Aria

Aria

#1 evisceratesoul.mp3

Posmatra čašu visokog postolja i tamno vino u njoj. S desne strane čeka papir. Prazan. Na omotu kompaktnog diska je slika astronauta iz čijeg tijela se izdiže dim purpurne boje.

Play. Drobi se nebo, u parčad, do prašine, a na vidiku nema ni najfinijeg nagovještaja razvedravanja. Kad bi mogla iz sebe iskamčiti koje slovo, misli, možda bi dorasla nekoj osvježavajućoj odlučnosti, i odabrala jedan od dva tasa. Je li preobražujuće, ovo osjećanje što je, zajedno s nebom, drobi? Mnogo je toga što bi mogla, sa slovima, spustiti na hartiju. Puno, kao bezbroj, kao beskraj. Malo je toga što bi smjela napisati. Kao dva udaha u mimohodu.

Rvaju se bubanj i gitara, kao da se trkaju. Sapliću se i prepliću, poput epifanijskog izmirenja, ispisanim velikim ,,Lj“. Pandemonijum misli strpljivo čeka na njen slobodni pad Grlom klizi gutljaj mrkog purpura, podsjećajući je na opominjujuću oporost koja joj, ipak, poput poslednjeg dijela slagalice, nedostaje.

Melodija se stišava. Opori se nektar združuje sa slanom kapljom što je tiho skliznula niz gornju usnu. Klavir pušta svoje usamljene dirke da jedna drugu dozivaju.

Orfej,

#2 lilywashere.mp3

Površinom vina isijava odsjaj purpurnog svijetla, zgusnut dimom cigarete. Na bini, gitara i saksofon vode ljubav. Zavode lelujanjem svojih melodija po vazduhu gustom i ljepljivom od nečeg tek rođenog.

Pažnju joj drži ruka što trzavicom ljubi žice. Pogled se penje uz rukav flanelne košulje, preko brade, do očiju. Pogledi ukrštanjem zaključavaju jedan drugi. Svijet se sužava, sve do jednog osmijeha što putuje ka bini, i onako uzvraćen, ostaje da treperi oivičen s četiri oka što vibriraju magiju.

Gitara biva odložena. ,,Flanelni“ odlazi. Nedugo zatim, vraća se, nešto ozbiljnijeg pogleda, i s blagom maglom u pogledu. Opet je zenice razlivao po njenom vratu. Svijetla su postajala sve zagušenija. Dva su svetionika, ipak, pokazivala put.

Jesam li tada mogla pretpostaviti šta ću sve morati da premostim, ne bih li prešla na tvoju obalu? I sada se u meni pokreće neko rasplamsavanje, poput plamena za koji nikad nijesi siguran da se može sasvim ugasiti. Ne umijem da se pomirim s neminovnostima u koje smo se, svojim odlukama, survali. Preispitivanja su sveprisutna, a tačan odgovor je zaklonjen uspomenom na ples, na prste i dlanove – združene, isprepletane.

Hoteći da sačuvam ranjivost upoznavanja i prepoznavanja, rastvaram se pred simbiozom koja se nazire kroz zaglušujuće talase dana. ,,Nedostajanje“ je riječ isuviše blaga i jednoobrazna, i ne oslikava monstruarij u kome brojim dana. Kraj tebe, imali smo Alef. Bili smo Alef.

#3 yourlatesttrick.mp3

Lakoća. Ako bi postojao parfem koji bi tako mirisao, onda bi to bila obala koja morem pronosi tihi saksofon, združen s ljetnjim, ponoćnim povjetarcem. Lanena haljina treperi, privijajući se uz kožu s koje toplo pulsira eterično ulje dunje, pomiješano s nagovještajem čežnje.

Mjesec prosipa dukate po talasima, pozivajući nespretna, bosa stopala da u pijesku iscrtavaju pokrete za novi, tek otkriven ples. Doziva kišu koja, upotpunjavajući magiju razoružavanja, po lanu crta note. Latice nesagledivosti otvaraju svoj pupoljak nečem presudnom, neukrotivom.

Saksofon miješa zagrljaj, kosu i jod. Dosanjana stvarnost sa dvije kacige, na motoru, dočekuje izlazak sunca, isijavajući ka njemu poljubac od adrenalina. Vlasi se suše u naletima, zadržavajući u sebi so, poput suvenira.

