(isječak iz rukopisa romana)
Zašto pišem? Zašto sjedim satima i pišem i pišem i pišem, kad ne znam hoće li ikad iko pročitati svu ovu zbrku? Zašto sjedim i zurim u slova i rečenice koje teku iz mog srca kao iz nepresušnog vrela? Nadam li se da će se nekome drugom sve to preliti u njegovo srce? Nadam li se da će me neko razumjeti ili da će se neko osjetiti shvaćen dok čita sve ove fiktivne zavrzlame i kontradikcije? Nadam li se da će neko nakratko otići u druge svjetove, bježeći iz svog stvarnog svijeta i osjećajući kako ga drugi svjetovi liječe? Nadam li se da će bježeći u druge svjetove biti bliži stvarnom svijetu nego ikad? Nadam li se da će tonući i ploveći kroz svjetove nadrealnosti sve više biti svjesni realnosti, sve bliži svom srcu, sve spremniji zaliječiti se, suočiti se i onda kao bumerang ili kao odskok na trampolini sa stranica knjige odskočiti u stvarnost od koje su bježali? Pravim li budalu od sebe sjedeći ovdje satima, mjesecima, godinama i puštajući da se vodopad moje duše izlijeva u riječi? Jesam li ja taj koji bježi od stvarnosti dok sjedim ovdje? Ili se suočavam s njom stvarnije nego ikad prije, stvarnije nego ikad prije dok sam tumarao ulicama, pričao s ljudima, sjedio u kancelariji, išao na teren? Nije li ovo sad stvarnost koja obuhvata sve dimenzije stvarnosti, koja prevazilazi fizičko i materijalno i koja prolazi kroz zidove i vrata kao kakav lebdeći zmaj, zmaj koji bljuje vatru riječima, zmaj koji puca mecima ravno u srce i prži do nepodnošljivosti, sve dok ne postane toliko nepodnošljivo da nema druge mogućnosti nego suočiti se s vatrom? Zar mi treba tuđa potvrda da bi to bila istina? Zar nije dovoljna istina koju osjećam dok sjedim ovdje i pišem? Zašto žudim da imam čitatelje? Zašto mi trebaju? Možda zato što se onda sve što imam reći pretvara u besmisao, ako njih nemam. Možda zato što se doima kao da sve ove vatrene riječi i svi ovi meci i sva ova operacija bez anestezije lelujaju i nestaju kao nošeni vjetrom. Možda sva ova slova iz riječi i rečenica kovitlaju haotično i vrtoglavo zajedno sa vihorom besmisla koji ih nosi. Ali ko mi garantuje da će čitatelji promijeniti taj osjećaj? Ko mi garantuje da vjetar tek tad neće postati razorna oluja, da će se sve što sam se nadao da ću preliti u tuđa srca samo izliti iz korita i postati jedno sa svim vodama i rijekama i okeanima ovog svijeta, bivajući tako ništa? I ništa i sve? Ali ko će pristati na operaciju bez anestezije? Ko će pristati na izlaganje zmajskog vatri? Ko će željeti stajati ravno ispred zmaja bez želje da ga probode mačem i ubije? Ko će željeti toliko biti uronjen u stvarnost da će osjetiti njenu silinu i da će osjetiti život više nego kad u njemu samo preživljava? Kome to treba? Ko to želi? Ali ja ipak ne mogu prestati pisati. Ja ipak ne mogu prestati živjeti svoje određenje, ne mogu prestati da sprovodim svoj usud, ne mogu prestati da radim ono što mi kola krvlju i venama otkad znam za sebe. Tako je mislio Nusret dok je boravio u svojim oblacima, prisjećajući se vremena kad je pisao fikciju dok nije postao novinar. Sad kao da se vraćao tom izgubljenom dječaku u sebi, tom izgubljenom mladiću, tom dalekom a ipak toliko bliskom izvoru života koji je gurao daleko negdje ispod u sebi. Kad je bio dječak, jedva je čekao da nauči slova. Žurio je da ih što prije zna. Žurio je da što prije zna sastaviti ta slova u riječi a kasnije i u rečenice. Žurio je da sam otvara knjige, i sam ponire u tajne rečenica i priča i bajki i basni. Dok nije naučio čitati, držao bi tako slikovnice i sam smišljao svoje izmišljene priče na osnovu slika, ni nepoznavanje osnova čitanja nije mu bilo prepreka. Kasnije je to odigravao i kroz uloge dok bi se igrao sam sa sobom. Nisu mu bile potrebne igračke, dovoljna je bila mašta. Kad je konačno naučio čitati, onda su se pred njim otvarali još neki novi svjetovi. Ali istovremeno su se i zatvarali. Nije više mogao da izmisli ono čega nema u knjizi, ono je stajalo tu pred njim, zapisano i takvo kakvo jest. Zato je sljedeće što je morao učiniti – naučiti pisati. Kad nauči pisati, mislio je, opet će otvoriti ona zatvorena vrata, sam će moći zapisati izmišljeno i ništa ga više neće moći spriječiti da probija granice stvarnosti. I tako je i bilo. Čim je savladao pisanje, koristio je sveske i zapisivao prvo kratke izmišljene rime a onda i priče. Uz to bi dodavao i svoje male dječije crteže. Da je ko imao priliku vidjeti te crteže i zapise, i da je mogao gledati izvan zamišljenih izdavačkih planova i očekivanih formi koje se uklapaju u finansijske planove, shvatio bi da je dječiji svijet neizmjerno vrelo, da je dječiji svijet sam izvor i korijen umjetnosti i da se svako suzbijanje dječije kreativnosti kosi sa zakonima civilizacije. Ali zar bi odrasli bili odrasli kad ne bi smatrali za shodno da ruše dječije izmišljotine, kako bi oni to nazivali? Zar bi odrasli bili odrasli kad ne bi smatrali da znaju baš sve, pa godine su odradile svoje, šta to djeca znaju? Nije im nikad naumpalo da je moguće da su upravo odrastanjem sve više počeli gubiti doticaj sa onom istinskom stvarnošću. Nije im nikad naumpalo da su upravo odrastanjem počeli da zatvaraju sva vrata i zidove, ne znajući kako da ih razruše, kako da ih otvore, mireći se s tim da ne mogu ići dalje. I tako su vremenom i malog Nusreta uvjeravali da mora ostaviti te svoje izmišljotine i latiti se stvarnosti. A budući da je Nusret toliko bio blizak slovima, riječima i rečenicama, nije ih mogao tek tako ostaviti, tek tako ih se odreći. Odlučio je napraviti jedan mali kompromis: riječi i rečenice ostaju uz mene, ali neću ih koristiti ni za kakve izmišljotine, zapisivat ću stvarnost i samo stvarnost, činjenice i samo činjenice. Ali što je više bilježio činjenice, to su ga više gušile, i tako godinu za godinom. Ali bar mu je to gušenje donosilo novac, bar mu je donosilo preživljavanje, zar je mogao misliti i i o čemu drugom? Zar je imao luksuza ponovo otvoriti vrata i pokušati srušiti zidove? Zar je imao luksuz ponovo misliti o tome ima li smisla pisati fikciju i neće li sve te zapisane riječi odnijeti vihor i vjetar besmisla? I tako je gurao negdje ispod sve te mogućnosti, sve dok više nije mogao disati. Gubitak daha primorao ga je da nađe svoju priču ili da joj se pusti da ona njega nađe. I evo ga sad, leti u avionu, i dalje rizikujući sve, ali znajući da je to jedino ispravno. To duguje onom malom Nusretu. To duguje dječaku koji je vjerovao u maštu. To duguje dječaku koji je pustio da ga slome odrasli i da ga uvjere da nema stvarnosti osim stvarnosti. Sad će on njima pokazati, sad će ih on operisati bez anestezije, sad će na njih izbljuvati zmajsku vatru. Ali je li njih uopće briga? Sad mu to više i nije važno. On će to uraditi, pa makar na kraju vjetar besmisla postao oluja. Ovaj trenutak samootkrovenja bit će vrijedan toga. Ovaj trenutak samoprihvatanja, samoopraštanja i vjerovanja sebi bit će vrijedni toga. Avion je slijetao na pistu u Sarajevu.
Jasmila Talić-Kujundžić
