Objavila sam knjigu
To mi je zadalo novu brigu:
Ogoljena sam pred znanim i neznanim
Pred sobom se sramim
Istina je, puno dramim
Zar nisi to željela, pita me unutarnji glas
Tražim odgovor, od zbrke u glavi spas
Ali vidim sebe kako bježim, trčim, jurim
Zadihana sam, žurim, glavom do dna gnjurim
Ne mogu da uhvatim dah
Ne mogu da zaboravim da sam samo prah
Ipak, stižem sama sebe
Iako su mi ruke pune bebe
Koju sam nedavno rodila
Dok s bebom po kćerku stariju do vrtića sam hodila
Čula sam misli kako se nižu
Jedna za drugom kao riječi po tipkovnici kližu
Zauzeta sam, ne pišem već dugo
Zauzeta sam, ne stižem reći ni ‘Zbogom tugo’
Ali pisanje je ušlo u srž mog bića
Opilo me poput rujnog pića
I sad ne znam misliti osim u stihovima ili prozi
Hodam do vrtića, eno tamo cvijet rozi
Eno galeb kriknu i proleti
Ruka koja prostire veš na prozor izleti
Fatalna žena bujnih kovrdža pored mene prolazi
Dječak skače po linijama na stazi
Bruji tramvaj, ljudi prolaze cik-cak preko ceste
Ljuti su, tužni, nasmijani, imaju raznorazne geste
Hej, znaš li ti normalno misliti?
Hoćeš li ikad prestati prozu piti?
Pa šta ako si ogoljena
Pa šta ako si žena
Čija se knjiga možda nikome ne svidi
Pa što da se srž tvoja stidi?
To si ti i ne možeš pobjeći
To si ti i više ne možeš sebi reći
Hajde natrag
Hajde na novi prag
Poslije toliko stopa koje si prešla na putu tom
Otkad si prvi put otkrila slova i riječi one su tvoj dom
Šestogodišnja djevojčica u tebi te prati
I kaže ti da joj moraš sebe dati
Kaže ti da uzalud trčiš, spotaknut ćeš se i pasti
Hej, stani. Ostaje ti još samo da nastaviš rasti
U nebo granama visoko
Ostaje ti uperiti svoje oko
Gore u sunce iako je teško gledati
Svjetlosti se jest teško predati
Ali to je krajnji usud i odluka
To je krajnja poruka
Koju sebi moraš napisati
Koju sebi moraš pročitati,
Jer ti si i Spisateljica i Čitateljica
(Ali i puno više lica).
Jasmila Talić-Kujundžić
