Piše: Nicholas Murrey
Biografija V dio
U jednoj kasnijoj bilješci — među onima koje su dijelom autobiografske, a dijelom skice za priče, i koje stoga treba oprezno tumačiti — Kafka je zapisao: “Kada razmišljam o tome, moram reći da mi je obrazovanje u neku ruku prilično naškodilo. To se predbacivanje odnosi na mnoge — točnije, na moje roditelje, neke rođake, pojedine posjetitelje našeg doma, razne pisce, izvjesnu kuharicu koja me vodila u školu tijekom jedne cijele godine, gomilu učitelja… školskog inspektora, prolaznike u laganoj šetnji — ukratko, to se predbacivanje uvrće kroz čitavo društvo poput bodeža.”
Kafka se vjerojatno tako i osjećao s obzirom na to da je za izuzetno originalne i kreativne umove uobičajeno da pronalaze nedostatke u svojem školovanju. S druge strane, činjenica je i da nikada nije propuštao priliku da neku situaciju oslika najcrnjim tonovima. Matematiku, međutim, možemo smatrati opravdanom jadikovkom. Godinama poslije prisjećao se agonije jednog osobitog dana u školi: Promatrao sam profesora kako lista svoju bilježnicu, vjerojatno tražeći moje ime, i usporedio sam svoje nezamislivo neznanje s tim prizorom snage, užasa i stvarnosti. Poželio sam, napola umrtvljen od straha, da se mogu podići poput duha i poput duha prohujati između klupa, preletjeti pokraj profesora, lagan poput mojeg poznavanja matematike, nekako prodrijeti kroz vrata, izvući se van i biti slobodan na ugodnom zraku, koji u cijelom, meni poznatome svijetu, nije bio nabijen napetostima poput onih u razredu… No, to se nije desilo.’
Uistinu, profesor ga je prozvao, zadao mu zadatak koji je podrazumijevao i upotrebu logaritamskih tablica, a kada nije mogao pronaći tablice, dobacio mu je: “Ti, krokodilu!” Ocijenivši ga pritom s nedovoljnim. Kafka je na taj način barem izbjegao javno pokazati svoje neznanje, što je neumitno moralo uslijediti. Iz te školske rutine Kafka je izvukao čudnu pouku: iz bolne se stvarnosti moglo “nestati”, “a mogućnosti su bile bezbrojne i čovjek bi čak mogao ‘umrijeti’ dok je živ”. Već je u toj ranoj dobi Kafka naučio usavršavati sposobnost samoudaljavanja i vlastite negacije. Na Kafku su znatno više od škole utjecala osobna iskustva i obiteljski život, premda ne bismo smjeli podcijeniti važnost rutinskog učenja njemačkih klasika poput Goethea (kojem se, unatoč svemu, divio bez zadrške), kao ni susrete sa suvremenim klasicima češke književnosti poput Bake Božene Nemcove
U Pismu ocu Kafka je jasno izrekao mišljenje o svojem odgoju. Dopustio je da je vjerojatno bio i tvrdoglav, kako to već djeca mogu biti.
„Siguran sam i da me je majka razmazila, no ne mogu vjerovati da je sa mnom bilo naročito teško izići nakraj, ne mogu vjerovati da me ljubazna riječ, tihi stisak ruke ili prijateljski pogled nisu mogli natjerati da učinim što god da se od mene očekivalo… nije svako dijete toliko izdržljivo i neustrašivo da bi istraživalo sve dok ne naiđe na ljubaznost skrivenu ispod površine. Ti možeš postupati s djetetom samo onako kako si i sam sazdan, sa žestinom, bukom i naglošću, a u mojem slučaju to ti se činilo, ovisno o prilikama, vrlo prikladnim jer si od mene želio stvoriti snažnog, hrabrog dječaka.“
Ovdje je jednostavno uočiti problem. U nastojanju da sina oblikuje na svoju sliku i priliku, kao žilavog pobjednika u životnoj borbi, Hermann svojim grubim i žestokim postupcima prema izuzetno osjetljivom dječaku nije mogao biti, čak i da se uza svu preopterećenost poslom imao vremena posvetiti tom cilju, dovoljno fleksibilan u ispunjavanju njegovih naročitih zahtjeva. Kafka je tvrdio da je njegov otac bio “potpuno posvećen poslu” i da jedva da je bio u mogućnosti vidjeti ga jednom na dan. Kada bi se pokaf zao, učinak bi stoga bio to strasnijim. Posebno je pamtio nemio događaj iz djetinjstva kada ga je otac, nakon što je Kafka uporno molio vode — “djelomice vjerojatno u želji da dosađujem, a djelomice da se zabavim” — zgrabio iz kreveta, iznio ga na pavlatche (karakterističan balkon duž unutrašnjeg pročelja praške stambene zgrade) i ostavio ga tamo samog, u pidžami, ispred zatvorenih vrata. Kafka je smatrao da je to bila jedna od očevih “tipičnih metoda u odgoju djeteta”. “Usudio bih se reći da sam nakon tog događaja neko vrijeme bio prilično poslušan, no pretrpio sam unutarnju štetu.”
