Bjesovi su najsloženiji, najteži, najkontroverzniji, najčešće osporavani, najvidovitiji i, možda, najdostojevskijevski roman Fjodora Mihajloviča. Usto, Bjesovi, više nego bilo koji drugi roman Dostojevskoga, vjerno prate zbivanja i osobe, koje su igrale značajne uloge na društvenoj, političkoj i literarnoj pozornici Rusije i Evrope u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća.
Stoga je neminovno posvetiti više pažnje dešifriranju okolnosti i činjenica, koje su posredno ili neposredno utjecale na nastanak ovoga romana, jer se nadamo da će čitatelj tako lakše pojmiti i dokučiti »bjesomučnu« stvaralačku piščevu snagu i njene korijene.
Dostojevski je Bjesove zamislio, napisao i objavio u relativno kratkom razdoblju, između prosinca 1869. i jeseni 1872. (ovdje je riječ o prvom izdanju, u nastavcima, u časopisu »Ruski vjesnik«, poslije kojega je pisac odmah pristupio radu na verziji rukopisa za separatno izdanje). Do srpnja 1871. Dostojevski je živio u inozemstvu budno prateći tekuće događaje, pa je tako, u rujnu 1867, u Ženevi sudjelovao kao promatrač na »Mirovnom kongresu«, gdje su, zanosno i sumanuto, anarhisti, socijalisti, pa čak i predstavnici Internacionale ili obični liberalčići, žustro raspravljali o propasti suvremenog svijeta i patetično zahtijevali da se s njime obračuna. Bakunjin je priželjkivao propast Ruskog carstva u novome ratu, dok su drugi, recimo, tražili poziv na rat u Evanđelju i bili bučno pozdravljeni. Dostojevski je u svemu tome osjećao urotu protiv Rusije i kršćanstva, kao što se vidi iz njegovih pisama u kojima kaže da »oni« vjeruju kako će mir zavladati tek kad ognjem i mačem pobiju sve živo. Njemu se činilo da se socijalizam udružio s ateizmom, a da liberali samo pripravljaju put rušiteljima evropske civilizacije. U samoj Rusiji su duhovni oci tadašnjim nihilistima, po njegovu mišljenju, bili naivni idealisti prethodnog naraštaja, kao što su Bjelinski ili Turgenjev. Gospodina Turgenjeva, koji je, nota bene, zlurado ismijao mladenačke (pa čak i bolesničke) neprilike mladoga Dostojevskoga, pisac Bjesova nikada nije trpio, prezirući njegove aristokratske manire, književničku taštinu, čak i vanjštinu. Sukob dvojice velikih pisaca na stranom tlu, u Baden-Badenu, logičan je završetak njihove dugogodišnje netrpeljivosti, a ovdje je značajan kao jedan od dokaza da je Dostojevski, u liku Karmazinova iz Bjesova, upravo opisao Ivana Sergejeviča Turgenjeva.
Dostojevski je bio dužan Turgenjevu pedeset talira, koje je bio posudio još prije dvije godine, naravno za kocku, pa je bilo »pitanje časti« da ga Fjodor Mihajlovič posjeti u Baden-Badenu, gdje su se obojica zatekli u isto vrijeme. Iako je dug bio neposredan povod za susret (uostalom, Dostojevski će dug vratiti tek devet godina kasnije!), neposredni razlog sukobu bio je roman Turgenjeva Dim, koji je bio objavljen u početku 1867. godine. Točno u podne, 10. srpnja 1867. Dostojevski je posjetio Turgenjeva u Baden-Badenu, gdje je Turgenjev upravo bio gradio svoju vilu. Ivan Sergejevič je odmah počeo govoriti o negativnim odjecima koje je u Rusiji izazvao njegov Dim i, zapravo, opravdavati se pred Fjodorom Mihajlovičem.
— Postoji jedan jedini, neizbježni put koji vodi u civilizaciju — rekao je Turgenjev — a svi pokušaji rusizma da ostanemo neovisni — obična su glupost. Pišem velik članak protiv rusofila i slavenofila.
— Bit će najbolje da naručite velik dalekozor iz Pariza — rekao je Dostojevski.
— Zašto?
— Uperite dalekozor u Rusiju i promatrajte nas, inače je odavde teško vidjeti.
Turgenjev se namrštio, ali ništa nije odgovorio.
— Ipak nisam očekivao — nastavio je gost-dužnik — da će vas te kritike (odnosno napadi) toliko razljutiti; nije vrijedno, bome…
— Ja se uopće ne ljutim, što pričate…
Dostojevski je uzeo šešir i na odlasku izrekao sve ono što mu se u posljednjih nekoliko mjeseci skupilo u srcu protiv Nijemaca i tuđinaca uopće:
— Vi nemate pojma kakvih ovdje ima lupeža i varalica. Podlaci su ovdje zaista mnogo gori i nepošteniji od naših, a da su gluplji, o tome ne treba ni sumnjati. A vi tu pričate o civilizaciji; kao da im je što pomogla civilizacija i kao da se bilo čime mogu pred nama pohvaliti!
— Time i mene osobno vrijeđate. Valjda znate da sam se ovdje zauvijek nastanio…
— Premda sam čitao Dim i s vama ovdje cio sat razgovarao, nije mi bilo ni nakraj pameti da ćete to reći, pa zato oprostite ako sam vas uvrijedio.
Uljudno su se oprostili, a Dostojevski se zarekao da »više nikada neće stupiti u kuću Turgenjevu«. Isto je odlučio i Ivan Sergejevič. Svratio je Dostojevskome idućeg jutra već oko deset sati (dobro znajući da se ondje ne ustaje prije podneva) i ostavio mu posjetnicu kao znak da prekida svaku vezu s njim. Sretali su se još za ruletom, ali bez pozdrava. Pomirili su se tek pred smrt, godine 1880, o Puškinovoj proslavi[410].
