Gotovo da bi se svaki iole ozbiljniji ljubitelj ili proučavatelj Jamesa Joycea našao u iskušenju da se u tekstu, ma kakav on bio – prigodni, stručni, naučni, ili, čak, s pretenzijom da pronalazi nešto novo što niko drugi dosad nije uspio otkriti u beskrajnim arhipelazima Joycevog djela – poigra sa nekom od mogućnosti koju mu obilato nude gotovo bezbrojni dijelovi – otoci – onoga što i danas moramo posmatrati kao terra incognita britanskog i evropskog modernizma u vrijeme njegovih najsjajnijih dostignuća početkom dvadesetih godina 20. stoljeća.
Dovoljno je samo pronaći pravi povod i prepustiti se vlastitom iskušenju da se o autoru zbirke od 36 pjesama Komorna muzika (Chamber Music, prvi put objavljena 1907.), zbirke od 15 priča po nazivom Dablinci (Dubliners, 1914.), romanâ Portret umjetnika u mladosti (A Portrait of the Artist as A Young Man, 1916.), Uliks (Ulysses, 1922.1) i Bdijenja Fineganovih (Finnegans Wake, 1939.), te drame Izgnanici (Exiles, 1916.), progovori na način koji bi se, možda, dopao krajnje mušičavom, koščatom Ircu sa neobičnim cvikerima i pohabanim šeširom, čija proza i dalje nastavlja da traži “idealnog čitaoca sa idealnom nesanicom”, kako je jednom prilikom sam Joyce ponudio “recept” svakom onom ko se odvaži da pokuša proniknuti u strukturu i značenja njegova tri romana i jedne zbirke priča.
I dok se većina proučavatelja zadovoljava da svoje pero okuša na Dablincima i Portretu umjetnika u mladosti, a samo rijetki upuštaju u avanturu proučavanja posljednjeg Joyceovog djela2, tek se oni koji osjećaju stvarni kreativni izazov pred zakučastom Majstorovom prozom usuđuju da posegnu za Uliksom, jer je upravo taj roman označio onu bitnu prekretnicu u poimanju ove književne vrste u vrijeme kada je većina romansijera bila krajnje nezadovoljna postojećim dometima dotadašnje, posebice realističke tradicije romana, nakon skoro dva stoljeća od njegovog nastanka i potonjeg posvemašnjeg razvoja u evropskim, a poslije i u svjetskim okvirima.
Pri tome se ni oni najambiciozniji među najambicioznijima, ni najupućeniji među najupućenijima, ni najmaštovitiji među najmaštovitijima ne usuđuju ni da pomisle da će za života uspjeti da obuhvate cjelinu mogućih tumačenja, jer se, kao po pravilu, uvijek pojavi nešto novo što otvori prostor za daljnja istraživanja i interpretiranja. ^ini se da su najbliži tom gromadnom zahvatanju na nekadašnjim jugoslavenskim prostorima, uz dužno izvinjenje svim ostalim autorima, bili profesori Ivo Vidan i Sonja Bašić u nekoliko hvale vrijednih pokušaja približavanja složenih slojeva strukture i značenja našim čitaocima od kraja 1950-tih do sredine 1990-tih godina.3
Ovdje ćemo pokušati da ukažemo na neke osobitosti vezane za Joyceov roman Ulysses, koje se s vremena na vrijeme pojavljuju u široj kulturnoj javnosti, obično uz neki prigodni datum, kao što se nedavno desilo sa obilježavanjem stogodiš njice čuvenog “Blumovdana” (Bloomsday) – 16. juna 1904. tokom kojeg se odvija najveći dio radnje u romanu. Tačnije rečeno, a upravo ovdje se nalazi stvarni fokus ovog teksta, radnja počinje istovremeno u 8 sati ujutro na dvije različ ite lokacije u glavnom irskom gradu Dublinu. U prvom poglavlju prvog od tri dijela romana, Telemahije, kako je to svojevremeno natuknuo sâm Joyce u objašnjenjima za ’privatnu upotrebu’ svojim prijateljima Carlu Linatiju, te Herbertu Gormanu i Stuartu Gilbertu4, Joyce se vraća, tačnije nastavlja tamo gdje je prekinuo ili završio svoj prethodni roman Portret umjetnika u mladosti. To čini sa značajnom vremenskom razlikom od više od godinu i po dana, kada je svojeg (auto)biografskog junaka Stephena Dedalusa poslao na evropski kontinent, u Pariz. I sam Joyce je potkraj 1902. izrekao sopstveni krik protesta protiv svega što ga je gušilo u malograđanskoj irskoj sredini i zaputio se na studije medicine u ’grad svjetlosti’, uvjeren da će u tamošnjoj liberalnijoj i nadasve intelektualnijoj umjetničkoj atmosferi biti u stanju da unaprijedi i razvije svoj već dobro izraženi talent za književno stvaranje. Iza njega je ostao nepremostivi sukob sa bolesnom majkom, koja je u pismima punim bola i očaja molila sina za pomirenje, ali je to, izgleda, samo još više učvrstilo njegovu odluku da ne poklekne njenoj želji i ostane vjeran svojoj porodici, domovini i rimokatoličkoj vjeri.