Da si tada znao da ćemo oboje biti pritjerani do zida izbora, da li bi imao odlučnost da, slamajući jednu dušu, spasiš drugu, možda obije? Nijesam mogla da se usaglasim sa dolascima i odlascima kojima je u srži bila misterija kojoj se nije moglo proniknuti u trag. Događaji su izmicali mom opažaju, i nijesam prepoznavala suptilne znakove da se nešto dalekosežno dešava. Postavlja se pitanje, da sam poznavala prirodu tvojih nemira, da li bih, uprkos svemu, kročila ovim našim neutabanim putem, uraslim u trnje pripadanja.

Šta je, za tebe, „oslobađanje“ ? Pokušavam da shvatim na koji je način iscrtavanje pravde na jednoj, put ka slobodi na drugoj strani.

#4 lilian.mp3

Pobuđeni i probuđeni, pogled i dodir se spuštaju na sitne linije koje iscrtavaju reljef na bordo usnama. U strahu da ne pokida vez čarolije, ona žmuri, dok kap džina klizi niz vrat, stiže do ključne kosti, a onda se čežnjivo zalijeće u njegove usne. Oporost i obilje gužvaju jednu simbiozu, rastvarajući trenutak na atome vječnosti.

Dok osjeća bockanje njegove brade po unutrašnjosti butina, zaustavlja vrijeme, poput male smrti, poput praska koji se zgušnjava, rascvjetava, nanovo zgušnjava, pulsom usporenog filma. Sveprisutnost sadašnjosti vibrira priljubljenošću. A onda se hiljade mjehurića prosipa njenom kožom, ježeći i golicajući, od tabana do tjemena.

Uporno se vraćam tom sjećanju. Možda jer je obojeno odsustvom bojazni. Vjerovatno jer je do tog ekstatčnog trenutka naša razmjena bila artefakt vanvremenskog, nadzemaljskog. Desio se udah, a nakon njega je prodor stvarnosti rastrošio vrijeme za koje smo mislili da nam je darovano. Kako nijesam primijetila sponu između naglih nestajanja, tišina, ožiljka i zavoja? Oko tvoje aure je počela da raste neka neprobojnost koju nijesam umjela da pročitam, ni rastvorim.

#5 andisay.mp3

Kaplje vode s tuša miluju tijelo mirisno od sapunice koja evocira polja čije latice ljubi rosa. Mekani peškir mazi njenu kožu. Pamuk nekoliko brojeva veće majice miješa svoj parfem s mirisom dunje, a iz kose kao da narastaju raskošni ljiljani.

Zora će uskoro pokucati na prozor. Čuje se zvuk telefona, a zatim otvaranje vrata, i, na kraju, škljoc. Nagovještaj skorog zagrljaja je razoružavajući, i plesom satjeruje sve potencijalne brige pod tepih. Pucketa prstima u ritmu snenog zanosa. Uzima gitaru u ruke, sa željom na stvori melodiju kojom bi mu poželjela sunce i sjaj jutra. Nešto lelujavo, mirisno, prepoznatljivo – a opet prvo i neponovljivo. Žurni prsti nespretno gube trzavicu. Djevojka se savija i gleda ispod kreveta.

Bilo je to kao da je neko ispred mene postavio ogledalo razdrobljenog djetinjstva. Poput pisma koje pristiže na adresu sjećanja s par decenija zakašnjenja. Svim tim staklom, metalom i papirom milila je dječija zebnja koja mi se još tada uvukla pod rebra, i mislim da me otada više nije napuštala. Mogla sam se pomiriti s onim što je zjapilo pod krevetom. Postavlja se pitanje – čega je to bio rezultat, i kolika je cijena koju sa sobom nosi?

U grudima mi je tinjao ugarak jedne stare jeze, teškog, ustajalog mirisa, nekako tupo prepoznatljivog, a opet – somnambulnog i novog.

#6 herecomesthesun.mp3

Vrata se otvaraju, a njegovo lice spremno dočekuju prvi zraci koji se radosno uguravaju kroz venecijanere. Ne spominje ožiljak na čelu, ni zavoj na ruci. Oči se, poput krilatih ptica, zalijeću u rumeno jutro. Spretno pronalazi trzavicu i, uz osmijeh i polu-opravdanje, pokreće točak bezvremenosti akorda i sunca.