Dostojevskoga je duboko pogodila misao Potugina iz Dima o tome »kako čovječanstvo ne bi osjetilo gubitka kad bi Rusije nestalo«, i u piscu Dima gledao je oličenje zapadnjačke ideje, da bi, upravo usprkos takvom shvaćanju — za koje je vjerovao da se opasno širi — potražio vječiti ideal ruske dobrote. Obuzet tim rodoljubnim osjećajem i protestom protiv zapadnjaštva, stvorio je i svoga Idiota. Ali knez Miškin nije imao praktična značaja; potonuo je u svome ludilu a da nije učinio ništa dobro za Rusiju, niti je spriječio da se ondje raširi zlo. Roman, uostalom, nije publika osobito dobro primila i pisac je shvatio da treba potražiti drugi lijek zlu koje prijeti Rusiji, da treba to zlo raskrinkati i prikazati u svim njegovim nakaznim, strahotnim oblicima. Nije trebalo dugo čekati pa da pisac sazna i nevjerojatne činjenice o »stvarnom« postojanju zla, i to u takvu zločinačku obliku koji čak nije mogao ni naslutiti. Brat Ane Grigorjevne, žene, Dostojevskoga, prvi mu je, u Dresdenu, ispričao o zlokobnim događajima na petrogradskom Agronomskom fakultetu.
Ondje je neki Nečajev (1847-1882), izvanredni student Agronomskog fakulteta, koji je isprva sudjelovao u studentskom pokretu u proljeće 1869, prebjegao u inozemstvo, zbližio se s Bakunjinom, prihvatio njegovu anarhističku teoriju o uništenju Rusije i vratio se u Moskvu da bi osnovao ilegalnu organizaciju malih ćelija (»petorki«), koje su se poslije udružile u takozvani »Narodni sud«. Ta krajnje radikalna organizacija nijekala je društveni sustav i njegov moral, a njeni članovi su bili uglavnom studenti agronomije. Nečajev, kao pravi politički pustolov, zavaravao je malobrojne pristaše izmišljotinama o razgranatoj mreži podzemne organizacije, služio se prijetnjama, zaplašivanjem, a svoju sumanutu djelatnost opravdavao naredbama nekoga tajanstvenog antidržavnog »centralnog« tijela. Nije uopće spominjao buduće društveno uređenje, nego je jedino, kao i Bakunjin, zastupao ideju sveopćeg uništenja postojećeg sustava. Po prokušanu načelu da cilj opravdava sredstva, Nečajev je tvrdio da ne treba zazirati od zločina, u interesu »opće stvari«, da je dopušteno služiti se provokacijama, i tome slično. Neki inteligentniji članovi organizacije protivili su se metodama Nečajeva, a među njima se osobito isticao student Ivanov.
O Nečajevu je Dostojevski čuo u listopadu 1869. Mjesec dana kasnije je iz novina saznao da su studenta Ivanova mučki ubili članovi iste te tajne organizacije (»Narodnog suda«), kao tobožnjeg izdajicu. Kad je, naime, Ivanov odlučio raskrstiti s organizacijom, Nečajev je demagoški uspio nagovoriti članove »Narodnog suda« da umore Ivanova, kako ih on, tobože, ne bi izdao vlastima. Policija je ubrzo našla leš Ivanova, ubojice su bile pohvatane i kasnije suđene, »Narodni sud« se raspao — a sam Nečajev opet utekao u inozemstvo.
U tome trenutku Dostojevski je shvatio da ima okosnicu za roman u kojemu može reći sve što hoće o svome vremenu i o svojoj viziji o budućnosti Rusije. Oduvijek je volio kad su se njegove ideje poklapale sa stvarnim događajima, a ovaj put nije mogao poželjeti bolje koincidencije. Nečajev će u romanu biti vođa tajnoga društva, mračni cinik koji propovijeda uništenje, a zvat će se Petar Verhovenski (u ruskome jeziku ovo prezime sugerira dominaciju, prevlast). Da bi istakao kako su rušilačke ideje nihilista ponikle iz otmjene, aristokratske sumnjičavosti liberala prethodnog naraštaja, zločinački Petar će za oca dobiti dobrodušnog umirovljenog profesora, povjesničara i lijevog publicista. U bilježnicama, u koje je unosio sve opaske o Bjesovima, pisac je Stepana Trofimoviča uvijek otvoreno nazivao — Granovskim. T. N. Granovski bio je istaknut povjesničar i javni radnik (1813-1855), koji je pridonio razvitku povijesne znanosti u Rusiji i koji je osobito utjecao na mladi naraštaj. Sve slabosti njegova karaktera (o kojima je pisao i Hercen) Dostojevski je znalački ugradio u lik staroga Verhovenskoga: Granovski je bio mekan, boležljiv čovjek, koji je često pisao dugačka pisma znancima i »ispovijedao« im se, nabrajujući ne samo svoje nazore nego i zablude, »grehove«, itd. Međutim, razlike u životnoj sudbini Granovskoga i Verhovenskoga su ipak tolike da je očito kako je pisac (koji u romanu spominje svoga junaka samo kao jednoga od sljedbenika Granovskoga) prije svega htio u Stepanu Trofimoviču ocrtati tip, veoma poznat i karakterističan tip prozapadnjačkih idealista iz četrdesetih godina 19. stoljeća.
