Autor: Rade Radovanović
Ljudi, sećanja: Blažo Zlopaša
O sagovorniku
Doktor Blažo Zlopaša rođen je u Nikšiću. U Zagrebu je studirao medicinu, a u Beogradu stomatologiju. Diplomirao je prvi u generaciji. Njegovi profesori su ga odabrali da karijeru nastavi na fakultetu ali on ju je nastavio u Nemačkoj i Švajcarskoj . Oralni je hirurg, a specijalizaciju i usavršavanje iz oralne implantologije završio je u SAD kod profesora Leonarda Linkova. Ugradio je prve implantate na Balkanu. Govori nekoliko jezika. Sa suprugom Marijom, Švajcarkinjom, ima ćerke Tamaru i Marijanu i sina Srđana.Živi i radi u Beogradu.
U životu čovjeka, dođe period kada prelistava stranice sjećanja zapisane u njegovim mislima. Impresije iz najranijeg djetinstva trasiraju put razvoja djeteta. Kojim će putem dijete ići ka budućnosti putokazi su u porodici. A zdrava porodica temelji se na univerzalnim vrednostima; poštenju, radu,pradoljubljivosti, čojstvu, istini i patriotizmu. A bez zdrave porodice nema ni zdravog društva… Čovjekov život nije putovanje do željenog odredišta, nego sve ono što se nepredviđeno i neočekivano može desiti na tom putovanju.
U Kosovskoj djevojci, tada najljepšoj kući u Nikšiću sa velikim ograđenim dvorištem, pošao sam u prvi razred osnovne škole. Kuću je sagradio Risto Rančić, dobrotvor iz Hercegovine. Iznad ulaza stajala je poznata slika Kosovke djevojke, a na velikoj kamenoj ploči pisalo je: Dobrotvor Risto Rančić kuću poklanja djeci Nikšića. Danas u Nikšiću to ime nikome nije poznato. Poslije oslobođenje skinuli su ploču sa imenom dobrotvora, a u kuću smjestili neki AFŽ.
Nedeljom bi nas vodili u crkvu. Saborna crkva Hram Sv. Vasilija Ostroškog Čudotvorca i danas je najljepše monumentalno zdanje u Crnoj Gori podignuto u slavu poginulih crnogorskih i hercegovačkih junaka u ratovima za oslobođenje od Turaka od 1875. do 1880. Gradnja je počela 1895, a završena je 1900. godine. Ktitori su bili carska porodica Romanov. Car Nikolaj II i Ruska pravoslavna crkva. Iznad ogromne kapije u kamenu je urezano na ruskom jeziku da je crkva podignuta u slavu poginulih crnogorskih i hercegovačkih junaka, i u čast crnogorskog knjaza Nikole Petrovića. Pored Hrama je monumentalno zdanje – dvorac kralja Nikole, u kojem sam završio gimnaziju.
- marta 1941. bio sam u trećem razredu osnovne škole. Prelijep sunčani dan. Kada sam kao redar završio Oče naš učitelj nam se obratio uzbuđenim glasom: Đeco, ustanite. Danas je krunisan naš mladi kralj Petar Drugi. Živio kralj Petrar Drugi Karađorđević! Svi vičemo: – Živio Kralj! Nakon toga učitelj je kazao da smo slobodni i da izađemo na ulicu. Dokopali smo đačkih torbi , istrčali na ulicu i ugledali veliku povorku ljudi. Mi ne razumijemo šta se dešava. Na čelu povorke vidim i svog oca. Svi uzvikuju : – Bolje rat nego pakt! Ulicama kruži mali kamionet na kojem Stanko Brković, stari kapetan crnogorske vojske sa isukanom sabljom maše i viče: – Živjela Jugoslavija! Živio kralj Petar Drugi! Pored Stanka nekoliko ljudi obučenih u crnogorsku nošnju kliču Jugoslaviji. Ulicama korača i gradska muzika. Mi trčimo za muzikom.
Sjećanja me vezuju i za odlazak kralja Petra sa nikšićkog aerodruma Kapino Polje. Sa kraljem je odlećela i vlada, i organizatori puča. U Parizu, sasvim slučajno, upoznao sam Svetozara Lolića, majora pilota, koji je tog dana 1941. odletio sa kraljem. Pričao mi je da u avion nisu pustili kraljevu djevojku, Nišlijku. Ostala je da plače na aerodrumu.
