Lav i jednorog: Socijalizam i engleski duh (3)
IV
Vjerojatno, bitka kod Waterlooa dobivena je na igralištima Etona, ali tamo su izgubljene i početne borbe svih idućih ratova. Ocvat sposobnosti vladajuće klase bio je jedan od glavnih činilaca u životu Engleske kroz tri četvrtine prošlog stoljeća.
U godinama između 1920. i 1940. taj se proces odvijao brzinom kemijske reakcije. Pa ipak, dok ovo pišem, još se uvijek može govoriti o vladajućoj klasi u Engleskoj. Poput noža kojem su dvaput nanovo brusili oštricu i tri puta nabijali nove drške, gornji okrajak engleskog društva gotovo je još uvijek onakav kakav je bio sredinom devetnaestog stoljeća. Poslije 1832. stara zemljoposjednička aristokracija postojano je gubila moć, ali umjesto da nestane ili da se okameni, oni su se jednostavno poženili ili poudavali s veletrgovcima, tvorničarima, novčarima, koji ih zamijeniše, te ih je tako aristokracija preobrazila u svoju sliku i priliku. Bogat brodograditelj ili vlasnik predionice pamuka postao je ladanjski gospodin, dok se njihovi sinovi naučiše osebujnostima uzorna vladanja u privatnim školama, koje su uostalom u tu svrhu i bile otvorene.
Engleskom je tako vladala aristokracija koja se neprekidno pomlađivala skorojevićima. A s obzirom na energiju koju su posjedovali ti ljudi što su sve postigli svojim radom, i s obzirom na to da su morali platiti svoj ulazak u klasu koja je u svakom slučaju tradicionalno upravljala državnim poslovima, moglo se očekivati da će iz njih proizaći sposobni upravljači.
Pa ipak, vladajuća je klasa oronula, izgubila svoju sposobnost, naposljetku čak i svoju nemilosrdnost, do te mjere da je došlo vrijeme kad su se napuhani razmetljivci kao Eden i Halifax mogli istaknuti kao ljudi izvanrednih sposobnosti. A Baldwin se čak ne može počastiti ni pridjevkom napuhana razmetljivca. Rukovođenje unutarnjim poslovima u Engleskoj tisuću devetsto dvadesetih godina bilo je poprilično loše, dok britanska vanjska politika između 1931. i 1939. spada u svjetska čuda.
Zašto? Što se dogodilo? Što je to što je u svakom odlučnom trenutku natjeralo svakog britansko državnika da zakaže, a uz tako nepogrešiv instinkt?
Temeljnim je uzrokom činjenica da je cijeli položaj imućne klase odavno prestao biti opravdan. I tako su u srcu golema carstva i svjetske financijske moći sjedili dokoni bogatuni i zgrtali kamate i profite i trošili ih – na što?
Pristojno je bilo kazati da je život unutar granica Britanskog imperija u mnogočem bolji nego izvan njih. A Imperij je još uvijek bio nerazvijen, Indija je čamila u tami srednjeg vijeka, dominioni su bili prazni, a strancima u njih pristup zabranjen; pa čak i Engleska je bila puna bijednih i prljavih gradskih četvrti i nezaposlenosti. Samo je pola milijuna ljudi, ljudi koji su živjeli u svojim ladanjskim dvorima, odista imalo koristi od postojećeg društvenog poretka.
Štoviše, tendencija da se manja poduzeća fuzioniraju u veća lišavala je imućne sve više i više njihove funkcije upravljača i preobražavalo ih u puke vlasnike, dok su njihov posao preuzimali direktori i tehničko osoblje s mjesečnom plaćom. Dulje je vrijeme u Engleskoj postojala nefunkcionalna klasa koja je živjela od novca što je bio uložen jedva da su znali gdje; »dokoni bogataši«, ljudi kojih slike možete vidjeti u »Tatleru« i »Bystanderu«, uz pretpostavku da to želite. Postojanje tih ljudi bilo je po svim mjerilima neopravdano. Bili su to obični paraziti, manje korisni društvu nego što su buhe psu.