Naravno da je Turgenjev dobio svoju ulogu u romanu: u liku bivše književne veličine, a sada ishlapjela starčića bez ikakvih uvjerenja, taštoga gospodina Karmazinova. Već iz pisma Majkovu (28. VIII 1867.), poslije sukoba s Turgenjevom u Baden-Badenu, očito je da Fjodor Mihajlovič nikada neće oprostiti Ivanu Sergejeviču njegove ateističke nazore, divljenje Zapadnoj kulturi, »prezir prema svemu ruskome«, »preobražaj u Nijemca« i tajni dosluh s nihilistima. I u prezimenu Karmazinov krije se, možda, aluzija na »crvene« simpatije senilnoga pisca (prema Daljevom ruskome riječniku, »karmazin« je vrst crvenog sukna, kao što je i na francuskome »cramoisi« — grimizan). Turgenjeva je, očito, pogodila uloga koju mu je Dostojevski dao u romanu, pa je u jednom pismu iz 1872. jetko napomenuo da se Dostojevski »drznuo učiniti mnogo gore nego da me samo parodira; opisujuću me u liku K., prikazao me je kao tajnog pripadnika partije Nečajeva«.
I oba Verhovenska i Karmazinov imaju zajedničku crtu: pokvarilo ih inozemstvo; stari Stepan ne samo što miješa francuski s materinjim ruskim, nego, kao pravi »zapadnjak«, prezire »ono pravo rusko« a da ga i ne poznaje; Petar je na Zapadu stekao svoj revolucionarni odgoj; Karmazinov (Turgenjev) vraća se u Rusiju samo da bi prodao svoj posjed. A predstavnike vlasti, koji bi trebalo da obrane državni sustav od subverzivnih anarhista, zastupa von Lembke, opet Nijemac porijeklom! I u žrtvi Šatovu (Ivanovu) pisac poseže za likom ruskoga studenta, kojega su zavele i iskvarile tuđinske, revolucionarne ideje i koji se, istina, vraća kao pokajnik u majčicu Rusiju, ali to plaća glavom. Uostalom, i u njegovu prezimenu pisac nije odolio iskušenju da nam unaprijed ne nagovijesti kolebljivost njegova karaktera (»šatanije« bi se, u prenesenom značenju, moglo protumačiti kao »kolebljivost«, »neodlučnost«), što će reći da je u njegovu liku zamislio osnovne značajke kolebljivoga ruskog naraštaja mladih ruskih intelektualaca. Oko ovih likova kružit će velika skupina nesretnih sudionika ili pratitelja, kojima upravlja Petar Verhovenski po svome fanatičkom, zločinačkom nagonu, kojim prikriva druge komplekse. U igru će se još uključiti nekoliko ženskih likova, gotovo kao izlika za fabulu koja ne može proći bez ljubavnih spletki.
To je bio osnovni nacrt romana, kako ga je zamislio pisac, duboko zabrinut opasnostima koje prijete Ruskome carstvu, i političkim klopkama u koje tako lakoumno upada ruska mladež, koju je on toliko volio. I Dostojevski je bio siguran da je na tragu ideji iz koje će nastati velik roman:
»Velika ideja! Nešto kao Zločin i kazna, ali još bliže stvarnosti, i neposredno će se doticati najtežeg problema našega vremena… Treba uzeti bič u ruke, treba napadati… Nihilisti i zapadnjaci će vikati da sam reakcionaran… Ali mene zaokuplja ono što mi se skupilo u mozgu i u srcu; makar ispadne i pamflet, bar ću dati sebi oduška…« Dostojevski je čak bio spreman, ovaj put, žrtvovati i »umjetničku« stranu djela, ali, srećom, niti je to učinio niti bi mogao i znao učiniti.
Godine 1870. Dostojevski je prvu polovicu romana pisao s velikim naporom, gotovo mučno. Očito ga politički sadržaj, kao temelj romana, nikako nije zadovoljavao i činio mu se odviše vulgarnim. Nikako nije uspijevao pogoditi pravi ton, tražeći uporno iskonske ljudske korijene i motive u akcijama svojih junaka. Prije nego je slučaj Nečajeva privukao piščevu pažnju i zaokupio ga, on je radio na projektu za koji je vjerovao da mu više odgovara. Spremao je građu za veliko djelo, u pet svezaka, pod zajedničkim, radnim naslovom Život velikog grešnika, čija je glavna tema bila — postojanje Boga. (»Problem koji me muči, svjesno ili nesvjesno, cijeli život,« kako je pisao prijatelju Majkovu u svibnju 1870.) Taj je roman, pod naslovom Ateizam, Dostojevski već bio obećao »Ruskome vjesniku« i počeo raditi na njemu 1869. godine. Trebalo je da to bude životopis neobična čovjeka, teške prirode, »demonskih« pobuda, obuzetog grešnim željama i strastima, životopis koji bi počeo u djetinstvu i završio u kasnim godinama, kada se glavni junak utječe okrilju religije. Pisac je predviđao da će u Životu velikog grešnika upriličiti susret »grešnika« s ispovjediteljem pravoslavja, isposnikom Tihonom (što je ostvario u zabranjenoj glavi »Kod Tihona« u Bjesovima), iz čega je isto tako očito da je nacrt za lik »velikoga grešnika« u mnogočemu poslužio piscu kad je stvarao Nikolaja Stavrogina. Mnoge opaske u bilježnicama Dostojevskoga, koje su bile namijenjene obimnom djelu o Životu velikoga grešnika ipak su mu poslužile kao ideje, koje su ostavile traga i u Mlacu i u Braći Karamazovima. Ali sve više pojedinosti u ruskom tisku o političkom umorstvu Ivanova definitivno je natjeralo pisca da se potpuno posveti novoj ideji, koja će izrasti u Bjesove.
