Priroda i (auto)poetička funkcija Crnjanskovih komentara – II dio
U komentaru „Crnjanski u Temišvaru“ nalazimo nekoliko momenata važnih za portret umjetnika u mladosti. Saznajemo da je Crnjanski učio „i slikarstvo, privatno kod jednog profesora“, što nije moglo biti bez ljubavi i sklonosti, pa ni bez rezultata: „Moja slika uljana, Jedna mrtvačka lubanja, bila je na izložbi škole.“
Pri kraju komentara slijedi priča o ranim književnim radovima, odreda izgubljenim: zbirci pjesama, drami, romanu. Sabrana djela u malom. Makar to bila i mistifikacija, izvjesno je da je Crnjanski rano počeo da piše i da je rano prebolio stvaralačke „dječje bolesti“; da se ogledao u različitim književnim vrstama i da je bio usmjeren na širok srpski kulturni prostor; da je imao za uzor strane i domaće klasike, makar da su rezultati bili „tandara mandara“:
Ja sam u tom Temišvaru pisao pesme, od detinjstva. To su bile, uglavnom, nesvesne imitacije velikih pesnika, i naših rodoljubivih pesnika. Tandara mandara. Pred odlazak iz Temišvara, u leto 1912, bio sam napravio jednu zbirku od tih pesama i poslao sam je uredniku Bosanske vile, Kašikoviću. On ih je u pismu mnogo hvalio, ali se i ljutio što su sentimentalne. Štampao je jednu („U početku beše sjaj“). Ostale mi nikad nije vratio. Pod uticajem Meterlinka i Rostana, napisao sam bio i jednu dramu, koju sam poslao Narodnom pozorištu u Beogradu. Posle nekoliko meseci dobio sam odgovor, kratak, okruglo, na ćoše. Drama je bila u stihovima (kao i La princesse Lointaine) a zvala se Prokleti knez. Sadržaj je bio takozvano pravo prve bračne noći (ius primae noctis). Nimalo mi toga nije žao. To leto poslao sam bratu i jedan roman za Brankovo kolo, časopis koji je izlazio u Sremskim Karlovcima. Moj brat je rukopis, iz Novog Sada, lično nosio uredniku, koji je to mnogo hvalio i, za štampu (godine 1913) spremao, ali nije štampao. Ni sa tim rukopisom ne znam šta je posle bilo. Rukopisi se ne vraćaju. Kopije nikad nisam imao.
Tih svojih, po redakcijama rasutih i izgubljenih djela, Crnjanski se opominje i na početku komentara „Uz pesmu ’O Principu’“:
Odlazeći u Beč, u jesen 1913, ja sam bio ostavio u Beogradu jednu dramu, u Sarajevu jednu zbirku pesama, a u Sremskim Karlovcima jedan roman. Šta bi s njima, nisam se pitao.
Od Miloša Crnjanskog ostalo je svjedočanstvo o tome koliki je ugled i uticaj imala Antologija novije srpske lirike Bogdana Popovića; koliko je djelovala čak i na Miloša Crnjanskog; koliki je domet imao Srpski književni glasnik izvan granica svoje zemlje i kako je sa stranica toga časopisa mladi genijalni budući stvaralac osjetio šum Jadrana i sasvim različite pjesnike kakvi su bili Mirko Korolija i Dimitrije Mitrinović. Svog omiljenog pjesnika Lazu Kostića – uz Branka Radičevića za Crnjanskog najznačajnijeg pjesnika iz nacionalne tradicije – Miloš Crnjanski je upoznao preko Bogdana Popovića i njegove antologije. A Popovićevoj antologiji je toliko puta prigovarano i zbog nepravednog odnosa prema Lazi Kostiću:
U poeziji, mene, i moje drugove, najviše je oduševljavala, u to doba, antologija koju je Bogdan Popović sastavio. Ja se, iz te antologije, sećam pesme Spomen na Ruvarca i smatram tu pesmu, i sada još, za najlepšu pesmu XIX veka. Svih, evropskih literatura. Moj drug, u Temišvaru, Dušan Tanazević, nosio je tu antologiju sa sobom i u ratu. On je sa tom knjižicom i poginuo. Iz pomenutog časopisa i Srpskog književnog glasnika, koji je do nas u Temišvaru, i preko granice, redovno stizao, sad se sećam još samo dva pesnika. Jedan je bio Korolija, topao, koji je kao Jadran šumeo, a drugi, Mitrinović, koji je u stihu mislio.
Ovaj komentar se završava jednom surovom karikaturom Jovana Skerlića; trima rečenicama, u nepuna četiri reda, Skerlić je predstavljen kao žandarm:
Na proslavi Dositeja, u Čakovu, prvi i poslednji put, sreo sam i Skerlića, koga je svet tada jako poštovao. Bio sam s njim u istom vozu, u istom kupeu. Bio je u svečanom crnom odelu. Meni je, sa svojim brcima, ličio na žandarma.
Koliko je ova karikatura velikog kritičara plod prvog utiska, a koliko je taj prvi utisak naknadno preoblikovan sopstvenim poetičkim zrenjem i promjenama, odnosno avangardnom pozicijom, ostaće tajna.
„Komentar uz pesmu ’Jadranu’“ sadrži najmanje tri poetički važna momenta. Prvi se tiče samo te pjesme i njenoga nastanka:
Ovu pesmu, u južnom dijalektu, kad su stigle prve vesti o pobuni mornara austrijske ratne mornarice. Među pobunjenicima nije bilo samo Slovena, bilo je revolucionara svih naroda u Austriji, ali je shvatljivo što sam se ja pri tome, poetski, setio Senja i Neretljana.
Taj „južni dijalekt“ nije baš mnogo upadljiv, ako se ne misli na ijekavske oblike (bijesne, bijesno, cijela), ali je istovremeno zadržana i ekavica u riječima pesma i najlepša. Senj se u pjesmi izričito ne spominje, ali njegovo spominjanje u komentaru usmjerava tumača i tumačenje prema istorijskim reminiscencijama, nagoviještenim retorskim pitanjima u prvih pet stihova. Duh pobune i otpora postaje jasniji, pa i privlačniji, poslije ovog autorskog komentara, a cijela pjesma razumljivija i prijemčivija u uspostavljenom kontekstu. Postaje jasno i zašto se ova pjesma našla među „Vidovdanskim pesmama“ kao „politička“ i pobunjenička.
Drugi momenat se tiče nevesele sudbine pjesnika:
Iako sam ja, na Rijeci, čitao, uglavnom, samo talijanske knjige, čitao sam, sa uživanjem, i jednog našeg prozaistu, Lastavicu, koji je rano umro. Među Hrvatima pesnicima tog vremena najviše sam voleo Marina Sabića, koga sam, posle nekoliko godina, upoznao u kući svećenika, na ostrvu Visu. Bio je zaboravljen i skoro sasvim oslepeo. Sudbina pesnika nije veselje, kod nas, ni na Jadranu.
Danas ta imena – Lastavica i Marin Sabić – malo kome šta znače, a valjalo bi ih, Crnjanskom za dušu, novim čitanjem provjeriti i, eventualno, vratiti u književnost. Njihova sudbina, i prekrivenost zaboravom, samo je dodatak vremena „sudbini pesnika“, i kod nas, i na Jadranu, kako ju je neveselo vidio Crnjanski.
Najzad, Crnjanskom je veoma stalo da dokaže svoju privrženost Jadranu, svoju ljubav prema moru:
Kao i Rastko Petrović, Deroko, Dedinac, i ja sam ostao veran moru. Ne samo u slabim stihovima i na jeziku.
Pjesnik potom navodi dva „strašna mjesta“ na kojima je valjalo postajati i dijeliti sudbinu primorca, što bi trebalo da ilustruje i potvrdi ljubav za more, primorje i primorce i na djelu, pa onda izoštrava svoju poziciju:
Šta hoću time da kažem? Hoću da kažem da je ljubav prema moru često tako moguća kao mogućnost da čovek voli, beskrajno, jednu ženu. I da je glupavo što je o meni jedan hrvatski književnik rekao, da Banaćanin ne može osetiti lepotu Jadrana, ili razumeti Toskanu.
Kao da je „jedan hrvatski književnik“ za srce ujeo sirotog Banaćanina osporivši mu pravo i sposobnost na ljubav prema moru i Toskani i probudivši njegovu bezmjernu sujetu. Ne precjenjujemo zasluge zluradog „jednog hrvatskog književnika“, ali je Crnjanski upravo o Toskani napisao možda najznačajniji srpski putopis XX stoljeća, a o Jadranu pjesmu i lijepe stranice proze. Svoju ljubav prema Jadranu i Toskani Crnjanski je visoko književno potvrdio. Ostalo je manje važno.