U mom razredu bila su djeca raznih vjeroispovjesti. Mi tu razliku nikada nismo osjećali. Na Oče naš i muslimanska bi djeca ustajala. Njihovi roditelji, iako su nosili crveni fes, bili su cijenjeni. Za moje drugove muslimane iz djetinstva vezuje me čvrsto neraskidivo prijateljstvo do danas. Kad je mojoj majci iznenada umrla majka, imala je svega nekoliko mjeseci. Tada nije bilo sredstava za prehranu odojčadi kao danas. Ali, znalo se koja žena doji novorođenče. Na jednoj sisi dojila bi svoje čedo, a na drugoj dijete siroče. Tada je muslimanka Zada Jaganjac dojila sina Šeka i moju majku. Samo taj detalj kazuje kakva nam je sadašnjost.
Sjećanja na Dubrovnik vezuju me za mnoge interesantne ličnosti. Posebno za Koču Popovića, Branka Ćopića i Peka Dapčevića. Nedeljom bi se sastajali u Gradskoj kafani na Stradunu. Uživao sam u njihovim pričama, a i oni u mojim o tome kako sam kao dijete doživio dolazak Italijana kao okupatora u Crnu Goru. To je najljepši dio djetinstva moje generacije, govorio sam, dok ih Peko ne napade.
Omiljena kraljica Jelena Savojska, kćerka kralja Nikole, poslala je najljepšu mladost Italije u Crnu Goru da ih sačuva. Italijani su bili 1938. prvaci svijeta u fudbalu. Sva reprezentacija poslata je u njenu postojbinu. Nikšićanke iz najuglednijih porodica pozaljubljivaše se u namirisane Italijane s briljantinom uglađenom kosom. Kad padne mrak, ispod prozora Nikšićanki odzvanjaju gitare i serenade. Za nas djecu najinteresantnije je bilo svakodnevno podizanje i spuštanje zastave na sredini glavnog trga. Iz nekadašnjeg Vojnog stana u osam izjutra kretala bi muzika ulicama Nikšića do trga, gdje se uz sviranje himne Đovineca dizala zastava. Naveče ista scena i naše trčanje za muzikom.
Pamtim iz tog vremena i događaj na periferiji grada, Glibavcu. U jednoj porodici bila je lijepa djevojka. Zaljubio se Italijan. Namirisan, uglađen, došao sa gitarom, donio mirise i čokoladu. Dočeka ga otac djevojke – i ubije kamenjem. Nije mu bilo dovoljno što je mrtav, nego mu je velikim kamenom smrskao glavu. Za odmazdu, Italijani zapališe sve kuće u kraju. Sjećam se, gorele su do zore.
Septembra 1943. Italija kapitulira. Pobjegoše Italijani, a sa njima i neke lijepe Nikšićanke. Jedna Danica zaljubila se u Enca. Roditelji je zaključali da ne bježi, ali ni Enco neće da ide bez Danice. Sjećam se kako se kod nas presvlačio. Moj otac dao mu je jedno staro odijelo, a sakrili smo italijansku uniformu. Gledamo Enca, izgleda nam smiješno, navikli smo na njega elegantnog u uniformi italijanskog oficira. Otac ga zaposli u našoj pekari, a posle nekoliko mjeseci zajedno sa Danicom prebaci u Dubrovnik, odakle su se nekako prebacili do Italije. Početkom osamdesetih godina na kapiji u Cavtatu pojavi se prosijed čovjek sa brčićima u pratnji jedne prelijepe dame sa troje djece. Razmišljam kako li je ova žena bila lijepa kad je imala osamnaest kada danas izgleda ovako. Gospodin kaže da bi želio da razgovara sa doktorom Blažom. Pomislim pacijent, pošto je mnoga klijentela dolazila iz Pulje. Kažem na italijanskom da sam ja taj, a čovjek me zagrli, stište me snažno i poče da plače. Plače i prelijepa dama, a djeca zbunjeno gledaju roditelje. Pita me čovjek gdje je Radoje, moj otac. Kažem da je umro prošle godine. Italijani ne zaustavljaju suze, a ja ne mogu da pretpostavim ko to može biti. A bili su Enco i Danica. Bože, kakvo je dobro djelo učinio moj otac! Moja majka mi je često govorila: Baci dobro niz vodu, naći će ti ga kad-tad djeca uz vodu! Enco i Danica potvrdili su mi da je ljubav jača od svakog rata i svakog zla.
