Kad se drugi smiju, ti si tužan. Kad su oni tužni, ti se smiješ. Šapuće mu pred oltarom, podiže ga s poda, nije veći od olovnog vojnika. Ubacila ga je u bijelu tašnicu. U tašnici je mračno, ali sa dovoljno vazduha.
Author: Boris Jovanović
Kapi – Na vratu limene kašike
Na vratu limene kašike utisnuto njegovo ime. Na dnu plehanog tanjira, godina njegove smrti. O klinu na zidu visi njegova puška. Pokriva se njegovim ćebetom i uvijek nastrne od kostreti. Kako li je tek tijesno pod njegovim krstom?
Kapi – Šta je sjutra?
Šta je sjutra? Isto što i danas. Staza kojom odlazi je staza povratka. Zato su mu oči navijek utrunjene. Zato ne zna voli li ili mrzi. Možda mrzi onoga ko ga voli, a voli onoga ko ga mrzi. Zato je Vulević.
Kapi – Bljesak pogleda
Bljesak pogleda i strašna munja uobrazilje. Nakon koncerta, razjapljena čežnja. Primadona otključava vrata starog zamka. Mirišu mu valovi njene kose. Kisne, odmiče kroz noć i strepi od provalije pred sobom.
Mark Šagal – Moj život
Mark Šagal Moj Život No limit books, Beograd, 1999.god. IMPRESIJE Toplo, milo, zatreptalo, nježno… Pokatkad zgrušani nečujni jecaj, crnkasti ugrušak bola, sivkasto beznađe koje se podvijenog repa povlači pred nadolazećim ozračjem zanebesane nade… Lijepo umozrenje i blago grudoboljje, iskrice miline i varnice duha, divan i tužan akvarel čistog života… CITATI […]
Kapi – Uvijek se sramio
Uvijek se sramio zbog očeve kabanice. Krišom je skidao i sakrivao iznad potoka u grmu zove. Oblačio je mokar u povratku. Drhtao je dok su studene pijavice vijugale mršavim tijelom. I sada, u groznici, sanja davne kiše. Oblači kabanicu i kad je sunčano. Sakriven promiče bulevarima. Ne skida je ni […]
Generali, Lijepa naša, Hijeronimus
Pogubiše ubijene. Izagnaše zbijeg Pozlijediše ranjenike. Uniziše ponižene. Oni, u crnim haškim togama. Raskurcaše pravdu. Koje više nema. Koja je zajamljena. Ili sakrivena. I u vapajnim stihovima himne jednog naroda. I takvog i ovakvog. Mog. I oni u crnim togama. I oni u generalskim uniformama. I mnozina građanstva ispod okrvavljenih […]
Kapi – Kad je ludi Momčilo
Kad je ludi Momčilo sišao sa visokog mračnog tavana i grozničavo dunuo u frulu, pijetlovi su zavazda umukli. Još samo Galeb, njegov vanbračni sin, osluškuje slabašni pisak iz njegovog groba. I cvili bolno kao kuče, a s dušom mu se ne rastaje.
Kapi – Oko mu na tavanskoj rupi
Oko mu na tavanskoj rupi. Crn je od čađi. Kad dolje škrinu vrata, žile mu zabruje. Gleda joj tjeme. Vidi joj obla koljena. Ponekad i nadošle dojke. Bljesnu mu njena bedra. Čuje vrcavi smijeh i čagrljanje šoljica. A nikako da siđe. Kako dolje? Kad je godinama mrtav. […]
Kapi – Kratkovid, trapav i nesiguran
Kratkovid, trapav i nesiguran, ne nosi naočare, jer voli da sluti njihova lica. Sve su mu ljepotice i sve ga gledaju. Jedna mu, konačno, prilazi. Lice joj je sasvim obično, neopisivo. Konačno. Kao štambilj. Lice smrti.