To se ja opet budim
i recitujem ti proljeće
Drugima ne branim da
vole zimu
da pažljivo koračaju po ledu
samo ja odavno
ne vidim tminu
i šaljem cvijetne razglednice
svima po redu
U imeniku nemam ljude
koje ne volim
imam samo one kojima
šaljem pjesme
čitamo nenapisano
i pišemo naslikano
i radimo ono što se
po danu ne smije
U očima nemam
zamrzla sjećanja
to su odaje u kojima
život čuvam
ne vjerujem čitačima svjetova
širim jedra i stopala uvijek
iz okova izuvam
Na pučini se smijem
izmišljenim daljinama
prelazim sva kopna
za manje od trenutka
sve mi je jasno
ne gubim tlo
ne idem od kutka
u kome sam naučila
da život je najljepši jer
godiće
slomiće
gubiće
voljeće
popraviće
boljeće –
ne brini zato,
to se ja budim i
recitujem ti proljeće.
Aleksandra Vujisić