Dječak nije mogao uskladiti trivijalni prijestup sa strahotama roditeljskog Zakona (sam mu je Kafka u ključnim točkama svojih djela dodijelio veliko početno slovo). “čak me godinama poslije mučila tjeskobna fantazija u kojoj bi mi golem čovjek, moj otac, vrhunski autoritet, prišao gotovo bez ikakva povoda i odnio me iz kreveta u noć, ostavivši me na balkonu, jer mu ništa nisam značio.” U stvarnosti je Hermann vjerojatno odmarširao natrag na partiju karata, razmišljajući kako je kao zločesto dijete u Oseku znao i gore proći. Kafka je, međutim, bio ustrajan. Taj je događaj doživljavao samo kao “lagani uvod”, za koji kaže da je urodio osjećajem ništavnosti koji je njime često vladao i koji je dobrim dijelom potekao i od očeva utjecaja. Tvrdio je da je trebao malo očeva ohrabrenja, malo prijateljstva, “da mi malo otvoriš putove, a umjesto toga ti si ih zatvarao”. Dirljivo se prisjećao očeva oduševljenja kada bi kao mali dječak salutirao i žustro marširao, baš kako je to Hermann običavao u danima provedenima u austrijskoj vojsci, “ali ja nisam bio budući vojnik”.
Hermann je zahtijevao od sina da mnogo jede, da pije pivo i ponavlja zdravice — “ali ništa od svega toga nije imalo veze s mojom budućnošću”. Deprimirala ga je čak i očeva fizička prisutnost. Kafka je cijeloga života volio plivati, no kada bi se obojica razodjenula u istoj svlačionici: “Tamo sam bio ja, žgoljavi slabić, mršav, i ti, snažan, visok, širok.” Dječak se osjećao fizički manje vrijednim, ne samo pred ocem “nego i pred cijelim svijetom, jer za mene ti si bio mjera svega”. Kafka je zauvijek zadržao taj osjećaj neravnoteže između vlastite i očeve fizičke snage, osjećaj snažno prisutan u njegovim glavnim djelima, kao što je Das Urteil (Osuda), koji je već bio objavljen kada je napisao optužujuće Pismo ocu.
Hermann bi u maloj sobi igrao ulogu tiranskog patrijarha (“vladao si svijetom iz svojeg naslonjača), veselo omalovažavajući, jedne za drugima, Čehe, Nijemce i Židove, na što bi se njegov sin samo trzao. “Tvoje je mišljenje bilo jedino ispravno, sve drugo bilo je ludo, divlje, mescbug-ge”, abnormalno… činilo mi se da si preuzimao onu zagonetnu kvalitetu koju su posjedovali svi tirani čija su prava bila zasnovana na njihovoj osobi, a ne na razumu.” To je uništavalo dječaka. Nije bio sposoban artikulirati svoje krhke, nezrele misli i ideje na tom bučnom i dogmatskom dvoru: “Sve te misli, o tebi naizgled neovisne, bile su od samog početka opterećene tvojim strogim i dogmatskim prosudbama; bilo je to gotovo nemoguće izdržati i istovremeno oblikovati vlastite misli kao cjelovite i trajne.”
