Jasan Pogled

Mrđen Nesretniković

© Slobodan Srdić

Mogao bi on da se zove i drugačije. Mnoga bi mu imena pristajala osim čestitog i časnog imena. Ima mnogo imena, malo je ljudi. Mogao bi se zvati, recimo, Ivan Dmitrič Červjakov, ako znate šta hoću da kažem. No, isuviše je ruski, kao što je Mrđen isuviše crnogorski, a Nesretniković, isuviše, da kažemo, naše, domaće, poznato, prisno, a bogme, i sudbonosno…
Dakle, Mrđen Nesretniković živi u mom komšiluku, u istoj zgradi, istoj lameli. On je mahalaš odvajkada, rekli bismo, pravo pravcato ulično čeljade koje zadovijek landara praznom činovničkom torbom žureći, tobože, na posao. To su, pretpostavljate oni hoklica – poslovi za nerad i nesojluke. Iliti – ušesa pod kiriju, a dupe naprijed.
Mrđenova činovnička torba puna je jedino pred izbore. U njoj je tada svakakvih papira, a ponajviše propagandnog materijala, prežvakanih policijskih dosijea, a u najnovijim vremenima, i iznajmljenih ličnih karata i ostalih čuda našega političkog zemana. Mrđenove papirčine su ispresavijane i ispodvlačene koje crvenom (opozicija) koje zelenom (vlast) koje plavetnom (neopredijeljeni) bojom. To su nekako, tolkuje jadni Mrđen, boje naše sudbine. Dakle, jedno, rekli bismo, kupusište ili škrabopisje.
Mrđen je činovnički predano podvukao sve nas – mahalce i pored ličnih podataka dodao i prava – pravcata udbaška zapažanja iliti službena sočinenija. O svemu Mrđen sve zna. Ko je, da reknemo, naš, ko je posigurno naš, ko je garantovano naš, ko je možda naš, ko vjerovatno, nije naš, ko bi mogao uz sitnu potplatu, biti naš, ko odista nije naš, ko nikada, bez obzira na podmazivanje, nije naš, i, na koncu, ko je protiv naših, protiv Gospodara i države. I takvi su, dakle, u Mrđenovoj torbi, i oni su, po pravilima službe, dva puta podvučeni, zakrmačeni, Mrđenovom crvenom olovkom koju je, takođe, kao i sve ostalo, dobio davnih dana u nekadanjem komitetu.
Kad Mrđen zaplajvazi, popravke nema.
Zato se od Mrđena mnogi i plaše iako on ni mrava ne bi zgazio, iako se on, po pravilu službe i po sili zakona, boji i od sopstvene sjenke i od sopstvenog prdeža.
Elem, Mrđan Nesretniković je državni činovnik, a od takvih se valja pribojavati, jer znaju oni, opet po pravilima službe, koješta da nakače, da slažu, da dopišu, a to je onda gotova šteta. Kome Mrđen udari žig, taj je do sudnje ure ostao žigosan kao nepouzdanik, prelivoda, ili, a i takvih ima, kao državni ili opštinski ili, makar, mahalski neprijatelj.
Naš dobri Mrđen radi za skromnu platicu, rekli bismo da rabota gotovo iz ljubavi, kao što mu je onomad i otac, a kažu i svi do sukurdova, špijavao bez osobite nadoknade. Ljudi, jednostavno, uživaju u tome što rade, a rade zato što su, po pravilu službe, jednostavno i nesrećno zaljubljeni u svaku vlast i bezvlašće.
Dobri naš Mrđen živi sa ženicom svojom u malenom skromno namještenom stanu, djeca mu se poskitala po svijetu ili po Podgorici, nema osobitih prijatelja, kad mu se pije, gucne sam na brzinu i u potaji, kad prigladni, čupne sam brzi zalogajčić,u hladnoj kuhinjici pod prekorom vječito nervozne ženice.
Ženica ga je i jutros gotovo išutirala iz hladne posteljice, Mrđen se opet nije ovajdio, gotovo je strčao niz stepenice i bez kafe i bez doručka. Uvijek mu ženica pridikuje, počasti ga glasnom psovkom, nabija mu na nos ostale činovnike i poguzije koji su se bolje snašli i koji su se dobrano namirili. Kad služiš, naplati službu, prosiktala mu je baš jutros i još pridodala – rogonjo!
Tako je dobri činovnik Mrđen Nesretniković doživio da ga rođena ženica nazove rogonjom! Kao da se ispunilo neko strašno porodično prokletstvo, kao da se uslišila najstrašnija kletva prokazanika, zatefterenih u Mrđenovom tefteru. Rekli bismo, tog jutra se Mrđenu Nesretnikoviću nebo sručilo na glavu.
Čekao je i čekao dobri činovnik Mrđen, šćućurio se na svojoj hoklici kao ozebli vrabac sa bolnom nadom da će ga konačno primiti predsjednik opštine i darovati mu makar pet minuta za suznu molbu, za posljednji vapaj. Pa, brak je u pitanju! U pitanju je, da kažemo, biti ili ne biti!
A kad ga je debeli predsjednik konačno udostojio i kada ga je pitao: Pa kako živiš, dobri Nesretnikoviću, Mrđane naš, ovaj nije znao ni da promuca, ni da prokameni.
Landara praznom torbicom Mrđan Nesretniković, landara i sve jednako za sebe ponavlja: Nije ovo život, gospodine predsjedniče, nije ovo život, ovo je umiranje…
Tako živuje Mrđen Nesretniković, tako vojuje naš Červjakov (onaj čova iz priče Činovnikova smrt) i tako mi se ponekad kad ga sretnem u sumračnom prolazu kod naše zgradice, učini da je dobri činovnik Mrđen ponosan na svoju sramotu…

 

 

 

 

 

 

 

 

2 Komentara

  1. valentina

    ne znam zašto govorite o slobodanu mrđenu i njegovom žeivotu i šta je on vama kriv ,a meni da li je ili nije ja ću to njemu i reći kad ga vidim .meni vaša priča nimalo nije jasna ,on je odbornik i prosvetni radnik tačno je , ali žena ,pa on je voli najviše na svetu ona je majka njegovo 5 toro dece i što je dirate ,ja mu nikada nisam ni rekla ništa protiv nje iako je vidim i ja kao što ona i kaže -Ma život bi dao za nju i samo njoj ,

    • valentina

      pojasnite mi je autoru teksta ,vi očigledno ili imate nešto protiv ili baš imate sreće što nema vremena da ulazi ovakve sajtove ,a ja ću mu vašu priču proslediti .

Ostavite komentar: