Piše: Nicholas Murrey
Biografija II dio
U obitelji se zapravo govorilo njemački, premda se pričalo da je Hermann psovao na jidišu. Od čeških je korijena Hermann Kafka i donio simbol imena Kafka. Na njegovoj poslovnoj korespondenciji bila je istaknuta čavka —kavka, na češkom — kao podsjetnik na potlačeni položaj Židova u Habsburškoj Monarhiji.
U listopadu 1781. car Josip II. izdao je Edikt o toleranciji ili Tole-ranzpatent. Prema suvremenim standardima, izraz “tolerancija” baš se i ne čini kao prava riječ, s obzirom na to da je edikt, pored potvrde principa vjerske tolerancije i otvaranja svih oblika razmjene i trgovine za Židove (premda još uvijek nisu smjeli posjedovati zemljišta izvan gradova), ciljao na to da ih učini korisnijima državi. Baš poput Marcuseove represivne tolerancije, davao je jednom, a kontrolirao drugom rukom. Židove se poticalo na osnivanje vlastitih osnovnih škola pod nadzorom države. Postala su im dostupna sveučilišta i ustanove za više obrazovanje. No u međuvremenu je zabranjena uporaba hebrejskog i jidiša u poslovnim izvješćima, a 1782. zakoni su prisilili Židove da napuste vlastite, židovske patronime i usvoje njemačka imena i prezimena.
Mnogi su tako bili primorani preuzeti imena životinja i ptica, pa je vjerojatno da je neki Kafkin predak u kasnom osamnaestom stoljeću odabrao to prezime ili su ga na to prisilili carski službenici.
“Nemojte se čuditi što Židovi nisu privrženi svojim imenima”, napisao je Joseph Roth. “Za Židove njihova imena nemaju vrijednost jer nisu njihova imena… Oni imaju prinudne dvojnike. Njihova su prava imena ona po kojima su pozvani Tori na sabat i svete dane: njihova vlastita židovska imena i židovska imena njihovih otaca.”
Tek krajem stoljeća koje je uslijedilo nakon Toleran patenta Židovi su u češkoj postali uistinu emancipirani te su se počeli seliti u gradove. Hermann Kafka bio je tipičan primjer tog društvenog kretanja. Drukčije je naslijeđe stiglo od Kafkine majke. Julija Kafka potjecala je iz građanske obitelji uspješne u trgovini tekstilom i proizvodnji piva u mjestu Podébrady (Podiebrad) na rijeci Labi. Njezin se otac, tkalac iz Humpoleca u istočnoj Češkoj, dobro oženio. Nevjesta mu je u miraz donijela kuću i trgovinu u Podebradima. Kako piše Max Brod, Kafkin prijatelj, književni izvršitelj i prvi biograf: “Tu imamo mislioce, sanjare, one sklone ekscentričnosti i one koje je ta sklonost usmjerila prema svemu pustolovnom, egzotičnom ili čudnom i povučenom.”
Lako je uvidjeti zašto je Kafku privukla ta strana njegova podrijetla. U rukom pisanim bilješkama, koje je tridesetih godina sastavila za obitelj, Julija je skicirala sliku svojeg podrijetla. Njezin djed s majčine strane, Adam Porias, bio je “pobožan Židov i priznat poznavatelj Talmuda”; svoju uspješnu trgovinu tkaninama u Podebradima zapustio je u korist proučavanja Talmuda. Kada su se u starosti on i njegova žena preselili u krasnu kuću na Starogradskom trgu, na prvom katu, iznad trgovine, nalazila se školska knjižnica. Dok se još nisu bili odselili u Prag , Porias se svakoga dana kupao u Labi, ljeti i zimi, čak i onda kada je zbog toga pijukom morao lomiti led. Jedan od Adamove braće bio je još pobožniji od Adama, a školski su ga prijatelji znali zadirkivati jer je rese svojeg molitvenog šala nosio preko kaputa. Drugi je brat bio liječnik koji se preobratio na kršćanstvo, postavši tako jedan od nekoliko preobraćenika u Julijinoj obitelji, za koju je često tvrdila da je pobožnija od Kafkinih. Među njima bila su i Julijina bogata braća: Rudolf, Alfred i Josef Lówy.
U jednom dnevničkom zapisu Kafka govori o svojim rođacima, ali samo o onima s majčine strane. “Moje je hebrejsko ime Amschel”, zapisao je, “po pradjedu s majčine strane (Adamu Poriasu), kojeg se moja majka, kojoj je bilo šest godina kada je on umro, sjeća kao vrlo pobožnog i učenog čovjeka s dugačkom, bijelom bradom. Sjeća se kako je mrtvog djeda morala uhvatiti za nožne prste i moliti oprost za svaku uvredu koju mu je moguće bila nanijela.”
Julijina majka, Esther Lôwy, umrla je od tifusa u dvadeset i osmoj godini života, ostavivši za sobom trogodišnju Juliju i tri sina. Estherina je majka, prema Kafkinim riječima, “postala melankolična, odbijala je jesti i ni s kim nije željela razgovarati”, a potom je, godinu dana nakon kćerine smrti, otišla u šetnju i više se nije vratila. Tijelo su joj pronašli u Labi. Još su se dva brata rodila nakon što se Julijin otac Jakob ponovno oženio godinu dana poslije. Možda je upravo taj brak, sklopljen tako brzo nakon Estherine smrti, utjecao na samoubojstvo njezine majke.
Ujaci su obuzimali Kafkinu maštu i, kako će se poslije pokazati, utjecali na njega dok je pisao Iščezloga. Ujak Alfred postao je ravnateljem Španjolskih željeznica (što je moglo biti razlogom za njegovo prisilno pokrštavanje), ujak Siegfried (još jedan od Julijine braće), Kafkin miljenik, postao je seoskim liječnikom u Trieschu u Moravskoj, a ujak Rudolf (neženja, kao i njegov polubrat Alfred), koji je bio računovođa u pivovari, preobratio se na katoličanstvo i uporno postajao sve ekscentričniji, premda ne toliko kao njegov vlastiti ujak Nathan, kojeg je Julija opisala kao “ludog ujaka Nathana”. Rudolfa je Hermann često koristio kao još jednu “batinu” kojom je mlatio svojeg sina. “Rudolf skroz-naskroz!” vikao bi kada bi Kafka “počinio neku očitu glupost”. Hermann je Rudolfa smatrao “krajnje smiješnim, zagonetnim, previše prijateljski nastrojenim, preskromnim, usamljenim, ali ipak gotovo rječitim čovjekom”. Neprekidno utuvljivanje te usporedbe uvjerilo je Kafiću da su njegovi faux pas ( pogrešan korak, kršenje prihvaćenih, premda nepisanih društvenih pravila (op. prev.) bili posljedica osnovnog nedostatka njegove naravi i unatoč činjenici što nije uviđao nikakvu stvarnu sličnost s Rudolfom, očeva je kletva “rezultirala time da sam u najmanju ruku počeo sličiti tom mojem ujaku”.
Franz je potkrijepio razlike između Kafkinih i Lôwyjevih pa ovo počinje zvučati kao ljupka, mala lawrenceovska bajka u nastajanju — gruba životinja od oca i osjećajna, umjetnički nastrojena majka s kojom je dijete-umjetnik stvorilo isključivu vezu. Ali uopće nije bilo tako. Hermann Kafka svakako nije bio čovjek od knjige, njegov je domet kulturne sofisticiranosti bilo kartanje nakon večere, pa ipak njegov kivni sin nikada nije svjesno podcjenjivao njegovu grubost i neotesanost. S druge strane, Julija, premda dobrohotna, nije nikada uistinu shvatila važnost pisanja kao svetog poziva svojeg sina. To je držala njegovom manje ili više bezazlenom “razonodom” (Zeitvertrieb). O tome je Max Brod napisao: “Majka jako voli Franza, ali ona nema pojma tko je njezin sin i koje su njegove potrebe. Književnost kao ‘razonoda’! Mein Gott”! Kao da nam to nije izjelo srca, premda smo dragovoljne žrtve. Frau Kafka i ja često se porječkamo oko toga. Sva ljubav ovoga svijeta beskorisna je kada nema razumijevanja.”
Za taj nedostatak obostranog razumijevanja postojala su dva vrlo jaka razloga (premda moramo biti pravedni i prema Kafkinim roditeljima, jer je Kafka zasigurno bio teško dijete). Prvi je razlog bio posao, koji je tražio svu Hermannovu i Julijinu pozornost i ostavljao vrlo malo vremena kako za intelektualne potrebe, tako i za zanimanje za književne aspiracije njihova sina. Drugi je razlog bio u različitom shvaćanju djetinjstva. Bilo bi točnije reći da njegovi roditelji djetinjstvo uopće nisu imali. Hermann je radio već kao dječak, dok je Julija, čiji se otac ponovo oženio kada je njoj bilo pet godina, bila primorana paziti na svoja tri brata i dva polubrata. Model obiteljskog života bio je težak i krut te je ostavljao vrlo malo vremena za usavršavanje onoga što danas zovemo “roditeljskim vještinama”.
nastaviće se
