Imala sam sedam godina kada sam vidjela
do temelja razrušen, uništen, pokopan
Vukovar
Iz neke prostorije naše nekadašnje kuće
izraslo je tada stablo
Meni je to bilo smiješno jer kurca nisam kužila
Stara me našamarala i natjerala da se tako uplakana fotografiram
pored naše kuće na Slaviji koja je gledala na vodotoranj
Onda nas je odvela do njega, mene i brata, fotografirala nas je
Neki četnik je stao s autom, uperio pištolj u nas i proderao se:
Ovde ste našli da se slikate ustaše
I odjurio
Stara je bila toliko luda da je s crvenim Polo Classicom koji je imao vukovarske tablice premda smo godinama živjeli u Rijeci, zadnja slova na tablicama bili su inicijali mojeg mrtvog oca, počela juriti za njim
Imali smo sreće da ga nije stigla
Tada, kada sam vidjela kroz rupe od metaka samo očajničku želju za ocem
I tu silnu mržnju
Tu skoru pogibelj
Baš tada sam odrasla nasilno, grubo, nehumano
i odlučila da ću
svjesna da rane nikad neće zarasti
život posvetiti miru i nekoj novoj djeci
koja nisu ništa kriva
U svojoj izjavi za HRT rekla sam da ako me se već mora staviti u kontekst – onda neka to bude oprost
I da šaljem osmijeh,
pogledala sam u kameru bez straha,
mladima s ove i s one strane Dunava
Zajebavam se pa kažem – kada ne mogu izdržati stanje u državi, pogledam što se dešava u Srbiji
i odmah mi bude bolje
Ali svatko iole inteligentan zna da je humor posljednja točka obrane od ludila
Boli me što se posljednjih godina događa u Srbiji kao da mi je vitalni organ povrijeđen
I kao da bez lijeka umirem
Potiho
Boli, boli, boli me
duša
Nisu mi krvave ruke crvenom bojom koje
ovih dana prokazuju ubojice Novog Sada
Ali srce je prevara, taman kada misliš
da ne može više pucati, jedva izustim
za sve moje ljude
preko “velike reke” – BOŽE PRAVDE!
Bojana Guberac