Po onome što je poznato o njegovim pariškim danima, Joyce se prepustio ne samo intelektualnim nego i manje prozaičnim uživanjima u ’gradu bluda i grijeha’. On to nije skrivao, čak se na izvjestan način hvalisao u svojim pismima upućenim u Dublin, između vječitih prigovaranja da živi u krajnjoj oskudici i kamčenja novca, kako izučava Aristotelovu Metafiziku, ali i bezbrojne prostitutke, čiju je anatomiju besramno opisivao na iskvarenom latinskom svojim prijateljima sa studija. Čak i kad je primio nedvojbeno jasan telegram “Majka umire, dolazi kući!”, negdje uoči Uskrsa 1903., na brodu koji ga je nosio ka Irskoj, i dalje je više govorio o parfemu jeftinih dama sa pariških bulevara, o sivim brodskim mašinama, stijenama na obalama Atlantika uronjenim u jutarnju sumaglicu, a ne o osjećanjima prema majci, kojoj su i on i brat mu Stanislaus odbili posljednju želju za kršćanskom pričesti onim čuvenim Non serviam (“Neću da služim”) kao jasnim manifestom svoje umjetničke i ljudske slobode.
Mary Jane “May” Joyce je umrla u četrdeset i trećoj godini od raka 13. avgusta 1903. nakon nekoliko mjeseci patnje i ne dolazeći svijesti iz kome u koju je na kraju zapala. Joyceovi biografi se slažu da su je uništili neodgovorni muž, brak i posvemašnje siromaštvo, kao i niz od jedanaestoro djece, od kojih je James bio drugi po redu, ali i najstariji sin koji je preživio. Njena smrt je duboko ožalostila mladog Joycea, koji u narednim mjesecima istovremeno piše prve priče koje će kasnije biti sakupljene u zbriku Dablinci, ali i neku vrstu rane verzije Portreta umjetnika u mladosti, djela koje će pisati pod radnim naslovom Stephen junak (Stephen Hero). Istovremeno je neko vrijeme predavao u školi Clifden u predgrađu Dublina Dalkeyju, a jednu sedmicu, u septembru 1904., proveo je u kuli Maratello u južnom dijelu grada, koji se zove Sandycove, sa kolegom sa studija Oliverom St. John Gogartyjem. Nema sumnje da je tadašnji prijatelj, s kojim se kasnije žestoko posvađao, poslužio kao model za lik Malachija “Bucka” Mulligana, s čijim se silaskom niz stepenice i otvara roman Uliks. Vidljivo je to iz varijacije imena Goggins, kako je Joyce prvobitno nazvao lik ciničnog rivala jasnih književnih ambicija u djelu Stephen Hero. Mulligan je u romanu dobio poziv za književnu soareju, koju naveče 16. juna 1904. priređuje romanopisac George Moore, što ukazuje da ga etablirani književni Dublin postepeno prima u svoje okrilje. Stephenu Dedalusu smeta što je Mulligan voljan da se prilagodi svojim stavom javnom mnjenju i na taj način odbaci ideale istinskog umjetnika, a s druge strane, i sam Mulligan shvata da će Stephenov beskompromisni stav o vlastitom umjetničkom integritetu dovesti do skorog raskida među njima.
Joyce je bio u stanju da prenese ove biografske pojedinosti u tkivo svoje proze na više razina. Mulliganovo imitiranje svećenikovog pristupa oltaru u vrijeme jutarnje mise i zadirkivanje Stephena zbog njegovog jezuitskog školovanja (koje se ogleda u nadimku Kinch /”oštrica”/) u mladom neshvaćenom umjetniku otvara bolne uspomene na majčinu bolest i smrt, a iznad svega, na njegovo odbijanje da se pomoli pred njom u trenutku kada je to, očigledno, njena jedina i posljednja želja. Sukob mišljenja sa Mulliganom otvara već ranije ispitivana pitanja o odnosu prema porodici i vjeri, dok prisustvo trećeg člana tog neobičnog trija, engleskog studenta Hainesa, koji se bavi proučavanjem irske narodne baštine i historije, zaokružuje pitanja iz domena odnosa prema politici i domovini na način koji se bitno razlikuje od stila kojeg je Joyce upotrijebio u Portretu. Posjeta stare mljekarice, koja u Stephenovoj svijesti simbolizira Irsku, čiji je jedan od značajnih simbola upravo krava čije će mlijeko popiti sva trojica, ukazuje na Joyceovu namjeru da čvrsto drži konce radnje romana u rukama, ali da ih istovremeno i širi u barem nekoliko pravaca.