Ushićenost rađa sjeme naivne nade koja će, uprkos raskoraku s događajima koji će uslijediti, bojati ovo jutro najsunčanijim bojama. Pogled, kao razoružavanje. Osmijeh, kao uranjanje. Dodir, kao sveprisutnost. Ispod madraca čuči Pik Žandar. Kao da se skriva.

Omot ploče s četiri para koraka me uvijek podsjeti na ono jutro iz kojeg je izvirala i množila se vjera u naredne dane, inokosno sa zebnjom koja me je, poput utvare pratila, lijepeći se za moju sjenku, stapajući se s njom.

Prije nego što su neminovnosti dočekali svojih pet minuta na daskama na kojima smo plesali naše korake, stranice stare knjige su se provlačile našim prstima, i sjećam se koliko smo rasplijetali pletenice i čvorove tumačenja mitologija koje su nam svojim pričama bojile noći. Sjeti se, Ikar je posegnuo za visinama koje su bile izvan granica sigurnosti. A sada, s ove strane novoosvojene mudrosti, rekla bih da je podjednako, ako ne i više kobno, kad svom letu dodijelimo nižu notu. Tamo nas čekaju nemani plitkih, mutnih voda, jer sebi nijesmo dali pravo na visinu koju smo zasluživali. A nizak let sa sobom nosi teži pad.

Bubanj u mojim grudima i dalje ječi za onim jutrom koje je, pod pamukom tvoje majice, mirisalo na lakoću i usaglašenost.

#7 wildhoney.mp3

Dok se večernjim nebom pomalja mjesec, ,,Flanelni“ krstari ulicama, poput lava koji obilazi svoje kraljevstvo. Brzina motora i nabori na crnoj, kožnoj jakni za soom ostavljaju miris pobjedonosnog i slobodnog. U žilama mu se nadopunjuju klavir i saksofon, dok ih združene uzdiže truba, a miluju ženski glasovi, puderasti i nježni. Osjeća kao da je umakao nekom monstruariju, kao da mu je ovog puta ruka usuda pod rukav gurnula jednog Pik Asa, tako da Žandar više ne mora da se uvija mračnim alejama.

Sjećanje na dunje koje su se medom cijedile i slivale niz njena leđa ga je istovremeno sidri ga u jezgro zemlje, i lansira u zvijezde. Sve drugo može ostati po strani, i onaj ožiljak, i ona stakla ispod kreveta, i zavoj, i propušteni pozivi. Sve može potonuti u sporednosti.

Truba po pobjedničkoj melodiji rezbari vinovu lozu želje. Ogrnuće je svojom jaknom. Palcem će blago pomjeritinjenu donju usnu. Riješenost će se, poprskana rosom novih jutara, stapati s prihvatanjem. A onda ga je trgao prizor koji je zatekao.

Otada sam nepovjerljiva prema tišini, i ne ostajem više nasamo s njom. Nevjerovatno je kojom se brzinom isti onaj prostor u kojem sam, nošena tvojim rukama, ubirala zvijeste, pretvorio u Had. Nalet. Lupanje. Prevrtanje. Lomljenje. To bih, čini mi se, i mogla apstrahovati. Prislanjanje oštrice uz obraz, možda i to. Ali onaj strah koji je narastao dok sam se pod teškom rukom odmicala, i neizvjesnost pred očima ih kojih je ledilo nešto zvjerinje… Čekanje tebe u hladnoći, kraj razlomljenog stakla. Propuh koji je razdirao plućnu ovojnicu, dok je iz grudi kapalo nešto dječije.

Pogledi su nam se, napokon, sreli. Tvoj- upitan, i moj – nijem. Kao elegija za nečim čistim, prepoznatljivim… i nepovratnim.

#8 papillon.mp3

Nevoljni pokret mišića je trza iz rastrošenog pokušaja da privoli san da joj sklizne niz kapke i zamrači um. Srce udara poput pobiješnjele utvare. Grli je. Ona gleda ptice njegovih očiju, pokušavajući da se praznim irisom uspuže uz njegove zenice i utone u beskraj nesagledivog. Zagrljaj ne uspijeva da obuzda otkucaje. Kao da se sva njena snaga rasipa u pokušaju da zauzda nemire.

