Author: Jana Nebo

Art

Ovde niko ne živi

Ne pitam više Da li će zima Doneti samo belo; Ni da li će sećanje Uspeti da se seti Da li je tamo samo mir Ili ipak neka ruka teši! Ovde niko ne živi I glas ne putuje, Ne odzvanja Ne čuje. Samo belo na dlanu na sklopljenim Belim kapcima. […]

Art

Da li si iz mog izvora potekla

Da li si iz mog izvora potekla Mojom se krvlju hranila, Sunce mi terala Da brže zađe. Ili si jaje kukavice, Šešir čarobnjaka Bez zeca. Mislim li te ja Ili ti mene Opet skrivaš I u laž teraš! Poljem pa drumom Nalakćena na senku Koja šepa; Sa mesecom Na prozeblom […]

Art

Mesta ima jer se sve drugo odselilo

Smeštaš se udobno u svoju omiljenu fotelju, Kao domaćin posle napornog rada, Kao putnik koji je pohodio Visoku planinu, Kao maratonac koji je istrčao trku. Tako te uvek pronađe Između svih ljudi Kao da nikoga drugoga nema Ali, zna on, lukav i prepreden Da mesta ima jer se sve drugo […]

Art

Samo kad nisi tu

Samo kad nisi tu Ja umem ponekad Radost da ušijem u reči, Da mi u jednom oku nežnost zajezeri. Samo kad nisi tu Ja ličim na čoveka koji se smeši Plešući na kiši I trpa u nedra Zvezde, Mesec, Večnost. Jasna Đurđić  

Art

Gde su mi ptice nestale

Ne možeš imati nešto što je odavno otišlo – kaže sedi čovek. Ali ja znam da se odlasci ne mere daljinom ne mere vremenom. Sve je tu na dlanu kao i te mrvice kojima hranim ptice. Budi pored mene na tren – Ispričaću ti priču o odlascima koji su uvek […]

Art

Kad već odlaziš

Kad već odlaziš Ne pružaj mi ruku Kao starom prijatelju; Ne sakrivaj oči ispod revera Ne lepi taj lukavi osmeh Samo tiho da ne zaškripi Ni kapija Ni sneg Ni senka Na vlažnoj kaldrmi Kao slučajni prolaznik Za kim neće pogled odlutati Kad već odlaziš. Jasna Đurđić  

Art

Nije uzalud, ni tuga, ni bes

Nije uzalud Ni tuga, Ni bes sklupčan Ispod nezasluženih reči. Nije uzalud Ni odlazak, Ni dolazak Tako mnogo si dobila – Lepe šarene laže Kićene svatove Obećanja koja Ostaše lepa I ovu tugu Koja nije uzalud I jedno lice Koje se otkrilo U siromaštvu  – svega Što ne beše uzalud. […]