Čini se da upravo u ovom grananju u raznim smjerovima počinju ozbiljne teškoće shvatanja Joyceovog metoda. Grananje je ponekad dato u jednostavnim paralelizmima, ponekad se pretvara u koncentrične krugove, nalik na one koje izaziva kamen bačen sa obale ka daljini morske pučne. U nekim trenucima se otvaraju nova značenja kombiniranjem veoma složenih asocijacija, koje slobodno preskaču prostor i vrijeme, dvije bitne odrednice u piščevom poimanju nizanja i širenja različitih planova u kojima se ta značenja dopunjuju i otvaraju mogućnost za nova kombiniranja. Richard Ellmann, nesumnjivo jedan od (naj)boljih poznavalaca Joyceovog života i djela, to tumači autorovom željom da ostvari princip trijade – teze, antiteze i sinteze – u kojoj je početni element uvijek prostorni (spatial), slijedeći je vremenski (temporal), a posljednji je njihov spoj ili neobično isprepleteni presjek koji će učvrstiti na drugačiji način prethodna dva.5
Problem se dodatno komplicira sa pokušajima, kojih je bilo doista jako mnogo u posljednjih osamdesetak i više godina od pojavljivanja prvog izdanja Uliksa, da se tačno odrede ulazne premise koje čine dva kraka trijade, a da se, potom, dobije neka vrsta rezultante kao neke vrste jedinog mogućeg tumačenja. Upravo se u tom preplitanju realija i marginalija nastojao otkriti nekakav čvrsti “temelj”, postament ili fundament na kojem stoji kompleksna Joyceova romansijerska građevina. Budući nas ovdje posebno zanima “Bloomsday” ili “Bloomovdan”, koji se dešava u četvrtak 16. juna 1904. godine, obratit ćemo pažnju na taj dio ozračja koje okružuje Joyceov roman.
Osnovno polazište za davanje ovakvog naziva sasvim određenom datumu iz Joyceovog života, ali i iz same strukture romana, potraženo je u činjenici da je sam Joyce upravo tog dana izašao po prvi put na ljubavni sastanak sa djevojkom po imenu Nora Barnacle. Njihov prvi susret se zbio nekoliko dana ranije, 10. juna, nekoliko mjeseci nakon što je dvadesetogodišnja djevojka s krajnjeg zapada Irske, iz mjesta Galway, stigla u Dublin, gdje se zaposlila kao sobarica u hotelu Finn. Njen dolazak iz provincije u glavni irski grad nije uslijedio samo iz želje da okuša sreću u velikom gradu, nego nakon što ju je ujak s majčine strane Tom Healy surovo pretukao kada je otkrio za njenu romansu sa izvjesnim mladićem po imenu Willy Mulvey. Nora je od pete godine živjela kod majčinih roditelja nakon što su se njeni roditelji razišli. U trinaestoj godini je napustila školu i radila razne manuelne poslove u Galwayju, gdje je upoznala i studenta na lokalnom koledžu Michaela Bodkina. Ovaj mladić će postati model za lik nesretnog Michaela Fureyja u čuvenoj posljednjoj priči iz Dablinaca “Mrtvi” (“The Dead”), jer će se Greta Conroy, supruga glavnog lika iz ove priče Gabriela, prisjetiti svoje mladalačke nesretne ljubavi iz Galwayja i njegove prerane smrti izazvane upalom pluća nakon romantičnog stajanja na kiši pod njenim prozorima. Joyce će se poslužiti i likom drugog mladića, već pomenutog Mulveyja, kao prvog momka s kojim se svojevremeno zabavljala njegova najčuvenija junakinja Molly Bloom iz Uliksa.
Očigledno je da je Joycea duboko dojmio susret sa bujnom riđokosom Norom, kada ju je susreo prvi put u ulici Nassau. I on se njoj dopao, posebno njegove plave oči za koje je ona smatrala da su nalik oči na kakvog Skandinavca.