Činjenica da je njegov otac bio svemogući tiranin, Zakon, značila je da se ništa što bi njegov sin mogao reći, pomisliti ili učiniti nije moglo mjeriti s golom fizičkom snagom očeva suprotstavljanja ili prijezira: “Moja hrabrost, odlučnost, povjerenje, oduševljenje ovime ili onime, nisu se mogli mjeriti s tvojim odbijanjem bilo čega, pa čak ni s time da se tvoje protivljenje moglo samo pretpostaviti; a moglo se pretpostaviti gotovo u svakom slučaju.” U svakodnevnim aspektima odgoja djeteta, poput ponašanja za stolom — jedno od malobrojnih mjesta na kojima je Hermann redovito provodio vrijeme sa svojim sinom — očev je zdrav apetit rezultirao čitavim nizom nasilnih metoda kojima je prisiljavao sina da jede, i to brzo, te da pazi na pravila o kojima on sam nije vodio računa. (Kafka je kasnije postao vrlo probirljiv što se tiče hrane, da bi naposljetku postao vegetarijanac). Stoga se mladom Kafki činilo da je cijeli svijet podijeljen u tri zone: “U prvom sam svijetu ja, rob, živio prema zakonima koji su bili izmišljeni samo za mene i koje ja, ne znajući zašto, nisam nikako mogao poštovati. Zatim je postojao i drugi svijet, beskonačno udaljen od mojega, u kojem si živio ti, baveći se vladanjem i zapovijedanjem, uvijek nezadovoljan nepoštivanjem svojih odredbi. Naposljetku, postojao je i treći svijet, u kojem su svi ostali sretno živjeli, bez naredbi i bez potrebe da ih se pridržavaju. Što se mene tiče, uvijek sam bio u nemilosti.”
Posljedica takve obiteljske situacije — koju je Kafka opisivao upornošću koja bi mogla zamoriti čitatelja — bila je da je “izgubio sposobnost govora”. Tišina, zamišljenost i sklonost odgovaranju samo na izravne upite koju su zamjećivali njegovi suučenici bila je izravnom posljedicom činjenice da je njegov svemogući otac na njega uvijek vikao: “To što sam od tebe dobio bio je… samo neodlučan govor i zamuckivanje, pa čak je i to bilo za tebe previše. Stoga sam konačno zašutio, najprije vjerojatno iz prkosa, a potom zato što u tvojoj prisutnosti nisam mogao ni misi j ti ni govoriti. Budući da si ti bio taj koji me zapravo odgojio, cijelq^ sam života snosio posljedice.” Kao što je slučaj s mnogim nasilnicima, poslušnost je mogla ponekad nositi isto toliko osude kao i izravno suprotstavljanje. U skladu s time, kada bi Kafka bio “previše poslušan… sasvim tup, negdje šćućuren i sakriven” … “usuđivao sam se pomaknuti samo kada bih bio toliko daleko od tebe da me tvoja moć nije mogla dosegnuti”, što je tumačio kao još jedan grijeh svojega oca. “Tvoje ekstremno učinkovite retoričke metode odgoja, koje su, uostalom, na mene uvijek djelovale, bile su: grdnja, prijetnje, ironija, podcjenjivački smijeh i — začudo — samosažaljenje.”
Jedna od Hermannovih prijetnji, koja zvuči poput slikovita jidiša, bila je: “Rastrgat ću te kao ribu.” To neprekidno potkopavanje dječakova samopoštovanja rezultiralo je time da je Kafka “…izgubio svaku vjeru u vlastite postupke”. “Bio sam neodlučan, pun sumnji.” Franz je, međutim, bio svjestan da je barem dio onoga što je kao odrasla osoba postao bilo dijelom njegove vlastite prirode, a ne isključivo posljedica tog razularenog odgoja. Stoga je govoreći o ocu priznao: “…ti si samo naglasio ono što je već postojalo, u čemu si imao velik uspjeh jednostavno stoga što si bio vrlo moćan u odnosu na mene i tu si moć koristio samo u tu svrhu”. Kada Kafka osuđuje očevu ironiju i sarkazam, čini se da bi samo mala mjera tih istih osobina poštedjela sina mnogih patnji. Donekle je otupio na te neprekidne tirade: “Postao sam natmureno, nepažljivo, neposlušno dijete koje je stalno od nečega pokušavalo pobjeći, i to najčešće povlačeći se u sebe. I tako si patio ti, pa i svi mi.” Naravno, bilo je i trenutaka nježnosti, to vrednijih što su bili rjeđi, kao kada bi Hermann ušao u njegovu bolesničku sobu — “pokazujući brigu za mene samo mahnuvši rukom. U tim trenucima najradije bih legao i zaplakao od sreće, kao što plačem i sada, dok o tome pišem”.