U komentaru „Uz pesmu ’Srp na nebu’“ Crnjanski, prvo, govori o idealnoj i idealizovanoj slici o seljaku stvorenoj prije Prvog svjetskog rata. Takvoj slici je i sam u ranoj mladosti doprinosio, ali ju je vrlo brzo razorio upoznavši selo izbliza. Upoznao je i zanosnu, kratkotrajnu ljepotu seoskih djevojaka, i njihovu erotsku strast, opjevanu u pjesmi „Srp na nebu“. Opis djevojačkih očiju i njihovoga smijeha, ostvaren dvjema rečenicama izvan svakog klišea, prava je dragocjenost u odlomku koji slijedi:
Upoznao sam i neke strane u seoskom Dekameronu. Devojke, koje su braća čuvala od svakog vetrića, i koje, do udadbe, nisu uzele u ruke ni kosu, ni ašov, ni vilu. Išle su na opštinsku česmu i donosile vodu, obramnicama, ljuljajući se, kao karijatide, u struku. Imale su na očima taman veo, kao boju plavih šljiva, u prahu. Imale su veseo kikot, koji katkad još čujem u snu. Bile su lepe, mnogo lepše nego što se misli u gradu. (Podvukao J. D.)
Koji red iza ovog vanredno sažetog opisa, Crnjanski govori i svojim pjesmama inspirisanim selom, od kojih je objavljena, i preživjela, izgleda jedino ova – „Srp na nebu“:
Ja nisam Jesenjin, ali sam imao čitavu zbirku ovakvih pesama, koje nisam štampao. Bilo ih je u zbirci koju sam Kašikoviću poslao. Bilo ih je i među onima koje sam Benešiću slao, u ratu, a koje nisam smeo da unesem u Liriku Itake i kad sam, slučajno, poneki rukopis sačuvao. Cvijanović ih je čitao sa ushićenjem, ali odbijao kao pornografiju. Možda je imao, sa svog gledišta, pravo. Ja sam je, ipak, docnije, uneo u Liriku Itake, bestidno.
Danas možemo samo da žalimo što još nešto od tih pjesama nije sačuvano.
Sjećajući se, u komentaru „Uz pesmu ’O Principu’“, svog odlaska u Beč u jesen 1913, Crnjanski uzgred govori o svojoj lektiri na tri evropska jezika – italijanskom, mađarskom i njemačkom – i na četvrtom, srpskom, pri čemu značajno mjesto imaju prevodi: u vozu, na svom jastuku, imao je Lovčeve zapise I. S. Turgenjeva.
Beč nije bio grad njegovih snova – maštao je o Parizu, ali je i u Beču usvojio moderan duh:
Modernista sam postao veoma rano.
Crnjanski duhovito odbija Vinaverovu ocjenu o uticaju „pesnika u Beču“:
Vinaver, i neki drugi moji kritičari, pisali su da znaju da sam ja u Beču potpao pod uticaj pesnika u Beču, Huga fon Hofmanstala, Momberta i drugih. Može biti. Meni to nije poznato. Znam samo da sam živeo u Beču, a želeo da živim Parizu.
Brzo ga je prošla želja da studira medicinu poslije silaska „u podrume gde mrtvace seciraju“ i neposrednog kontakta sa ljudskim leševima na kojima je valjalo izučavati anatomiju čovjeka, pa se preusmjerio prema istoriji i istoriji umjetnosti:
Zar da život provedem u tom smradu? – pomislih. Pa odoh tamo gde sam učio francusku revoluciju, Rusiju i čistu filosofiju. Učio sam istoriju umetnosti i provodio dane u muzejima, koji su, u ono doba, bili čuveni u svetu. Bio sam tipični smetenjak svoga stoleća. Bio sam lakomislen, kao što samo priliči pesniku, i čvorku. Na nasušni hleb, i zaradu, nisam mislio.
U Beču ga je sačekao duh Branka Radičevića:
U obližnjim bolnicama je tu, nekad, i Radičević učio, a ni ona bolnica nije daleko gde je bolestan ležao, i umro. Otuda kod mene aluzija na Branka. Ja sam tada počeo da pišem i Masku. Nadao sam se da ću moći živeti skromnim ali slobodnim životom književnika. U toj nadi sam se prevario. „Nado moja, nisi valjda pena?“ kaže negde Branko. A policijski pisar Nikoljče u Beogradu: „Neki Branko, da odmah u policiju dođe!“
Tako se kroz Komentare povremeno vraća tema pjesnikove sudbine.
Jovan Delić
Nastaviće se