Riječi su šapatom oticale, ne uspijevajući da sa površine dunje speru otiske boje gareži. Um mi je jurcao kroz tijesni prolaz u nadi da ću na kraju, uz svijetlo, prigrliti tebe, i da ćemo, okupani suncem, ostaviti mrakove iza nas. Od bavljenja uzrocima sam se umorila. Ne donosi mi ni razrješenje ni mir. Srtavično je postojalo samo u mitovima, narušavanja u filmovima, a poricanje je bilo osobina svojstvena drugima.

Vjerovao si da me pipci vatre koja je tebe spaljivala ne mogu dosegnuti, a ipak sam od tog dana nepovratno izmijenjena, postajući ogledalom tvojih odabira. Ostaje sjećanje na oštricu i kap, ruke i zgrčenost, na nagon za povraćanjem u koji se ugnijezdila jeza. I na mastilo kojim su osjenčeni svi naredni dani.

#9 highhopes.mp3

Ne boli ga pod zavojem. Ne boli ga pulsiranje u sljepoočnicama. Horizonti se sužavaju, zgušnjavaju, do ključanja i previranja. Sve je teže razlučiti javu od purgatorijuma sna. Pod čelom odzvanja zvono podjela, podsjećajući na neumitnosti posljedica. Unutrašnje ga struje vuku ranijim danima, ka suncu koje se uvija kroz venecijanere, ka plesu i pijesku, a onda ga talas razbuđivanja vraća u ovo sad, pusto i tiho, kao pred buru, kao pred rat. Ulozi narastaju. Njene ruke. Njena koža. Otkucava.

Ustaje. Podiže madrac, a zatim ga spušta. Vrata se zatvaraju, a prostorom, poput tihog zvona, odzvanjaju koraci što se udaljavaju.

Djelovao si indolentno. Odsutno. Izgledalo je kao da pokušavaš da ćutnjom izgradiš most kojim bi prešli do one obale gdje je život i dalje puls zelenila i sunca. Tim sam mostom bivala sve spremnija da zakoračim, u ime one rijeke naših dana koja je bila simbolom beskonačnosti.

Dok sam tonula u san, osjetila sam kako se zlatne žice gitare upetljavaju oko mog vrata, stežući i gušeći svu preostalu volju mog bića. Kad sam izronila u javu, znala sam da se nešto negdje otkinulo.

#10 moonlightmile.mp3

Koracima bruji čežnja za blizinom. Heroizam je, možda, ne sačekati da budeš odbranjen, već, nudeći razrješenje koje bi bilo zvijezda vodilja ka novom, čistijem – spasiti oboje. Prilazi vratima. Kuca. U džepu čuče dvije karte, za fenjere, most i sat koji otkucava početke. S one strane vrata se čuje pad i kotrljanje nečeg tvrdog, i udaranje o nešto stakleno. Izvlači jednu kartu iz džepa i provlači je kroz uzan otvor pod vratima. Koraci su se odaljavali.

Mjesec je bio hladniji i bljeđi nego inače. Dom se nikad nije činio daljim, ne zbog odluke koraka, već zato što je silom slijeda događaja, izmješten u neizvjesnost. Pod tim nebom, proći kapiju i ući u kuću značilo je pomiriti se sa željom koja se neće ostvariti. Što je put bivao duži, to su šanse da sjedište do mene neće biti prazno bile veće. Da će ono što se dogodilo, a o čemu nijesam imala glasa da govorim, biti uvaženo. Te nove tišine su mi bile nejasne i nepravedne, povrjeđivale su me možda i više od onih otisaka koje s kože i duše nikako da sperem.

#11 thescientist.mp3

Jedno naspram drugog, puštaju poglede da premoste ulicu kojom bruje automobili, da bi se, makar tako, u međuprostoru, susreli. Drugačiji je. Drugačija je. Prolaznost kruni latice pupoljka jedne priče, dok oboje svojim neizgovorenim riječima žele da točak vrate na početak. Krila, vosak, ramena. Jedno se uzdiže, a pera se razdvajaju. Drugo se spušta, zateže ga vlaga, a more ga vuče. „Izvini“ ne mijenja odraz doživljenog, niti briše rez sa duše.

Prelazi ulicu. Čuju se zaglušujuće trube. Uzima svojim dlanom njen. Skretanje. Crveno, žuto i zeleno se opet smjenjuju svojim ritmom, vozila se jednako kreću i zaustavljaju, a jedan kofer ostaje kraj raskrsnice.