Poslije kapitulacije Italije dođoše Njemci i napraviše pokolj u Pivi. Iskrviše se i Crnogorci, četnici i partizani. To se prenese i na nas djecu. Zaratismo i mi međusobno. Umjesto da igramo kao do tada lopte krpenjačom bila se ulica sa ulicom. Gađali smo kamenjem jedni druge i krvavih glava dolazili kući. Psihologija rata i užasa lako i brzo raspameti ljude. Djeca međusobne sukobe lako zaborave, a stariji ih nastave, barem u svojim glavama, do kraja života. U tome je ljepota djetinjstva, a tegoba starosti. Gledanja strijeljanja postala su naša česta “zabava”. Četnici su strijeljali uhvaćene partizane. Objesiše javno partizanku Joku Baletić sa 16 godina. Sjećam se, jedan Italijan, sa suzama u očima, dok je visila prekri joj lice maramicom.
Sa nekoliko metara udaljenosti sa drugovima sam gledao strijeljanje narodnog heroja Ljuba Čupića. Sudio mu je Prijeki nacionalni sud u sastavu: predsjednik, neki kapetan Pajović, a članovi: pekar, obućar, kafedžija i mesar. Pravniku, rođenom u Argentini, izriču presudu: smrtna kazna strijeljanjem! Jedan Nikšićanin, sjećam se imena i prezimena, iz sale dovikuje: Živjela pravda! Ljubo se okreće i smije. Pita ga predsjedavajući da li je razumio presudu Ljubo skoro nasmijan odgovara: Vi mislite da ste danas sudili i presudili meni. Danas se sudilo i presudilo vama! Taj kapetan Pajović iz Danilovgrada zakazao je sjutra dan javno izvršenje kazne. Okupila se samo balavurdija. Bio sam udaljen nekoliko metra sa drugovima i posmatrao užas kada neobrazovani ljudi ubijaju čovjeka intelektualca.
Dođoše partizani, scenarij isti. Jednog dana na strijeljane su doveli zajedno svezana dva brata Perovića, nekog Nova Radovića i komšiju Đorđa Biberdžića, koji je bio dobar čovjek. Majka sa flašom rakije trči prema Đorđu i viče: Sine, popij ovo, neka ti je laka smrt! Jedan od sprovodnika udara je nogom, a ona pada. Sin i kćerka vuku majku da ne gleda pogibiju sinu, a ona iz svega glasa kuka. Nekoliko metara od iskopane rake grupa skojevaca pjeva: Nema više mermelade, da četnici mažu brade. Komdir streljačkog voda odsječno komanduje: Paljba! Plotuni i kuknjava majke stapaju se u jedan eho. Jedan od dva svezana brata ne pada, a usmrćeni brat vuče ga ka zemlji. Prilazi komandir voda i pištoljem dokrajči onog što stoji. Nad strijeljanim sugrađanima i dalje odjekuje pjesma skojevaca.
Od svojih rođendana, prije svega, pamtim onaj od 7. aprila 1944. Najtužniji dan moga djetinstva. Izjutra sa mojim školskim drugom Perom Kavajom brao sam ljubičice. Poslije podne saveznički avioni bombardovali su Nikšić i ubili preko dvjesta građana, a među njima i mog druga Pera. Dugo sam ga žalio i u snovima viđao. Bombardovanje Nikšića ponavljano je 12 puta, a Podgorice 77 puta. Ni u jednom, ni u drugom gradu nema nikakvog obeležja, kao da se ništa nije ni desilo.
Sjećam se i kako sam kao gimnazijalac odlazio na radne akcije. U nekim “stočnim” vagonima, kao omladinska brigada Sava Kovačević, putovali smo nekoliko dana od Nikšića do Zagreba da gradimo željezničku prugu Sesvete-Dubrava. Sa nama je bila Internacionalna brigada, čiji je komandant bio omladinac Olaf Palme. Družio se nama Nikšićanima. Išli smo zajedno na igranke, igrali fudbal i odbojku. Sjećam se njegovog širokog osmijeha kao lijepog plavušana. Kada su ga ubili u Štoholmu, bio sam ožalošćen.
Dubrovnik je grad moje mladosti, najljepših gimnazijskih i studentskih sjećanja. Trebinci i Nikšićani u Dubrovniku su se osjećali kao u svom gradu. Dubrovnik nas je dočekivao mediteranskom toplinom. Sa suprugom Švajcarkinjom pođem u Opštinu da se raspitam o mogućnostima otvaranja ordinacije. Nikada neću zaboraviti ljubaznost tajnika Opštine Iva Golušića, šarm gradonačelnika profesora dr Jerka Breškovića i ljudskost predsjednika Vijeća Ismeta Taslamana Tesle. Majka mi je u amanet ostavila da prijateljstvo sa ovim ljudima njegujem, što smo ostvarili uprkos svim nemilim događanjima.
