Ponekad je vrijeme redefiniranja pravo vrijeme za oblikovanje novog umjetničkog djela, koje se može dovršiti do kraja godišnjeg doba, do novog prelaza, novog preobražaja. Preobražaj u muzici je preobražaj nevidljivog, preobražaj neizrecivog. Preobražaj u poeziji je prelaz neizrecivog u nešto što dobija stvarno jezičko postojanje. U muzici je preobražaj neizrecivog preobražaj u Ne-stvarno. Jedno novo svitanje, moglo bi biti dobar početak. Svitanje, preobražaj tmine u jutro, koje samo što nije nastupilo. U toj varnici preobražaja je klica muzike koja treba tek da se rodi.
„Radost stvaranja“ je važna (umjetniku ponekad i jedina nagrada), ali je mudrost „odabira pravog puta“, po meni, najveća umjetnost. To važi za muziku, poeziju, pa i za sam život. Orkestar na „Titaniku“ je svirao svoj posljednji koncert, dok je brod tonuo. Sama „produhovljenost i radost stvaranja“ ne isključuje tragiku. Evo još jednog primjera: Sarajevska ulica Vladimira Perića Valtera s jedne strane izlazi na Titovu ulicu (sasvim logično, zar ne?), dok je na suprotnom kraju te iste ulice, do pred sami rat, postojao bife „Titanik“. One najstrašnije slike, iz ratom razorenog Sarajeva, koje su obišle cijeli Svijet, snimljene su doslovce ispred bifea „Titanik“. Ovo uzgred pominjem, tek toliko da se podsjetimo, da mi odavno tonemo, a nikako da potonemo. I ovu naslovnu sliku koju vidite je, metaforički kazano, snimio jedan od posljednjih gostiju bifea „Titanik“. Grešni smo ljudi, pa neće vjerojatno ni ovdje nesrećama biti kraj. Naša plovidba „Titanikom“ će se nastaviti sve do konačnog brodoloma, koji će se jednog dana neizbježno desiti ako tako bude „perom sudbine“ zapisano.
IMA LI OVOME KRAJA?
Andrić ne bi bio Andrić, a Kusturica ne bi bio Kusturica, da i ovdje nisu umiješali svoje prste. Ne samo oni, rekao bih. Svi smo (neko više, neko manje) gurali „prste u pekmez“, i ne znajući da je to bio „đavolji eliksir“. Emir Kusturica je, svojevremeno, diplomirao na praškom Univerzitetu sa dramom „Bife Titanik“, koju je uradio koristeći kao materijal istoimenu pripovjetku Ive Andrića. Eto vidite, Titanik amo – Titanik tamo. Riječ „Titanik“ u našim je životima mnogo više od obične metafore. No, ne treba očajaviti. Svako novo svitanje je i šansa za novi početak. „Kuda i kako dalje“ je pitanje svih pitanja. Tako je bilo pred rat u Sarajevu, a tako je i danas. Da ponovim: mudrost odabira pravoga puta je najveća moguća umjetnost.
MARKO RAGUŽ Sarajevo, 05. 10. 2024.