Čitajući ovu osudu lako bismo mogli zaboraviti da je Kafka imao oba roditelja. Kafka je priznao da je “majka bila neizmjerno dobra” prema njemu. U izvjesnom je smislu bila gotovo predobra. Nastojeći održati mir, pokušavala je obuzdati ono što je mogao biti koristan adolescentski otpor, no uspjela je tek povući Franza natrag u očevu orbitu: “Majka je nesvjesno igrala ulogu goniča u lovu.” Hermann nikada nije tukao svojega sina, premda je bio sklon teatralnim prijetnjama: objesio bi, na primjer, naramenice svojih hlača preko naslona stolca kao da se sprema istući Franza. To bi poslije postao još jedan razlog za predbacivanje, jer se “golem osjećaj krivnje dodatno uvećavao kada bi dječak izbjegao kaznu, premda mu je bilo tako savršeno dano do znanja da je zaslužio da bude kažnjen. Julija Kafka bila je “suviše privržena i odana” Hermannu “da bi, na duge staze, bila sposobna oblikovati nezavisnu duhovnu snagu u djetetovoj borbi”. Bilo joj je vrlo teško stajati usred tog ratnog uprizorenja: “majka je bila ta na kojoj smo davali oduška našim divljim osjećajima”.
Kumulativni učinak obiteljskih sukoba na gimnazijalca u razvoju rezultirao je potkopavanjem njegova samopoštovanja. Hermannova razdražljiva paranoja prema vanjskomu svijetu, tako svojstvena ljudima koji su sami došli do uspjeha, bila je vrlo štetna: “to nepovjerenje, koje ja, kao mali dječak, nisam nalazio opravdanim, jer sam oko sebe vidio samo osobe s čijim se vrhunskim kvalitetama nipošto nisam mogao natjecati, pretvorilo se u nepovjerenje prema samom sebi i u neprekidnu napetost radi svega ostaloga”. Kafka je bio uvjeren da je tijek cijeloga njegova života bio određen tom zagušljivom praškom obiteljskom nutrinom. Već se samo zbog toga ne bi trebala podcjenjivati veza između svijeta njegova djetinjstva i svijeta proze koju je stvarao u svojim zrelim godinama: postoji upadljiva podudarnost između Kafkina života i njegove umjetnosti. Pismo ocu pametno je strukturiran dokument. Kafka je poslije tome pripisao svoju sposobnost korištenja vještih retoričkih strategija, “odvjetničkih trikova“. To je samo jedna strana priče. Ustvari, ona ima mnoge sličnosti s pismima koja danas pišu oni koji se koriste “ponovno oživljenim sjećanjima” kako bi okrivili prethodno zaboravljene, nasilničke događaje iz djetinjstva.
Bilo bi vrlo zanimljivo čuti i drugu stranu. Ukoliko čak dopustimo izvjestan stupanj pretjerivanja ili paranoje, Kafkinom prozom često upravlja sustav misli i doživljaja analogan košmarnom svijetu straha, nesigurnosti i krivnje kakve opisuje u tom pismu ocu. To je svijet koji preplašena, pretjerano osjetljiva djeca doživljavaju stvarnim, koliko im god bitno realniji odrasli govorili da ga zaborave. Kafka je čak i u Pismu ocu znao da je morao razlikovati ono što je kao osoba mogao postati u bilo kojoj obitelji, u bilo kojem odgojnom sustavu, i onoga što je postao zahvaljujući osobitom obiteljskom okruženju u kojem se razvijao. Na kraju, sam način percepcije mogao bi biti taj koji ima presudnu ulogu, taj koji je nepobitan. Bez obzira na to je li Kafka bio u pravu optužujući oca za svoj karakter i za život kakav je živio, konflikt je odredio oblik njegova svijeta — svijeta nagoviještena u njegovoj literaturi, pismima, dnevnicima. To je svijet koji je uvijek strastveno dosljedan, svijet u kojem on nikada nije prestao suditi samom sebi jednako strogo kao što je sudio i ostalima.
Nastaviće se