Već u kolovozu 1870. Dostojevski odlučuje dvije važne osobe iz Života velikoga grešnika ubaciti u novi roman. To su, kao što je već spomenuto, Stavrogin i Tihon. Nikolaj Stavrogin, za razliku od ostalih sudionika u »zavjeri«, nije nemoćan nesretnik. On je pravi aristokrat, koji je uspio sačuvati ponos i gotovo nadljudsku snagu volje, te je tako neodoljivo utjecao na svoju okolinu. Dostojevski je možda imao na pameti i samoga Bakunjina dok je stvarao Stavrogina. Stavroginova je nesreća u tome što je iz srca istisnuo svaki ljudski osjećaj i tako izbrisao granicu između dobra i zla. Jednako hladnokrvno će učiniti dobro djelo ili počiniti zločinstvo. Tako se Stavrogin izdiže iznad ostalih osoba u romanu i postaje inkarnacija samoga Bijesa, duha Zla. Njegovu zagonetnu ličnost objašnjava tek donekle prošlost, upravo ona perverzna epizoda s djevojčicom iz zabranjenog poglavlja »Kod Tihona«, koja je uvjetovala Stavroginovo prokletstvo.
Lik Stavrogina je, tijekom rada na Bijesovima, doživio najviše izmjena. Isprva je ta osoba, koju pisac u bilješkama naziva »knezom«, bila naznačena kao psihološka ličnost sa značajnom ulogom u fabuli djela. Kasnije će Stavrogin — opet prema piščevim bilješkama — postati najznačajniji idejni lik romana, da bi, kao u zapisima za Život velikog grešnika, nadjačao niske, zle nagone i strasti, i »uskrsnuo u novome životu, tražio istinu i našao je u idealu Rusije i kršćanstva«… Iako je uloga Stavrogina neprestano rasla, iako upravo on udahnjuje Šatovu slavenofilske ideje a Kirilovu ateizam, iako za njegovom ljubavi teže tri žene, Liza, Daša i Marija Lebjatkina (»Sve je u liku Stavrogina, Stavrogin je SVE,« pisao je Dostojevski u svojim bilježnicama… »Sve se ostalo vrti oko njega kao kaleidoskop«), ipak uloga koju mu je na kraju pisac namijenio nije tako »slavna«: Stavrogin je slomljena osoba, osuđena na uzaludnu borbu, osoba koja nikada neće »uskrsnuti«. Kao da je tu junak naprosto izbjegao piščevu utjecaju i nije dopustio da ga pisac preobrazi. »Knez shvaća«, pisao je Dostojevski u svojim ranim zapisima o Bjesovima, »da ga može spasiti samo zanos… (npr. isposništvo, iskrena ispovijed). Ali za zanos mu nedostaje ćudoređa (dijelom zato što ne vjeruje)… Dijelom zbog snažnih tjelesnih nagona… Ali je ipak glavno što on — ne vjeruje«. U toj kratkoj bilješki je možda i najočitija ideja romana: samo vjera, religija, može spasiti društveno ćudoređe, dakle i samo društvo.
Tihon je, opet, reinkarnacija znamenitoga monaha iz 18. stoljeća koji se povukao u isposništvo, ali ostao na usluzi »svijetu«. U njemu Dostojevski vidi ideal ruskog sveca, sintezu kršćanstva i suvremenog društva. Tihon je antiteza Stavroginu, poniznost suprostavljena oholosti, vjera nasuprot ateizmu. Ali i Stavrogin i Tihon su za Dostojevskoga izrazito ruski likovi.
Tihon je duhovno srodan Miškinu iz Idiota, božjaku Makaru iz Mlaca, »starcu« Zosimi iz Braće Karamazovih, dok su duhovna braća Stavrogina — Valkovski iz Poniženih i uvrijeđenih, Svidrigajlov iz Zločina i kazne, Versilov iz Mlaca. Prvi je tip sveca, koji je Dostojevski cijela života tražio negdje duboko u ruskome narodu; drugi je pokvaren aristokrat koji se odvojio i od svoga naroda i od svoje nacionalne vjere. Iz pisama Dostojevskoga je očito da su i jedan i drugi, i Tihon i Stavrogin, također dio njegova duhovnog dvojstva, i da se ni jednoga ni drugoga nije odricao.
Čim su Zlo i Dobro ušli u potku romana, više nije bilo nikakve opasnosti da bi, kao što se pisac bojao, iz ove građe mogao ispasti pamflet. Demonsko političko umorstvo Ivanova po nalogu Nečajeva, koje je poslužilo samo kao polazište za gradnju složene konstrukcije Bjesova, ubrzo se našlo u drugom planu, da bi u prvi plan opet izbila filozofija i metafizika, te vječna tema Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga: čovjek i Bog. Shvativši da napokon dolazi »na svoj teren«, pisac je bacio petnaest već složenih araka i ponovo se počeo probijati kroz uvod romana i mnoštvo osoba koje se u njemu pojavljuju. Prvi je dio preradio i prepisao deset puta.