Oko 1920. već je podosta ljudi toga bilo svjesno. Do 1930. milijuni su toga bili svjesni. Ali očito, britanska vladajuća klasa nije mogla sama sebi priznati da je njezina nekorisnost došla kraju. Da su to učinili, morali bi abdicirati kako nisu mogli postati običnim razbojnicima kao američki milijunaši, pa su svjesno prionuli uz svoje povlastice gušeći opoziciju podmićivanjem i suzavcem.
Napokon, pripadali su klasi sa stanovitom tradicijom, pohađali su privatne škole gdje je dužnost prema domovini prvo i najveće načelo. Oni su morali da se osjećaju pravim patriotama čak dok su pljačkali svoje zemljake. Očito, za njih je postojao samo jedan izlaz u nuždi – u glupavost.
Društvo su mogli zadržati u postojećem stanju samo svojom nesposobnošću da poimaju da je moguć ikakav napredak. Iako je to bilo vrlo teško, ipak im je uspjelo, jer su svoje oči držali uglavnom uperene u prošlost i jer su odbijali da primijete promjene koje su se oko njih zbivale.
Mnogo toga u Engleskoj to potvrđuje. To potvrđuje i propast poljoprivrede zbog podržavanja hinjena feudalizma što otjera najmarljivije zemljoradnike sa zemlje. To potvrđuje i nepodatnost privatnih škola koje jedva da su se imalo izmijenile još od osamdesetih godina prošlog stoljeća.
To potvrđuje oružana nespremnost koja je u mnogo navrata zaprepastila svijet. Od pedesetih godina svaki rat u koji se Engleska upustila započeo je nizom poraza, nakon čega bi situaciju spasili ljudi iz razmjerno donjih slojeva društvene ljestvice. Viši zapovjednici, podrijetlom iz aristokracije, nikad se nisu znali spremiti za vođenje suvremenog r ata, jer da su to učinili morali bi sami sebi priznati da se svijet mijenja. Uvijek su prianjali uz zastarjele metode i naoružanje, jer su neizbježno svaki rat smatrali ponavljanjem prošlog. Prije burskog rata pripremali su se za rat s plemenom Zulu, prije 1914. pripremali su se za burski rat. Čak i ovog trenutka stotine tisuća ljudi uvježbavaju borbu s bajunetom, oružjem potpuno nekorisnim, osim za otvaranje limenki. Valja napomenuti da su ratna mornarica i u posljednje vrijeme ratno zrakoplovstvo, uvijek bili sposobniji od redovite vojske. Ali ratna mornarica je samo djelomično, a ratno zrakoplovstvo jedva malo, unutar orbita vladajuće klase.
Valja priznati da sve dotle dok je sve mirno išlo, metode britanske vladajuće klase služile su im poprilično dobro. Njihov ih je vlastiti narod na očigled trpio. Ma kako nepravedno da je Engleska ustrojena, u svakom slučaju nije je razdirala klasna borba ili zastrašivala tajna policija.
Imperij je živio u miru i spokoju kao ni jedno tako prostrano područje prije njega. Širom njegovih golemih prostranstava, gotovo jedne četvrtine zemaljske kugle, pod oružjem je bilo manje ljudi nego što je potrebno u omanjoj balkanskoj državici. Kao gospodari, a promatrajući ih jedino s liberalnog, negativnog stanovišta, britanska vladajuća klasa imala je svoje nazore. Oni su bili bolji od istinski modernih ljudi, nacista i fašista. Ali poodavno je bilo očito da će biti nesposobni da se suprotstave svakoj ozbiljnijoj najezdi izvana.
Ne bi se mogli oduprijeti ni nacizmu ni fašizmu, jer ih nisu razumjeli. Niti bi se mogli boriti protiv komunizma, da je komunizam ojačao u ozbiljnu snagu u zapadnoj Evropi.