Mladom dvadesetdvogodišnjem Jimu se to posebno dopalo, jer je on smatrao da mu u venama teče danska krv, baš kao što je i pjesnik W.H. Auden tražio svoje vikinške pretke na Islandu tridesetak godina kasnije u dugačkoj poemi “Pismo lordu Byronu” (“A Letter to Lord Byron”). Dogovorili su se da se ponovo nađu četiri dana kasnije na trgu Merrion, kod kuće na br. 1 gdje je živio Sir William Wilde, poznati dablinski liječnik, i njegova supruga, poznata domaćica brojnih književnih okupljanja, Lady Jane “Speranza” Elgee Wilde, roditelji kontroverznog pisca Oscara Wildea. Iako se našao u zakazani dan na dogovorenom mjestu, Joyce je uzaludno čekao, kako to u romansiranoj biografiji prepričava Edna O’Brien, da se njegova riđokosa ljepotica pojavi iz tramvaja ili dođe pješice iz jednog od četiri moguća pravca.6 Isto večer joj je napisao pismo i predložio da se nađu dva dana kasnije, u četvrtak, odlučan da do tog susreta doista i dođe. Buduć i joj je on odaslao pismo u rano jutro, ona bi ga dobila u hotel iza podneva, a već uvečer je imao potvrdan odgovor. Njih dvoje su se sastali te znamenite večeri i šetali zajedno po kvartu Ringsend u Dublinu. Neki noviji istraživači Joyceovog života maliciozno tvrde da je iste večeri Jim doživio s Norom svojevrsno seksualno iskustvo – prvo za koje nije morao da plati, kao što su to bili njegovi raniji susreti s prostitutkama u Dublinu ili Parizu – istina u vidu neke vrste dozvoljivog milovanja, ali ne i punog spolnog čina, te zlobno dodaju da u tome treba tražiti određenu simboliku.
Ako zanemarimo takva tumačenja, ostaje činjenica da je Nora fascinirala Jima kao nijedna žena ni tada ni poslije. Teško je reći u čemu je bila tajna njene magije, jer je on u njoj pronašao istovremeno i muzu i životnu družicu i predmet svojih beskrajno besramnih seksualnih fantazija o kojima joj je godinama pisao pisma s toliko izravnosti kakvu je teško pronaći i u mnogo eksplicitnoj pornografskoj literaturi. Bilo je, naravno, u tim “Pismima Nori” (Letters to Nora) i izraza dubokog poštovanja i obožavanja i mladalačkih pretjerivanja da je upravo sa njom i kroz nju spoznao šta je to život i šta s njim namjerava učiniti. Ostaje činjenica da ga je ona prihvatila bez previše razmišljanja, da je pristala na njegove jasno izrečene stavove da ne vjeruje ni u crkvu ni u instituciju braka ni u uobičajene predodžbe o nekakvom “normalnom” građanskom braku7. Nekoliko mjeseci kasnije, u oktobru 1904., ona je, ponovo bez nekog posebnog opiranja, pristala da pobjegne s njim u Zürich u [vicarsku, gdje je imao ponudu da radi kao nastavnik engleskog u Berlitzovoj školi stranih jezika. Kada je shvatio da ta ponuda nije bila ozbiljna, Joyce se sa već trudnom Norom uputio ka Trstu, a potom stigao i do Pule, tada zabačenog austrougarskog pomorskog utvrđenja na sjevernom Jadranu, gdje će njih dvoje provesti prilično tešku zimu prije prelaska u Trst, gdje će im se 27. jula 1905. roditi sin George, ili Giorgio, kako su ga od milošte zvali u krugu porodice.
Ako je susret s Norom bio toliko presudan da ga Joyce za sva vremena ovjekovječ i u svom romanu, treba pojasniti i zašto su ga poštovaoci njegovog djela nazvali “Bloomovdanom”. Prvi pomen obilježavanja ovog datuma nalazi se u pismu koje je sam Joyce uputio 27. juna 1924. godine Harriet Shaw Weaver, istaknutoj kulturnoj ličnosti iz doba modernizma, dugogodišnjoj prijateljici i patronu Joyceovog književnog djela. U tom pismu Joyce navodi da se okupila grupa ljudi da obilježi ono što oni nazivaju ’Bloomovim danom’.8 Poslali su mu plave i bijele hortenzije, što su bile boje grčke zastave, ali ujedno i boje koje je Joyce odabrao za korice prvog izdanja Uliksa.