Čim je politiku i »pamflet«, kojeg se toliko bojao, potisnuo u drugi plan, osjetio je pravo nadahnuće: »Odjednom mi se sviđa…« Kao da mu se sve razbistrilo pred očima i kao da mu je jasno da se više ništa »ne može mijenjati«. Odlučio se i za naslov: Bjesovi. »Činjenice nam pokazuju da je bolest, koja je spopala uljuđene Ruse, mnogo ljuća nego smo mislili, i da poslije Bjelinskoga, Krajevskoga i ostalih nije tome kraj. Dogodilo se što je navijestio evanđelist Luka. Riječ po riječ kao u nas: bjesovi su izišli iz Rusa i ušli u krdo svinja, to će reći u Nečajeve… Oni su se utopili ili će se sigurno utopiti, a izliječeni čovjek, iz kojega su bjesovi izišli, sjest će Isusu do nogu. To će se zacijelo dogoditi. Rusija je izbljuvala smrad, kojim su je otrovali, i u tim izbljuvcima, izvan nje, nema više ništa rusko. A znajte dobro, prijatelju moj, tko izgubi narod i zemlju, gubi i narodnu vjeru i Boga… Eto, ako želite znati, to vam je tema moga romana. Zove se Bjesovi…«
Kad se u romanu pojavio Stavrogin kao tragični junak, druge je osobe odredio njihov odnos prema njemu. Stepan Trofimovič mu je učitelj, Šatov učenik, a Petar Verhovenski izvršitelj njegovih želja i nauma. Kirilov i Šigaljov, koje je autor kreirao znatno kasnije, bit će mu tek duhovna djeca. (Virginskoga pisac u bilježnicama naziva isprva Uspenskim, po P. G. Uspenskome (1847-1881), sudioniku u umorstvu Ivanova; njemu nije porekao moralne vrijednosti i privrženost revolucionarnoj ideji, ali ga je prikazao kao bezvoljna, pasivna rogonju i vjerojatno se u njemu izruguje nekim junacima romana Černiševskoga Što da se radi, koji sasvim drugačije shvaćaju probleme ljubavi i braka.) Za vrijednost Bjesova je bitno da su svi ti likovi sačuvali i svoj politički značaj, ali da ih je potpuno osmislio tek piščev filozofski pristup njihovoj ličnosti. Svaki od njih zastupa različit stav prema ideji kršćanstva, što je za pisca očito srž problema i romana.
Nimalo slučajno ne iskrsava usred zapleta i »šepavica«, koja je također oličenje ruske vjere, duboko ukorijenjene u svijesti naroda. Ipak, kao što je predvidio u svojim bilješkama za Život velikog grešnika, Dostojevski je odlučio ključnom scenom Bjesova učiniti susret između Stavrogina i Tihona, da bi pokazao kako će snažan čovjek Stavroginova kova biti slab pred svecem, koji će ga slomiti iako ne i obratiti. Ispovijed Stavrogina, njegovo priznanje bez kajanja, trebalo je da suštinski objasni njegov karakter, te da pripravi njegov polagani nestanak i tragični kraj. Ali je bilo suđeno da i ključna scena Bjesova doživi zloćudnu sudbinu svoga glavnog junaka.
Uredniku »Ruskoga vjesnika« Katkovu se »Ispovijest Stavrogina« (objavljena kasnije kao glava »Kod Tihona«) učinila odviše smionom da bi je objavio u svom časopisu. Dostojevski ju je pokušao izmijeniti i »ublažiti«, ali nije mogao promijeniti osnovnu nit njena sadržaja. Ni jedna varijanta, koju je bio ponudio, nije zadovoljila Katkova. Pisac je morao izbaciti cijelu glavu. Ondašnjem čitatelju zacijelo nije bilo jasno zašto se kasnije Stavrogin onako oholo, a nemotivirano povlači iz zavjere, a što je još gore, Tihona u knjizi uopće nije bilo, a upravo je taj isposnik bio zamišljen kao možda jedina protuteža Zlu u Bjesovima. Ravnoteža romana bila je ozbiljno poljuljana. (Zanimljivo je da ni u prvom sovjetskom izdanju Bjesova poslije drugoga svjetskog rata, objavljenome 1957. godine, nije zabranjena glava uvrštena na ono mjesto iz kojega ga je carska cenzura, u ime javnog »morala«, tako nasilno iščupala. Kako su priređivači i prevoditelji ovoga izdanja Bjesova bili prisiljeni, zbog obimnosti romana, da ga podijele u dva sveska, nisu slučajno zabranjenu glavu »Kod Tihona« odabrali kao uvodnu u ovome svesku. Iz ostavštine F. M. Dostojevskoga je očito da se kolebao koje bi mjesto dao u romanu tome »ključnome« poglavlju: prvo je htio njime završiti drugi dio romana, a onda istim pogljavljem otpočeti treći dio. U ovome izdanju glava se nalazi na svome »pravome« mjestu, ali smo je namjerno izabrali kao uvod u drugi svezak ovoga izdanja Bjesova.) Iako tako osakaćen, roman je, s druge strane, dobio na punoći zahvaljujući događajima u svijetu i Rusiji. Pisca je i te kako zaokupila Pariška komuna, a pogotovo proces Nečajevu, koji je otpočeo 8. i trajao do 15. srpnja 1871. Na suđenju su, naime, javno spomenuti i citirani tajni dokumenti organizacije »Narodni sud« (čak i pjesma »Uzorni lik«, vjerojatno posvećena Hercenu), »Opća pravila« i »Pravila za ogranke organizacije« itd. »Petorke« je trebalo stvarati na osnovi potpune konspiracije i potčinjenosti vođi ogranka, a svi članovi organizacije bili su dužni neprestano polagati račune o svojoj djelatnosti. Ipak, najveći dojam na pisca — a prema tome i pečat na cijelom tkivu Bjesova — ostavio je program Bakunjina, poznat pod naslovom Katekizam revolucionara. Taj senzacionalni tekst (koji je bio šifriran i koji Nečajev čak nije pokazivao ostalim članovima organizacije) definitivno je u Dostojevskome stvorio sud o radu i metodama ruske »Revolucionarne partije«. Zahtijevajući uvođenje totalnog terora, Katekizam je, međutim, preporučivao da se privremeno ostave na životu neki vrhunski predstavnici vlasti, »kako bi nizom zvjerskih postupaka izazvali u narodu neobuzdanu pobunu«. Bakunjin je preporučivao revolucionarima da se služe ucjenom, provokacijama, ženama iz višeg društva i da se udruže s kriminalcima posljednje vrste (kao što je, recimo, naš Fećka). U programu je jednostavno pisalo: »Naš je cilj — grozno, potpuno i nemilosrdno rušenje svega i svagdje…« Iako se Dostojevski poslužio detaljima (osobito okolnostima oko umorstva Ivanova), za koje je tek saznao iz tiska koji je pratio suđenje, nadasve je nevjerojatno kako je u svojoj već pripravljenoj i napisanoj građi vidovito, gotovo proročanski predvidio sve bitne elemente što su sačinjavali tajnu »revolucionarnu« organizaciju, i kako je unaprijed prozreo metode Nečajeva i njegovih pristaša. S druge strane, požar Pariza u danima Komune vjerojatno ga je nadahnuo da u Bjesove unese također prizor požara, koji je podmetnut u skladu s odredbama Bakunjinova Katekizma i uputama Nečajeva.
