19.
- 3. 1929.
U uvali na obali, između priobalnoga gustiša i obrađenih polja, uspinjao sam se iz neizvjesnosti ništavna ponora prema nestalnosti gorljive želje. Nisam trebao birati između žitnih polja i mnogih <>, a daljina se protezala medu čempresima.
Čarolija osamljenih riječi, ili složenih prema skladu zvučanja, s prisnim odjecima i značenjima što se razilaze istodobno se spajajući, raskoš rečenica umetnutih u značenja drugih, zloslutnost znamenja, nada šuma, i ništa drugo do mirnoća spremišta za vodu na imanjima djetinjstva mojih isprika… Između visokih zidina besmislene odvažnosti, u redovima drveća i u nemiru onoga što presušuje, drugi koji nisam ja čuo bi s tužnih usana ispovijed uskraćenu unatoč upornosti. Nikada više između fijuka koplja u dvorištu za gledanje, pa i kad bi konjanici ponovno stigli cestom što se vidi s visokih zidina, ne bi bilo mira u Dvorcu Posljednjih, niti bi drugo ime s ove strane ceste, osim onoga što dočarava noć s Maurkinjama, spominjalo to dijete koje je poslije umrlo od života i zadivljenosti.
Između brazdi u travi lagani su koraci utiskivali rupe u uznemirenom zelenilu, prolasci posljednjih izgubljenih duša što se vuku u odjecima poput sjećanja onih koji dolaze. Bili su stari oni koji su trebali doći, a mladi oni koji nikad neće doći. Bubnjevi su se valjali rubom ceste, a trube su nekorisno visjele u umornim rukama koje bi ih ispustile da još imaju snage nešto ispustiti.
No, ponovno su nakon čarolije ispuštali visoke zvukove završni jauci, a psi su okrenuli leda u vidljivim drvoredima. Sve je bilo besmisleno kao korota, a kraljevne iz tuđih snova šetale su izvan samostana beskrajno.
20.
Ulomak označen kao Predgovor, ali bez ikakve naznake da pripada Knjizi.
Često mi se tijekom života događalo, kada bih se našao pritisnut raznim okolnostima, da sam se, u želji da ih se oslobodim, odmah našao okružen drugima iste vrste, kao da postoji stanovito stalno neprijateljstvo prema meni u nejasnome tkanju stvari. Iz grla čupam ruku što me guši. Vidim na svojoj ruci, kojom sam iščupao tu drugu ruku, zavezano uže što mi je palo u grlo u namjeri da me oslobodi. Pažljivo skidam uže i vlastitim se rukama gotovo zadavim.
21.
- 3. 1929.
Postojali bogovi ili ne, njihovi smo sluge.
22.
Moja slika, upravo onakva kakvu sam mogao vidjeti u zrcalu, uvijek sjedi u krilu moje duše19. Ja nisam mogao biti drukčiji nego tako sklupčan i slabašan, čak i u svojim mislima. Sve u meni pripada jednom obojenom kraljeviću zalijepljenom u starom albumu nekog djeteta koje je umrlo prije mnogo vremena.
Voljeti me značilo bi žaliti me. Jednoga dana, tamo na svršetku budućnosti, netko će o meni napisati pjesmu, i možda ću tek tada početi kraljevati u svojemu Kraljevstvu. Bog znači da postojimo i da to nije sve.
23.
- do D.
BESMISAO
Postali smo zagonetke, premda lažne, dok se nismo doveli u stanje u kojemu više ne znamo tko20 smo. Uostalom21, mi jesmo lažne zagonetke i ne znamo što smo zapravo. Jedini način da budemo u skladu sa životom jest da ne budemo u skladu sa samima sobom. Besmisao je božanstven.
Utemeljiti teorije, smišljati ih strpljivo i iskreno, samo zato da poslije djelujemo protiv njih, djelovati i opravdavati svoje djelovanje teorijama što ih pobijaju. Zacrtati put u životu i odmah potoni krenuti suprotnim smjerom. Posjedovati sve pokrete i sve stavove nečega što uopće nismo i ne namjeravamo biti, a ne namjeravamo biti ni ako mislimo da jesmo.
Kupovati knjige da ih ne bismo čitali, ići na koncerte da ne čujemo glazbu i ne vidimo tko je tamo, dugo šetati jer nam je dosta šetnje i provesti dane na selu samo zato jer se na selu dosađujemo.
24.