Treba ukazati na to da se Bloomsday dešava 1904. godine, da je Joyce počeo pisati svoj roman 1914., a da se prvo obilježavanje ovog datuma dogodilo 1924. godine. Skoro trideset godina je ovaj dan obilježavan u krugu Joyceovih poštovalaca, da bi se, kako to navodi John Banville, od 1954., dakle pola vijeka od ’stvarnog’ dana, počeo pretvarati u veliku međunarodnu proslavu, čija je stogodišnjica 16. juna 2004. protekla u znaku mnogobrojnih posjetilaca iz cijelog svijeta, kostimiranih u odjeću poznog viktorijanskog doba, obilaskom svih mjesta kojima tokom dana prolaze dvije glavne ličnosti ovog romana Stephen Dedalus i Leopold Bloom, u potrazi jedan za drugim, ali ne kao u antičkom predlošku u Odisejadi, u potrazi sina za ocem, nego oca za sinom. Ovaj svojevrsni obrnuti paralelizam ima opravdanja u Joyceovoj zamisli da stvori savremeni ep čiji će glavni junak biti ne više mudri, snalažljivi, junački kralj otoka Itake Odisej, nego svakodnevni obični i posve nejunački predstavnik paraliziranog duha njegovog rodnog grada po imenu Leopold Bloom.
Bloom je po mnogo čemu netipični predstavnik prostora i vremena u kojima se našao, rekli bismo čak mimo svoje volje. Njegov otac je mađarski Jevrej, Aškenaz, koji je svoje izvorno ime Rudolf Virag po dolasku u Dublin promijenio u Rudolph Bloom. “Virag” na mađarskom znači “cvijet”, te bi ime Bloom bila relativno tačna i anglicizirana varijanta njegovog prezimena, koje se u njemačkoj inačici “Blum”, što bi značilo i “cvijet” i “cvat”, češće nalazi u kombinaciji sa drugim riječima kao “Blumenfeld” (“polje u cvatu”) ili “Blumenthal”. Ovakva prezimena ukazuju na povezanost u pamćenju sa nekadašnjom rodnom grudom Judeje iz koje su Rimljani protjerali jevrejski narod 70. godine naše ere, ali i na bitne elemente koje su ti preci ponijeli u nove krajeve, gdje su se uglavnom bavili poslovima na selu i zemlji vezanim za njeno obrađivanje i kultiviranje. U imenu Leopoldovog oca se može nazrijeti i uspomena na austrijskog princa-prestolonasljednika Rudolfa, koji je počinio samoubistvo u dvorcu Mayerling sa ljubavnicom mađarskog porijekla Marijom Vecserom, nakon što su mu iz najbliže okoline na dvoru njegovog oca cara Franje Josipa I. stavili do znanja da je njegova veza sa razvedenom gospođom potpuno neprikladna za ugled već posrnule habsburške krune. I Leopoldov otac se ubio otrovavši se u mjestu Ennis u Irskoj, a njegov sin, koji često spominje “sirotog papija” u romanu, priprema se da posjeti njegov grob na godišnjicu samoubistva, upravo u trenutku kada se i njegova nevjerna supruga Molly priprema da krene na koncertnu turneju sa svojim impresariom i ljubavnikom Blazesom Boylanom. Istine radi, postoji još jedan Rudy Bloom. To je sin Leopolda i Molly, koji je živio samo 11 dana (od 29. decembra 1893. do 9. januara 1894., dakle deset godina prije znamenite 1904!), a čija je smrt odvojila supružnike od bračne postelje i, čini se, razrušila ih kao porodicu. Bloom se na dan 16. juna u nekoliko navrata sjeća preminulog dječačića, pa mu se u 15. poglavlju (“Kirka”) u bordelu madam Belle Kohen čak učini da je vidio njegovu utvaru i to ga učvršćuje u očinskoj pažnji prema iznenada pronađenom ’sinu’ u liku Stephena Dedalusa, kojeg će u nekoliko navrata zaštititi u toj epizodi od problema u koje on zapada uslijed pretjeranog pijančevanja.