U Cavtatu otvaram najmoderniju ordinaciju tada na prostorima bivše Jugoslavije. Afirmacija i ugled proširio se i van dubrovačke rivijere. Radio sam ono što drugi nijesu znali. Implantologija, usađivanje zuba, nije počela u Zagrebu i Beogradu, njen početak vezan je za Cavtat i Kumanovo. Posjećuju me profesori Sveučilišta, profesori Mirosalav Suvin, Ivo Miše, Vlada Amšel… Posjećuju me i profesori iz Ljubljane, Juraj Ravnikar, iz Rijeke, iz Sarajeva i mnogih krajeva Jugoslavije. Nikada i nigdje nisam stavio nijedan reklamni oglas u novinama. To čine Dubrovčani po svojim hotelima, obavještavajući svoje goste šta sve u Dubrovniku mogu dobiti.
Dovode mi i nobelovca Gintera Grasa. Ostavlja snažan utisak svojom jednostavnošću, neposrednošću i izuzetnim poznavanjem prilika u Jugoslaviji. Bio mi je pacijent u danima kada se bližio Titov kraj života u Ljubljani. Za večerom mi kaže: Tito je jedini diktator koji mi se na neki način dopada. I zapamtite, poslije Titove smrti, plašim se da će Jugoslavija nestati u krvi. Svaku napisanu knjigu mi je poslao sa istom posvetom: Doktoru Blažu Zlopaši, mom zubaru, od srca! Zahvalni Ginter Gras.
Sa legendarnim Kočom Popovićem ostvario sam najintimnije druženje koje trajalo više od deset godina, do kraja njegova života. Koča je, kao i Ginter Gras, bio skeptik u vezi sa opstankom Jugoslavije, naročito kada je Milošević došao na vlast. Tuđmana je poznavao i nije ga cijenio, nazivao ga je kao i Predrag Matvejević “uobraženim mediokritetom”. Koča je bio Jugosloven.
I za Anatu Markovića vezuju me najljepša sjećanja, najprije kao čovjeka, Jugoslovena antiratne orijentacije. Bio je svim srcem za očuvanje Jugoslavije. Tvrdio mi je da će njenim raspadom na kraju svi biti gubitnici. Što se i desilo.
Zahvaljujući svojoj tetka Zorki Radan iz Herceg Novog imao sam čast i zadovoljstvo da upoznam i našeg Nobelovca Ivu Andrića. Tetka je bila vesela i komunikativna, i u bliskim prijateljskim odnosima sa Ivom i Milicom. Tako se nekoliko večeri druženja ponovilo jer su se Andrići smijali do suza mojim duhovitostima. Zapravo, mojim pričama o mom đedu Ristu, koji važio za “velikog lažova”.
Na zahtjev drugova izvodio sam đeda u park da nam priča “laži” u kojima smo mi kao djeca uživali. Dugo je radio u Americi sa svoja dva brata u rudniku. Pričao nam je kako je brodom “Bretanja” iz Đenove putovao skoro dva mjeseca do “Navijorka”. “Lagao” nas je đed da u “Navijorku” ima dućan od pedeset sportova koji se zove Meisis. Ko će đedu vjerovati kada su u Nikšiću bile nekolike kuće sa jednim spratom. Kad bi ga upitali kako se ljudi penju, on bi objašnjavao da “stepenice idu”. Neko bi ga upitao imaju li stepenice noge, a on bi ga mršnuo i nama objašnjavao da “to radi feder”. Pričao nam je da u svakom klozetu svira muzika. Hajde vjeruj, a u Nikšiću su poljski klozeti. Pričao nam je i da se vrata sama otvaraju “kad te vide”… Ivo se smijao do suza, a ja sam karikirao još mnogo priča.
Naš naredni susret bio je iznenadan i tužan. Dolazeći iz Švajcarske na ljetni odmor, kod Neuma, u sred avgustovskog žaropeka, formirala se duga kolona automobila. U koloni i Ivo i Milica. Iznenadan srdačan susret, pa idem da saznam dokle ćemo čekati… Zatičem jeziv prizor. Pretičući, jedna kola podlećela su pod kamion pun pijeska. Na zadnjem sjedištu mrtva pudlica, zgnječena u krilu djevojčice. Izginula je čitava četvoročlana porodica. Ivo, setno klimajući glavom, kaže: Čoveče, kuda si žurio kad sve što si imao – imao si sa sobom!
http://www.danas.rs/dodaci/nedelja/ljubav_je_jaca_od_svakog_rata_i_svakog_zla.26.html?news_id=281148