Tako su Bjesovi postali najpolitičkije djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga. Roman donekle karikira ideje liberala i njihovu aktivnost, ali prije svega razotkriva djelovanje i metode tajnih, »revolucionarnih« organizacija. Ne samo što ga je za lik Petra Verhovenskoga direktno inspirirao monstruozni Nečajev, nego se i, gotovo od riječi do riječi, poslužio Bakunjinovim tezama iz spomenutog Katekizma revolucionara (vidi razgovor Petra Verhovenskoga i Stavrogina u osmoj glavi drugoga dijela). Istina, u istom razdoblju nicale su u Rusiji i revolucionarne organizacije, koje nisu bile nalik na »Narodni sud« Nečajeva. Ali, kako se kasniji boljševizam (iako su već Marx i Engels oštro osuđivali metode à la Bakunjin), usprkos svojoj privrženosti doktrini marksizma, ipak djelomično držao starih anarhističkih preporuka i prihvatio organizaciona načela koja nam u Bjesovima nudi Šigaljov, nema sumnje da je djelo Dostojevskoga zvučalo proročanski i u dvadesetom stoljeću. Desničari, poput znamenitog filozofa pravoslavlja Berdjajeva (1874—1948), čak su u njemu nastojali pronaći poziv na kotrarevoluciju, naravno posve proizvoljno.
Značajno je da je u romanu pisac zavjerenicima suprostavio takve zaštitnike poretka i vlasti koji, svojom slijepom naivnošću, željom da ih smatraju za sljedbenike progresa i nepoznavanjem pravoga, istinskog ruskog naroda, i nehotice postaju oružje u rukama rušitelja poretka. Tako je
Dostojevski još jasnije raščlanio mehanizam ondašnjih i budućih revolucija, izdignuvši se svojom vidovitošću iznad golih povijesnih činjenica svoga vremena.
U cijelome opusu F. M. Dostojevskoga dominantna tema i nit vodilja jest — religija. Zaokupljala ga je to više što ni on sam, kao što je očito u Bjesovima, nije prema vjeri imao čvrsto i nepromijenjeno stajalište. Bio je jedino siguran da gubitak vjere izaziva sva zla koja muče Evropu i Rusiju i kojih se on sam toliko bojao (socijalizam, revolucije, klonulost naroda, raskalašenost gornjih slojeva, pošast samoubojstava), ali kako je i sam pripadao stoljeću u kojemu je živio, neprestano je oklijevao birajući »pravi« odnos prema religiji. Zato u Bjesovima pojedini likovi nude različita rješenja; pisac je tako, kao neki srednjovjekovni egzorcist, objektivizirao vlastita vjerska iskušenja u likovima svojih junaka — da bi ih se oslobodio. Tako i Stepan Trofimovič, i Kirilov, i Šatov, i Šigaljov — ma koliko bili prikazani u negativnu svjetlu — ipak djelomično odražavaju tijek nekadašnjih ili tekućih misli samoga autora.
Dostojevskoga možemo vrlo lako poznati u Bjesovima, i ne samo na jednome mjestu. Nazočan je u starome piscu Karamazinovu, premda je u njemu opisao onakvoga Turgenjeva kakva je bio sreo u Baden-Badenu. U Stavroginu ga poznajemo po onome užitku u poniženju, koje susrećemo u tolikim piščevim likovima (iako nema nikakva razloga pripisivati Dostojevskome zločinstvo Stavrogina iz glave »Kod Tihona«, koje su mu neki zlobni jezici svojedobno pokušali pripisati). Pojavljuje se on i u Lizi, koja smišlja plan kako će prikupljati činjeničke podatke, značajne po svakodnevni život Rusije (upravo takvi podaci nadahnuli su pisca na tolike epizode u njegovim djelima, a cijeli »Piščev dnevnik« upravo je protkan njima).