Centralni dio romana, njegov drugi dio od 12 poglavlja koji se u kritičkoj literaturi naziva “Bloomova lutanja” (Wanderings of Bloom”), doista pripada ovom neobičnom liku. Leopold, “Poldy”, Bloom ima oko 38 godina i radi kao akviziter novinskih oglasa za lokalne novine. On jeste zamišljen kao savremena predstava Odiseja, ali u svojim kretanjima po Dublinu, koja traju negdje od 10 sati ujutro, nakon što posluži doručak u krevet supruzi Molly, doručkuje pržene svinjske bubrege i bučno obavi neke fiziološke potrebe u vanjskom nužniku (što je šokiralo mnoge čitaoce i kritičare, te na Joyceov roman navuklo odijum nemoralnog i ’prljavog’ djela!), do negdje dva sata iza ponoći narednog dana. U pretposljednjoj 17. epizodi (“Ithaca”) trećeg dijela romana, pod znakovitim nazivom “Nostos” (“Homecoming” ili “Povratak domu”), on ispraća Stephena Dedalusa iz kuće na broju 7 u ulici Eccless i saopćava polubudnoj Molly da će mu od narednog dana ona morati pripremati doručak, kako to i priliči svakoj ženi. Na taj način on nagovještava svojevrsnu promjenu koja će se možda desiti u njegovom životu, ali, u suštini, time više otvara prostor za čuveni unutrašnji monolog savremene Penelope. Taj monolog bez znakova interpunkcije teče bez prestanka u vidu ogromne verbalne rijeke kroz koju Molly prebire dijelove svoje prošlosti sa naizgled potpunim odsustvom koherencije, ali se, ipak, ta njena bujica može u formalnom smislu podijeliti na osam većih cjelina (“rečenica”), koje odvaja krik njenog dosegnutog seksualnog užitka u vidu glasno izgovorenog “Yes! (“Da!”), kao posve izvjesnog samozadovoljavanja ogromnog ljubavnog apetita, kojeg nisu zadovoljili mnogobrojni ljubavnici koje je promijenila od vremena kad se zadjevojčila kao Marrion Tweedy, britanskog oficira na službi u Gibraltaru i majke nejasnih mediteranskih korijena po imenu Lunita Laredo. Njen monolog se s razlogom uzima kao izuzetan primjer tehnike “struke ili protoka svijesti“ (stream of consciousness), ali to još ne objašnjava važnost “Bloomovdana”.
Naziv “Bloomovdan”, odnosno “Bloomsday” se dovodi u vezu sa jednim drugim izuzetnim poduhvatom iz britanske historije. Dvadesetak godina nakon zauzimanja većeg dijela današnje Engleske i nekih rubnih dijelova Walesa normanski vladar William Osvajač (William the Conqeuror), koji je 1066. u bici kod Hastingsa porazio domaće anglosaksonske snage i njihovog kralja Harolda, naredio je u proljeće 1086. godine da se izvrši svojevrstan popis njegovih osvojenih zemalja i posjeda. Harold je poslao svoje povjerenike diljem zemlje da zabilježe informacije od koristi za potonje ubiranje poreza. Zemlja je bila podijeljena u 7 većih oblasti ili okruga (districts), a u svaki je upućeno 3-4 ’anketara’. Oni su ispitali kako obične seljake i plemiće tako i predstavnike lokalnih vlasti i zabilježili na latinskom jeziku prikupljenu građu u dva toma velikih razmjera. Oni su tvrdili da “nije ostalo nijedno mjesto, nijedan pedalj zemlje, nijedan vo, krava ili svinja” izvan njihovog pregleda koji je nazvan “Domesday”. Zbog izuzetnog obuhvata koji je ovaj pregled postigao, premda, na primjer, nije u potpunosti obuhvatio dva glavna središta kao što su London i Winchester, ljudi su ga počeli upoređivati sa kršćanskom predodžbom Strašnog suda, na kojem će se iznijeti svi grijesi svakog pojedinca. Kako se u tu svrhu na engleskom koristi izraz “The Last Judgment” ili “Doomsday”, a sam zapis je nazvan “the Domesday Book”, asocijacija je bila više nego očigledna: “Knjiga velikog popisa” (kako bismo slobodnije mogli prevesti “the Domesday Book”) je izjednačena s “knjigom Strašnog suda” (“the Doomsday Book”), a u verziji Joyceovih poštovalaca iz 1924., to je onda zgodno iskorišteno za “Bloomsday” ili “Bloomovdan”. Pri tome su se oni rukovodili neskrivenom autorovom ambicijom da sačini neku vrstu potpuno tačnog popisa ili inventara Dublina iz 1904. godine.
U tu svrhu je Joyce stalno konsultirao podatke koje je imao na raspolaganju iz tzv. Thom’s Official Directory (Thomovog zvaničnog imenika). U to doba su svi veći gradovi širom Evrope posjedovali neku vrstu tadašnje baze podataka, u kojoj su bili bilježeni podaci o svim domaćinstvima i preduzećima u Dublinu. Prvi takav popis je kompilirao još 1752. godine izvjesni Peter Wilson. U prvo vrijeme se to izdanje pojavljivalo kao The Dublin Directory (Imenik Dublina), a kada ga je 1844. godine otkupio Alexander Thomm, počelo se pojavljivati pod pomenutim nazivom. U Joyceovo doba se ovo izdanje pojavljivalo kao godišnjak, kao svojevrsni almanah u kojem su navedene sve ulice u gradu sa adresama stanovnika i njihovim zanimanjem9. Iako se intenzivno služio ponuđenim podacima, Joyce se u pismima bratu Stanislausu uvijek raspitivao za neke nove pojedinosti, koje je želio uključiti u svoj roman. Otuda i njegova smjela izjava da bi se u slučaju neke velike katastrofe na osnovu njegove knjige mogla postići potpuna rekonstrukcija Dublina iz tog doba.