Da bi razumjeli fašizam, valjalo im je proučiti teoriju socijalizma, što bi ih prisililo da shvate da je gospodarski sustav u kojem žive nepravedan, nepodoban i zastario. A cijeli su se život trsili da baš to ne uoče. Prema fašizmu su se odnosili kao konjanički generali 1914. prema strojnicama – pravili su se da ih ne zamjećuju. Poslije godina agresije i masakra, shvatili su samo jedno: da su Hitler i Mussolini neprijatelji komunizma. Stoga, dokazivalo se, moraju biti prijateljski naklonjeni britanskom rentijeru. Otuda i napadno potresan prizor kad se poslanik konzervativne stranke iskreno raduje vijesti da su talijanski avioni bombardirali britanske brodove koji su doveli hranu španjolskoj republikanskoj vladi. Čak i kad su počeli poimati opasnost od fašizma, njegova u biti revolucionarna priroda, golem vojni napor koji je mogao podnijeti, vrsta taktike koju upotrebljava – ostali su im neshvatljivi. U vrijeme španjolskog građanskog rata, svatko s toliko političke svijesti koliko je mogao steći čitajući petparački pamflet o socijalizmu, znao je, ako pobijedi Franco, pobjeda će biti strateški porazna za Englesku; pa ipak, i generali i admirali, koji su život posvetili izučavanju ratne strategije, nisu to mogli sagledati. Politička neobaviještenost i ignorantstvo obuhvaća točno cijeli engleski službeni život, ministre vlade, poklisare, poslanike, suce, državne činovnike, policajce. Policajac koji hapsi ’crvenog’ ne poznaje teoriju koju ’crveni’ promiče, a kad bi je poznavao, njegova vlastita služba zaštitnika klase imućnih mogla bi ga se doimati manje ugodno. Zbog toga postoje ozbiljne sumnje da je i vojna špijunaža zakočena nepoznavanjem novih ekonomskih doktrina i razgranjenosti pokreta otpora.
Britanska vladajuća klasa nije imala potpuno krivo kad je mislila da je fašizam na njezinoj strani. Činjenica je da se bilo koji imućan čovjek, ukoliko nije Židov, mora manje plašiti fašizma nego komunizma ili demokratskog socijalizma. Nikad to ne smijemo zaboraviti, jer se cijela njemačka i talijanska propaganda napela da to prikrije.
Prirodan instinkt ljudi poput Simona, Hoarea, Chamberlaina itd., tjerao ih je da se nagode s Hitlerom. Ali – sad dolazi do izražaja osebujna crta engleskog značaja i života, o kojoj sam već govorio, dubok osjećaj nacionalne solidarnosti – oni su to mogli učiniti samo uz cijenu da rastepu Imperij i prodaju svoj narod u poluropstvo. Doista korumpirana klasa učinila bi to ne trepnuvši ni okom, kao u Francuskoj. Ali u Engleskoj, to nije bilo moguće. Jer, jedva da bi se našao i jedan političar koji nešto znači u engleskom javnom životu, koji bi držao dodvorne govore o »dužnoj odanosti osvajaču«. Razapeti između svojih prihoda i svojih načela, ljudi Chamberlainova kova nisu mogli učiniti ništa drugo nego ono najgore što su mogli.
Postoji, međutim, nešto što dokazuje da je engleska vladajuća klasa poprilično nepokvarena. Naime, u vrijeme rata spremni su žrtvovati svoje živote za domovinu.
Nekoliko vojvoda, grofova, i što sve ne, poginuli su u nedavnom vojnom pohodu u Flandriji, što se ne bi dogodilo da su ti ljudi odista bili cinične hulje, kako im se kadikad prišiva. Važno je samo da se njihove pobude krivo ne protumače, jer se onda ne mogu predvidjeti ni njihove akcije. Ono što se od njih može očekivati nije izdajstvo ili fizički kukavičluk, nego gluposti, nesvjesna sabotaža, nepogrešiv nagon da sve učine naopačke. Nisu oni zli, ili ne baš sasvim zli, oni su jednostavno nesposobni da išta nauče.
Tek pošto izgube vlast i novac, mlađi među njima počet će shvaćati u kojem stoljeću žive.
Džordž Orvel
Nastaviće se