Prije svega, pisca vidimo u Stepanu Trofimoviču (ali pisca iz ranijeg razdoblja), tome lijevome intelektualcu koji se zanosi Zapadom, zapadnim piscima, pa čak i Paulom de Kockom; potkraj života će taj starčić, pošten u dubini svoga bića, ipak posegnuti za Evanđeljem. Još je lakše poznati mladoga Dostojevskoga, onoga prije Sibira, koji je također bio član tajnoga društva Petraševskoga, zbog čega je i bio osuđen prvo na smrt pa onda na robiju i progonstvo, što će ostaviti neizbrisiv pečat na cijeli njegov život i djelo, baš kao i, stotinjak godina kasnije, na Aleksandra Solženicina. (»I ja sam stari ,nečajevac’ pisao je Dostojevski, »i ja sam stajao na gubilištu osuđen na smrt, i uvjeravam vas da sam stajao zajedno s obrazovanim ljudima… Nečajev vjerojatno nikada ne bih postao, ali nečajevac možda i bih, ne jamčim… u mladim danima… Zar mislite da bismo i mi prezali pred umorstvom à la Nečajev, ako baš ne i svi, makar neki od nas, jer to je bilo vrijeme kad smo gorjeli, a dušu nam zaokupljala takva načela… Mi, petraševci, stajali smo na gubilištu bez trunka kajanja… činilo nam se da ne samo što se ne treba kajati zbog onoga za što nas sude, zbog naših misli i nazora, nego i da nas naše mučeništvo pročišćuje, te da će nam upravo zato mnogo toga biti oprošteno!«) Tadašnji je Dostojevski bio nalik na svoga Šigaljova, novoga Fouriera, koji vjeruje u znanstveno uređenje svijeta i koji, polazeći od neograničene slobode, na kraju neminovno prihvaća neograničenu tiraniju. Kirilov je, opet, možda najbliži onome Dostojevskome koji piše Bjesove: cijeli ga život muči pitanje Boga, kojega odbacuje razumom, ali ne i srcem; iako sulud, nije nesimpatičan. Smije se kao dijete, čista je srca i nježan. Sanjari o sveopćem svjetskom skladu, baš kao i Dostojevski uoči napadaja padavice.
Napokon, u Šatovu nam pisac gotovo daje, u sažetu obliku, cijeli svoj životopis i postupni razvoj svoga pogleda na svijet. Šatov je, kao i Dostojevski, bivši, obraćeni socijalist, koji se vraća majčici Rusiji i ideji o svjetskom pozivu ruskoga bogonosnoga naroda, ali se ne usuđuje priznati da vjeruje u Boga. On će se, iz nekadašnjeg socijalista, pretvoriti u gorljivog propovjednika ruskoga mesijanstva, koji, poput pisca, vjeruje u jedan jedini Božji narod — ruski. Njegovi se nazori do u tančine poklapaju s piščevim: Rim je izdao kršćanstvo i tako pripravio propast Zapada; socijalizam je nedjeljiv od ateizma; narod ne postoji ako nema svoga Boga; Bog se može steći samo težačkim trudom; kad bi se matematički moglo dokazati da je istina izvan Krista, trebalo bi, ma kako to zvučalo paradoksalno, izabrati Krista, a ne istinu. Iako je ova posljednja dilema mučila Dostojevskoga još 1854. (kao što je zapisao prije nego će napustiti Omsk u veljači te godine), očito je da ga ista iskušenja ne napuštaju ni 1871. Zato on i prebacuje na Stavrogina odgovornost za misli i nazore koje je ucijepio Šatovu. Još je zagonetniji od Stavroginova — lik šepavice. Gospođicu Lebjatkinu, kapetanovu sestru, pisac je htio izdići mimo ostale likove u Bjesovima upravo zato što iz njena srca izvire prava, čista vjera. Ona nije slučajno suluda, nego pripada jednome drugome svijetu, čak je i obdarena vidovitošću i unaprijed prozre krvavi plan Stavrogina, koji on, tako reći, još skriva pred samim sobom. Šepavica označava vjeru ruskoga naroda, prema kojoj postoji čvrsta veza između siromašnih duhom i božanski mudrih. Ona je i ideal ženskoga i majčinskoga (pet je godina čekala supruga), ali joj je suđeno da tragično pogine, kao žrtva Rusa u čijim su dušama već — bjesovi…
Bjesovi, najslojevitije djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, možemo i danas čitati i prosuđivati na nekoliko planova. Najčitkiji je politički plan, a najviše začuđuje njegov proročanski zvuk. Roman savršeno odražava društvene i moralne dileme svoga vremena i piščeve vjerske dileme, ali ga možemo podvrći i najsuptilnijim psihološkim tumačenjima i najsmionijim filozofskim paralelama. Napokon, Bjesovi su nabijeni tako dramatskim sadržajem da nije čudo što su mnogi ljudi »od teatra« pokušavali ili još pokušavaju prenijeti splet uzbudljivih scena i galeriju nevjerojatno živih osoba — i na pozornicu (u HNK smo prije nekoliko godina imali prilike vidjeti Camusovu adaptaciju romana).