Danas kao da mi je tjelesnu osjetilnost stisnula ona stara tjeskoba što se kadikad prelije, pa nisam dobro jeo, a ni pio kao obično, u restoranu ili blagovaonici na polukatu na kojem se nastavlja moje postojanje. Dok sam izlazio, konobar je opazio da je boca vina dopola puna, okrenuo se prema meni i rekao: »Do viđenja, gospodine Soares, želim vam brzo ozdravljenje.«
Kada je zazvonila ova jednostavna rečenica, u duši mi je laknulo kao da je na oblačnome nebu vjetar odjednom raspršio oblake. I tada sam uočio ono što nikada prije nisam jasno vidio — ovi poslužitelji u kavanama i restoranima, brijači te mladići koji prenose poruke na uličnim uglovima, osjećaju prema meni neku nehotičnu naklonost, naravnu, za koju ne mogu s ponosom reći da ju primam od onih koji sa mnom prijateljuju u većoj prisnosti, koja i nije baš takva…
Bratstvo je istančano.
Jedni upravljaju svijetom, drugi su svijet. Između jednog američkog milijunaša s imanjima u Engleskoj i Lenjina, socijalističkog vođe u selu, nema razlike u kvalitetu, već samo u kvantitetu. Ispod njih nalazimo se mi, bezoblični, brzopleti dramaturg William Shakespeare, majstor škole John Milton, lutalica Dante Alighieri, mladić koji prenosi poruke i koji mi je jučer donio jednu poruku, ili brijač koji mi pripovijeda anegdote, konobar kojemu postajem brat jer mi je poželio ozdravljenje zbog toga što nisam popio više od pola boce vina.
25.
To je beznadna oleografija. Netremice u nju gledam ne znajući vidim li je. U izlogu se uz druge slike nalazi i ta slika. Nalazi se usred izloga u udubljenju podno stuba22.
Ona stišće proljeće na grudi, a oči kojima me motri tužne su. Nasmiješio sam se sjaju papira, a lice joj se zarumenilo. Nebo je iza nje plavo na jasnom krajoliku. Usta su joj istaknuta i gotovo malena, s izrazom kao da je na razglednici, a oči me promatraju s velikom tugom23. Ruka koja drži cvijeće podsjeća me na nekoga. Haljina ili bluza otvara se u četvrtast izrez. Oči su doista tužne: zure u mene iz dubine litografske stvarnosti s nekom vrstom istine. Ona je stigla s proljećem. Njezine tužne oči su velike, ali to nije to. Udaljavam se od izloga teškom mukom. Prelazim ulicu i okrenem se nemoćan da se oduprem. Ona još uvijek drži proljeće što su joj ga dali, a oči su joj tužne kao što moje nikada nisu bile. Iz daljine se može zamijetiti više boja na oleografiji. Lik ima vrpcu jarko ružičaste boje koja obrubljuje vrh kose, nisam to prije primijetio. U ljudskim očima, mada su litografske, postoji nešto strašno: neizbježno upozorenje o svijesti, skriveni krik duše koja postoji.
Velikim se naporom dižem iz sna u koji sam uronjen i poput psa otresam vlagu magle iz tmine. A ponad mojeg bijega, pri rastanku s nečim drugim, tužne oči čitavog života s ove metafizičke oleografije što ju promatramo s razdaljine, zure u mene kao da znam što je Bog. Ispod slike, u dnu, nalazi se kalendar. Ta je slika uokvirena dvjema crnim ravnim crtama, ravnim izbočinama loše naslikanima. Između gornje i donje crte što je omeđuju, iznad broja 1929.24 sa zastarjelim kaligrafskim znacima što prekrivaju neizbježni prvi siječnja, tužne mi se oči ironično smješkaju. Zanimljivo je odakle mi je, zapravo, taj lik bio poznat. U jednom zabačenom uglu u uredu postoji isti takav kalendar, i već sam ga mnogo puta vidio. No, zbog nekakva tajanstvenog razloga, oleografskoga ili mojega, isti lik iz ureda nema tužne oči. To je samo oleografija. (Na sjajnome papiru, iznad glave Alvesa ljevaka, sniva svoj život u sjeni slike.)
Nasmijao bih se svemu tome, no osjećam se vrlo loše. Osjećam iznenadnu bolećivu hladnoću u duši. Nemam snage suprotstaviti se toj besmislici. Kroz kakav se to prozor, nad kakvu se to tajnu Boga naginjem, i ne želeći to? Kamo vodi izlog pod stubama? Kakve su me to oči motrile s oleografije? Gotovo drhtim. Nehotice dižem pogled prema udaljenom uglu ureda gdje se nalazi prava oleografija. Provodim dane neprestano dižući pogled u tom smjeru.
Fernando Pesoa
19 nježnosti
20 što
21 Zapravo
22 na mjestu od stuba zaklonjenom pogledu
23 boli
24 iznad zelenog papira
