„Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sat posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat – kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom“…

Ivo Andrić (kratki fragment „Pisma iz 1920.“)

I POD LEDOM RIJEKA TEČE

…Tko si ti, napokon? „Dio sam one sile što vječno želi zlo, a vječno čini dobro“, pisao je Gete u svom Faustu.

Nije to bilo tako davno, na federalnoj televiziji (lako se može provjeriti) pred emitovanje emisije „Rezime“ (u kojoj je gostovao Dino Konaković) prikazan je prilog u kojem „čitači ljudskih misli“ uz korištenje najmodernije tehnologije, kobajagi, pokušavaju pomoći djeci sa otežanim razvojem. Dakle, to je „LIJEK“ kojim se „misteriozni marsovci“ brinu za zdravlje naše djece. Je li Agencija za lijekove registrirala i pustila taj lijek u upotrebu? Nije, jer nije ni mogla. Naš Ustav i naši zakoni ne poznaju takve vrste liječenja.

Ko im je onda dozvolio da to koriste kao lijek, i ko su bili ti ljudi?

Sad nam treba neko hrabar, neko kao što je bio legendarni novinar Mladen Marić.

Bože dragi, gdje je „nestao“ taj Mladen Marić? Sada nam je potrebniji nego ikad prije.

Da se razumijemo nije ovdje riječ o „marsovcima“, niti je ova materija nekakva „tera incognita“.

Samo bih vas podsjetio da su prva eksperimentirenja ove vrste vršena u konc-logoru Aušvic (Auschwitz) u kojem je zloglasni dr. Mengele koristio logoraše kao pokusne kuniće.

Ko je današnji dr. Mengele i da li ćemo ga uspjeti na vrijeme zaustaviti, ostaje da se vidi.

Taj moderni „GESTAPO“ je „nedodiriv i nevidljiv“ zato što raznoraznim pritiscima ne dozvoljava da se njihovo djelovanje stavi u zakonske okvire. Održavati stanje „pravnog vakuma“ je formula njihova uspjeha. Sve je dozvoljeno, što nije zakonom sankcionirano. Po našem Ustavu se gazi kao da ne postoji. Nekada smo takvo stanje u državi nazivali „pravnom anarhijom“, a sada je to postala naša svakodnevica na koju smo pristali bez otpora. Svi naši važni ljudi su „pokriveni“. Ako „progovore“ pakuju im se montirani sudski procesi. To je sudbina svih državnih ministara policije, pa i tužilaca ako se počnu „raspitivati i miješati“ u svoj posao. Oni su tu na funkcijama da budu poslušni i ponizni, svaki iskorak preko „crvene linije“ ova „tajna mreža“ brutalno kažnjava.

Sjetite se sudbine: Gordane Tadić, Gorana Salihovića, Milorada Barašanina, ili nekadašnjeg predsjednika VSTV-a Tegeltije (koji se pod pritiscima povukao sa funkcije jer, kako je rekao, „ne želi da u Sarajevu doživi sudbinu Joze Leutara“).

Ima li danas nekog ko se još uvijek sjeća, sada već pokojnog, Milorada Barašanina?. To je bio glavni državni tužilac kojem su, „u po bijela dana“, u centru Sarajeva provalili u stan i odnijeli laptop i to pred očima 1600 policajaca MUP-a kantona Sarajevo.

Nije li tako bilo i sa atentatom na Jozu Leutara čiju godišnjicu smrti ovih dana obilježavamo?

Dakle, u pozadini je konce vukao moćni „LUN-Kralj ponoći“ koji (uz pomoć svojih „krtica“) na strateške pozicije postavlja hablećine koje „nakon upotrebe odbacuje kao papirne maramice“.

Inženjeri „haosa i anarhije“ su međusobnu koordinaciju doveli do savršenstva. Već smo se izgleda priviknuli na život „u sjeni Fantoma“. Nemamo se kome požaliti, jer „digitalni Mefistofel“ sa svojom paradržavnom strukturom lukavo kontrolira i živi i mrtvi svijet.

Zloupotreba umjetne inteligencije i čitanje ljudskih misli (uz korištenje najmodernije tehnologije) njegovo je tajno oružje.

Evropski parlament je konačno prije par dana izglasao sveobuhvatan zakon koji regulira upotrebu „umjetne inteligencije“.

Ponavljam, nije to bilo tako davno, na federalnoj televiziji (lako se može provjeriti) pred emitovanje emisije „Rezime“ (u kojoj je gostovao upravo Dino Konaković, današnji šef diplomatije) prikazan je prilog u kojem „čitači ljudskih misli“ uz korištenje najmodernije tehnologije, kobajagi, pokušavaju pomoći djeci sa otežanim razvojem.

Dakle, to je „LIJEK“ kojim se „misteriozni marsovci“ brinu za zdravlje naše djece.

Je li Agencija za lijekove registrirala i pustila taj lijek u upotrebu? Nije, jer nije ni mogla. Naš Ustav i naši zakoni ne poznaju takve vrste liječenja.

Zašto je ovaj trenutak bio epohalan?

Pa zato što smo po prvi put na državnoj TV vidjeli („crno na bijelo“, što bi se reklo) da su ovakve stvari moguće i da se one uveliko u praksi (mimo zakona) koriste.

Samo bih vas podsjetio da su prva eksperimentirenja ove vrste vršena u konc-logoru Aušvic (Auschwitz). Zloglasni dr. Mengele, ili „anđeo smrti“ kako su ga neki zvali,, je koristio logoraše kao pokusne kuniće.

Ko je današnji dr. Mengele i da li ćemo ga uspjeti na vrijeme zaustaviti, ostaje da se vidi.

Pred nama se odvija sudbonosna bitka Boga naspram Sotone, odnosno Svjetla protiv Tmine.

Imamo li hrabrosti o ovim stvarima otvoreno progovoriti?

Kad, ako ne sad?

U svojoj knjizi „Znakovi pored puta“, Ivo Andrić pripovjeda: „Na mahove, usred aktivnog života, osjetim odjednom kako sve odlazi, kako stvari napuštaju svijet i čovjek čovjeka. Tada se vraćam svojoj samoći, pravom zavičaju moje svijesti. A moja samoća, to nije tišina i nepomičnost, mrak i besvijest; to je vapaj i kliktaj svih ljudskih sudbina i životnih zahtjeva, od postanka svijeta do danas, to je vihorno kruženje bezbrojnih sunaca, prema kojima je ovo što nas greje samo igračka, to je brujanje miliona vasionskih zvona u kojima su planete klatna. I kroz tu vasionu bez kraja i imena, poboden je, od vrha do dna, kao stožer, mač od svjetlosti – moja svijest.“

.

Tekst i foto: MARKO RAGUŽ Sarajevo, 17. 03. 2024.