Kao da su se ona krila koja su se rastopila, i ona koja su otežala, susrela, i u dubini plavog se spojila. Jesam li bila Euridika zbog koje si nanovo zaronio? Ili sam se uklopila u dio slagalice koja je govorila tvoju priču? Nagovještaj početka je budio nadu za izranjanjem.

#12 hȏtelparticulier.mp3

Vrata se za njima zatvaraju. Poslednji zraci dana se spuštaju niz njen vrat. Tišina priziva u prostor nešto bodlerovsko. Oštra brada pravi jedva vidljive brazde po koži vrata, pronoseći miris dunje niže. Mala smrt. Nestajanje, poput bježanja od trenutka i zalijetanja u vječnost koja se iza tog trenutka krije. Osvajanje i predavanje. Nema bijelih zastava, samo nokti koji pišu oproštajno pismo po leđima ratnika. Nema osvojenih, samo pobijeđenih.

Pogled mi je milio po parketu, prateći tragove što liče na borovnice i kupine. Puzio je sve do osjenčenog dijela gdje je Žandaru pravila društvo jedna drvena… I pod njom jedna veća, suva fleka. Poput bordo leptira. Zahvatalo te je. Pokrenulo se, i bili smo na ničijoj zemlji. Postajalo je jasno da si uranjao u one dubine od kojih sam zazirala. Euridika više nije bila žena, dodir, razmjena. Iz onog prvog sam mogla izrasti. Ovo drugo… u meni je rađalo strah. Život je tok koji nemamo pravo da ispravljamo, naša se muzika stišavala, i nijesam stizala da je otplačem. Možda mi je nešto iz srca iščupano. Možda i cijelo srce.

#13 beforethebeginning.mp3

Jecaju žice električne gitare, pronoseći akorde noćnim nebom, rasipajući ih, poput zvijezda, da osvijetle jednu tamu, što se s tog istog neba, poput teške, guste, ljepljive magle spušta, obmotavajući pluća, puneći ih nečim gustim i ljepljivim, poput katrana.

Između kolosalnog tereta prihvatanja i odustajanja, odzvanjaju note tjeskobe, kao zagrljaj iz kojeg znaš da, kad prestane, okončava čaroliju. Njen iris uranja u njegove zenice. Odjekuje molitvu. Mogućnosti su nekad odisale paletom raznobojnih budućnosti. A sada je na svakoj po jedna mrlja u boji zgažene kupine.

Probija se prvi zrak zore, mirišući na razjedinjenost. Stišava se gitara. Usporava bubanj. Nema boga. Sami smo.

Čekali smo da se na nebu pojavi osmokraka Ištar i da nas svjetlošću pomiluje. Neodgovorena pitanja su zjapila, poput usamljenih kratera na mjesecu. Jedan je akord izletio u zvjezdanu prašinu, u bestežinsko stanje nedokučivog, obezbijedivši nam vječnost. Mastilo piše, a riječi me sapliću. Da ih govorim, vjerovatno bi me, poput onih zlatnih žica gitare, i ugušile. Život je skupocjena sprava da bi bila slomljena, ili pokvarena. Privodeći ove redove kraju, počinjem sebi da priznajem da na sva pitanja što su se ticala odluka i izbora u okolnostima u kojima bi nam ishodi bili unaprijed poznati – odavno imam odgovor. Ova ga prisjećanja samo prizivaju. Do mjesečine. Do plesa. Do našeg Alefa. Aria

#14 myvalentine.mp3

Svijetla u pabu postaju zagušena. U purpur ih boje odsjaj vina s površine čaše i zvuci gitare. „Flanelni“ se vraća na binu i posvećeno prebira po žicama gitare na kojoj je ugraviran leptir boje kupine. Noć je puderasta od akorda i nagovještaja. Miris dunje se, nošen vazduhom, penje uz rukav, preko ramena, dosežući do njegovog lica. Pogledi se zaključavaju. Cvjeta bezbroj mogućnosti. U njemu se rvaju previranja. Iz njenog pogleda iskri povjerenje. Dva se diva u njemu bore, i ne zna koji će odnijeti pobjedu.

Silazi. Kreće. Njen ga pogled, poput morskih nimfi, doziva. Zastaje da još jednom promisli.

A onda…

S osmokrake se zvijezde prosipa zlatni prah. Sve je u oku, i moguće i nemoguće, i nikad i sad. Sve je bezbroj i sve je samo jedno. Zamisli.

Olga Gojnić