U ovome stoljeću Bjesovi su, po kritičarskim i čitateljskim prosudbama, neprestano rasli, i u odnosu na cijeli opus F. M. Dostojevskoga, i kao jedan od najznačajnijih i, svakako, najvidovitijih romana prošloga vijeka. Jedina je iznimka stajalište sovjetske kritike, osobito one iz staljinističkoga razdoblja, zbog koje se nenaklonost službene javnosti prema ovome velikom djelu protegla i na cjelovitu umjetničku ličnost Dostojevskoga, tako da je tek nedavno počelo izlaziti pravo kritičko izdanje njegovih sabranih djela (jedino sovjetsko izdanje takve vrste objavljeno je, u trinaest svezaka, još u posljednjim godinama trećeg desetljeća, 1926—1930). Zamjerajući Dostojevskome »pamfletističku« poruku romana, mnogobrojni efemerni ruski kritičari, još za njegova života a i u naše vrijeme, tvrdili su da su djelo i likovi u njemu krajnje karikirani, šablonizirani i kreirani s izrazitom mržnjom — ne primjećujući, pri tome, da upravo oni tako i s takvih pozicija pišu o Bjesovima i njihovu autoru. Kako su se filozofi i ideolozi, proglašeni za natražnjake (à la Berdjajev) poslužili Bjesovima u svoje demagoške svrhe, nije čudo što je napredna a poslije i službena kritika morala reagirati obratno, pa je čak i Maksim Gorki smatrao da treba protestirati zbog kazališne predstave Bjesova u Moskovskom hudožestvenom teatru (1913): »Ne treba sad Rusiji pokazivati Stavrogine, nego nešto drugo. Treba propovijedati bodrost, duhovno zdravlje, djelotvornost, a ne introvertiranost; treba se vratiti izvorima energije — demokraciji, narodu, društvu i znanosti«. Na nesreću, bilo se uvriježilo i mišljenje da je Lenjin izrazito negativno govorio (ne i pisao) o Bjesovima, što je, očito, utjecalo na sudbinu romana u ruskoj kritici, a u onim najtežim godinama i na opći službeni stav prema Fjodoru Mihajloviču Dostojevskome (Bonč-Brujevič je u »Literaturnoj gazeti«, 21. travnja 1955, pisao o Lenjinu kao čitatelju: »Odnoseći se veoma negativno prema Bjesovima, rekao je da su tu opisani događaji vezani ne samo uz djelatnost S. Nečajeva, nego i M. Bakunjina. Baš u vrijeme kad su nastajali Bjesovi, Marx i Engels su se žestoko borili protiv Bakunjina. Posao je kritičara da prosude što se u romanu odnosi na Nečajeva, a što na Bakunjina«). Ne znam da li su kritičari, na ovu sugestiju, obavili svoj posao, ali sam isto tako čuo od mnogih istražitelja djela F. M. Dostojevskoga kako postoje dokazi da je Lenjin spremao građu za tekst o Dostojevskome, možda i o Bjesovima — mislim da su sačuvane Lenjinove ulaznice za kazališne predstave adaptiranih djela Dostojevskoga — ali ga je u tome omela prerana smrt. Uostalom, nije li na popisu spomenika koje treba podići znamenitim ruskim piscima svojom rukom, na drugo mjesto, odmah iza Tolstoja, Vladimir Iljič upisao i ime Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga? Kad bismo htjeli pomiriti oprečna ruska mišljenja o Bjesovima, njihovu značenju i autorovoj poruci, možda bismo mogli posegnuti za opaskom Saltikova-Ščedrina, izrečenom, istina, u drugoj prilici, da je autor pisao »rukama koje su drhtale od gnjeva«. Ali time djelo Dostojevskoga nije ništa izgubilo.
Ovo je prvi potpuni prijevod Bjesova na hrvatskom književnom jeziku i nije čudo što je pred prevoditelje postavio niz iskušenja i dilema. Ma koliko da je Dostojevski prerađivao Bjesove, on je u prvome redu bio obuzet idejnim sadržajem romana, pa ritam kompozicije djela, a pogotovo stil i jezik, nisu mu bili prva briga. Odatle možda i one nezgrapnosti koje u prijevodu, na nekim mjestima, nismo mogli ili nismo htjeli izbjeći, trudeći se jedino da izbjegnemo nepotrebne rusizme, koji bi samo prividno približili govor junaka ili kroničarev tekst našem čitatelju, a zapravo nam dali krivu i, kao što to često biva u prijevodu s ruskoga, nemuštu ili tepavu sliku o piščevu originalnom izrazu. Odatle možda i nedosljednosti u govornim osobinama pojedinih likova (Kirilov, Lebjatkin, Stepan Verhovenski i dr.), koje je pisac često karikirao, da bi mjestimice zaboravio na njih. Riječju, nastojali smo prenijeti i stilske mane teksta, imajući pri tome na umu da one ne smiju zvučati — ruski.
Posebno se teško bilo odlučiti za prijevod samoga naslova djela. Prevoditelji u svijetu i u nas birali su između Demona, Zlih dubova, Zloduha, Opsjednutih, Nečistih sila, Đavola i sl., kao što su i prevoditelji Biblije, od Daničića do one najnovije verzije u izdanju »Stvarnosti« (ili u stranim izdanjima), prevodeći sva ona mjesta gdje se spominje priča o bjesovima (a to nije samo Evanđelje po Luki, koje citira pisac), često istu riječ zamjenjivali inačicama, koje su tako uvjetovale i različite varijante u prijevodu naslova. Nema sumnje da se trebalo odlučiti za jednu riječ koja u ruskoj verziji, dakle i u cijelom djelu, nije varirana. Nismo mogli citirati nijedan naš prijevod Evanđelja, jer ta riječ nigdje nije ujednačena (pogotovo što isti korijen nije sačuvan u one dvije riječi, tako važne za citirani odlomak po Luki: »bijes« i »bjesomučan«, onaj koga muči bijes). Činilo nam se da je najbolje doslovno zadržati staru slavensku riječ »bijes«, koja se sačuvala i u našem govornom jeziku, a pogotovo u književnome (u istom onome smislu kao što je upotrebljava Ivana Brlić-Mažuranić u svojim Pričama iz davnine). Napokon, Bjesovi zvuče jednako arhaično u suvremenome ruskome jeziku, kao i u našem.
Šteta je što ovo izdanje Bjesova ne obuhvaća i varijante pojedinih poglavlja (osobito ispuštene odlomke iz glava »Noć« i »Kod Tihona«), koje je pisac, iz literarnih ili političkih razloga, tijekom rada izbacio ili nije unio u konačnu verziju. Bilo bi isto tako zanimljivo kad bi čitatelju-sladokuscu bili dostupni na našem jeziku makar i izvaci iz bilježnica Dostojevskoga iz kojih se najbolje vidi idejni razvoj romana i u kojima su dragocjene karakterizacije likova. Cijelu tu građu, koja bi možda preopteretila ovo izdanje, skupili smo i dijelom preveli, pa će vjerojatno biti prilike da je objavimo uz buduće izdanje Bjesova.
Ivan Kušan