Činjenice, međutim, kažu drugačije. Joyce je u svom pregledu Dublina u najvećoj mjeri ostao vjeran topografiji i vedutama grada na taj znameniti četvrtak 16. juna 1904. Napravio je i niz pogrešaka što neki tumači ovih elemenata njegovog romana pripisuju nedostatku pouzdanih podataka, ili njegovim miješanjem određenih činjenica, ili, prosto, prevelikim zalogajem u koji se upustio. Uliks je izuzetno dugačko djelo u 18. poglavlja sa već pominjanom entropijskom asocijativnosšću i grananjem u svim mogućim pravcima, pri čemu se nerijetko činjenice u toj mjeri preklapaju sa imaginativnim elementima da ne treba čuditi što dolazi do odstupanja, pogrešaka, anahronizma, pa i potpuno netačnih podataka.
Takve okolnosti su navele neke Joyceove istraživače da potkraj 1990-ih prirede tzv. “izotekst”, odnosno da “poprave” sve greške koje je Joyce napravio kod pisanja i pripreme djela za štampu.10 Treba imati u vidu da je Joyce pisao ovaj roman daleko od pravih izvora, jer se nakon 1912. nije vraćao niti živio u Dublinu, da se oslanjao na ono što je čuo od drugih, kao što je slučaj sa građom koju je uzimao kao inspiraciju iz stalnih propitivanja Nore Joyce o njenim porodičnim korijenima, geografiji, ljudima, običajima i svim drugim nerijetko trivijalnim sitnicama za koje je on smatrao da imaju posebnog smisla u njegovoj grandioznoj konstrukciji izvrnutog savremenog epa u vidu destruirane i ponovo rekonstruirane, ako ne i smontirane romaneskne forme.
Na taj način je želio da uništi privid realističnog pripovijedanja upravo gomilanjem pojedinosti kao neke vrste protivteže tehnici prikazivanja unutrašnjih stanja svojih likova. U Uliksu je bio u stanju da u najvećoj mjeri kontrolira zahvaćenu činjeničnu građu i da je posebnim narativnim postupkom, u kojem se krije čitav niz svjesno učinjenih izobličavanja mnoštva do tada poznatih književnih postupaka na način koji i danas plijeni svojom osebujnošću i majstorstvom. Iz istog razloga se držao i antičkog predloška i pokušavao da uspostavi neophodnu korespodentnost, koja ne ide, niti je on to želio, da ide do najvećeg nego samo dovoljnog stepena podudarnosti. On je stalno u prilici da se igra sa onim što mu je na raspolaganju, kao što je, recimo, Bloomov pseudonim Henry Flower (“Cvijet”), kojim on potpisuje ljubavna pisma u korespondenciji s izvjesnom djevojkom Marthom Clifford koju nikad nije upoznao, ali mu godi da vodi tu vrstu intelektualne prepiske kad već nije u stanju da je zavede u stvarnosti.
Čini se da Joyce i danas uspijeva da svojim djelom zavodi milione čitalaca širom svijeta. Oni koji nastavljaju da obilježavaju njegov roman i marginalije koje on izaziva u današnjem okruženju, iskoristili su mogućnost koju daje njegovo prezime da nazovu ovogodišnji festival “ReJoyce”. Ako se prisjetimo da njegovo prezime ukazuje na konotaciju koju možemo prevesti na naš jezik kao “veselje” ili “radost”, onda bismo u nekoj takvoj nadobudnoj namjeri mogli da govorimo o g. Jakovu Radojkoviću, Radojeviću, Radojčiću ili Radovanoviću, te o njegovoj supruzi kao o Sjevernoj gusci (što znači njeno prezime Barnacle). Sam naziv “Re-Joyce”, pak, ukazuje i na onaj dio rimokatoličkog kršćanskog obreda koji poziva na misno slavlje, veselje ili radost, dakle “Radujmo se u Joyceu”, ili “Obradujmo se Joyceom” u pokušaju da nešto iz njega i o njemu shvatimo, pojasnimo sebi i drugima, a sve u želji da proniknemo do onih dubina i visina kamo nas on povede svaki put kad se odlučimo da ga pokušamo protumačiti.
Iz tog razloga i ovaj pokušaj, između ostalog, inter alia, jeste zahvatio u ono područje između središnjih činjenica stvarnosti, realija, i njihove periferije, marginalija, na nesigurnoj plovidbi po Joyceovom arhipelagu. Kao i mitski Odisej, odnosno modernistički Bloom, nismo se dotakli cjeline nego tek nekih dijelova njegovog otočja.
A valja nam i dalje ploviti!
Srebren Dizdar
1 Pisan od marta 1918. do decembra 1920., a objavljivan u nastavcima u 23 dijela u časopisu The Little Review u New Yorku prije nego je zabranjen na inicijativu društva za sprečavanje poroka, te u časopisu The Egoist u Londonu od januara do decembra 1919. Uliks se kao cjelovita knjiga doista pojavio 1922. u Parizu u izdanju vlasnice knjižare Shakespeare & Co. Sylvije Beach.
2 Pisano između 1922. i 1939. godine ovo djelo, o kojem se tih godina govorilo kao o Work in Progress (Djelo u nastanku, ili, nešto slobodnije, Izrada djela u toku) ostaje trajna zagonetka Joyceovog poimanja strukture i sadržine modernističke romansijerske proze. Takva ocjena uključuje i sam naslov, jer se, zbog odsustva apostrofa u prvoj riječi u naslovu: Finnegan’s, koji obično označava tzv. Saksonski genitiv, otvaraju mogućnosti kao što su: Finegannovo bdijenje, Bdijenje Finneganovih (u smislu svih Finneganna koji su ili će ikad postojati), ali i Finneganovi bdiju. Poslovična džojsovska višesmislenost u ovom slučaju je izazvana postojanjem stare irske balade ’Finnegan’s Wake’, u kojoj je ispričana komična priča o pijancu Tomu Finneganu, koji je, budući da je prečesto posezao za pićem jednom prilikom pao sa stepenica, pa su njegovi srodnici i prijatelji pomislili da je mrtav. Za vrijeme tradicionalnog ’bdijenja’ (wake) i Tomovi oplakivači malo više potegnu pića koje se u starom irskom jeziku naziva usqueabuagh (od čega je i nastala riječ wiskey), što bi značilo “voda života’, te slučajno tim istim pićem poprskaju ’pokojnika’, koji se naglo probudi i pridruži veseloj družini oplakujući samog sebe. U naslovu se krije čitav niz višestrukih identiteta pojedinih likova, mjesta i događaja, te suprotstavljenih značenja u izuzetno složenoj jezičkoj igri koju je teško shvatiti, a gotovo nemoguće prevesti zbog gusto isprepletenih slojeva i razina asociranih značenja kombiniranih nerijetko iz nekoliko jezika!
3 Zanimljivo je istaći da su i prof. Vidan i prof. Bašić, pored nekoliko članaka u časopisima, objavili duže studije u kojima se bave Jyceom i Faulknerom (Ivo Vidan, Uliks Jamesa Joycea, Krik i bijes Williama Faulknera, [kolska knjiga, Zagreb, 1971, 1996.), Sonja Bašić, Subverzije modernizma: Joyce i Faulkner, Liber, Zagreb, 1996.)
4 U literaturi se ova dva plana, intelektualne mape-križaljke ili sheme nazivaju “Linati Schema” iz septembra 1920. godine, napisana u vidu kraćih pojašnjenja na italijanskom, a drugu, proširenu i napisanu na engleskom jeziku, Joyce je 1921. ustupio svom pariškom izdavaču Silvyji Beach, da bi njenim posredstvom ona postala dostupna pomenutim kritičarima radi prvih tumačenja romana. Danas se ovaj drugi plan naziva “Gorman-Gilbert Schema”, jer među njima nema bitne razlike i od 1960. godine, kada je objavljen njen faksimil, koristi se kao pomoćno sredstvo za analizu i tumačenje romana.
5 Richard Ellmann, Ulysses on the Liffey, Faber and Faber, London, 1974, p. 19.
6 Edna O’Brien, James Joyce, Lipper/Viking Book, Penguin, Harmondsworth, 1999, p. 35.
7 Joyceovi su sklopili brak tek 1931. godine u Londonu da bi zaštitili kasnija autorska prava svoje djece.
8 Stuart Gilbert, ed. Letters of James Joyce, Vol. I, Faber and Faber, London, 1957, p. 216.
9 Na sličan način su davani prikazi podataka o viđenijim građanima i u nekim gradovima u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave.
10 Danis Ross, ed., Ulysses: A Reader’s Edition, Picador, London, 1997, 741. pp.
