Put od samoće do šutnje, koji sam odabrao za svoju kontemplativnu praksu, jeste put »kroćenja duha«. — Šta znači biti sam? Šta znači ušutjeti? Kako i zašto treba krotiti duh?
Šutnji prethodi samoća. Otići na kraj svijeta, kao što sam ja učinio, još ne znači ostati sam:
»A ja kažem, brahmani, da se takvim putovanjem ne može dostići, vidjeti ni upoznati kraj svijeta. Pa ipak, izjavljujem da bez stizanja do kraja svijeta nema dokončanja patnje. U nauci Plemenitoga svijetom se nazivaju ovih pet vrsta osjetnih želja: oblici koje primjećuje oko, zvukovi koje primjećuje uho, mirisi koje primjećuje nos, okusi koje primjećuje jezik, dodiri koje primjećuje koža.
— U slučaju isposnika koji odvraćen od osjetnih želja dostiže četiri stepena oblikovanih i četiri stepena bezobličnih zadubljenja (rupa- i arupa-đhana), kaže se da na svakom od tih stepena stiže na kraj svijeta i tamo boravi. Pa ipak neki kažu da je on još uvijek vezan za svijet, da još nije napustio svijet, a tako i ja kažem. Tek onaj isposnik koji je dokončao opažanje i osjećanje, pa je vlastitom mudrošću uvidio da su mu to spone potpuno uništene, može da kaže da je prošao kroz prepreke svijeta.« (Anguttara-nikayo, IX, 4, 38).
U Anguttara-nikayi XI, Ananda pita učitelja: »Je li moguće, gospodine, da isposnik dosegne takvu sabranost da u zemlji ne primjećuje zemlju, u vodi ne primjećuje vodu, u vatri ne primjećuje vatru, u vazduhu ne primjećuje vazduh, u području neograničenosti prostora, u području neomeđene svijesti, u području ništavila, u području ni-zamjećivanja ne primjećuje ta područja, da na ovom svijetu ne primjećuje ovaj svijet, da sve ono što je vidljivo, čujno, dodirljivo, zamišljivo, ostvarljivo i poželjno — da sve to ne primjećuje, a da ipak bude svjestan?«
Buddha: »To je moguće, Ananda! Dostignuće sabranosti može biti takvo da sve to ne primjećuje, a da ipak bude svjestan.«
To znači, ukoliko je izrecivo, ušutjeti i umuknuti »kao napukli gong«, utihnuli i zagasiti se (nibbati), u ovom vidljivom životu (ditthe va dhamme).
— Kako dolazim do toga da o tome uopće govorim? Tako se pitao Buddha lutajući tjednima oko mjesta svoga »probuđenja«.
»Što sam s mukom stek’o svijetu
uzalud je pokazati.
Nadvladani strašću, mržnjom,
neće prozrijet ovo znanje
— protiv struje, istančano,
duboko, teško zamjetno,
van dogleda strašću obuzetih,
pritiješnjenih u tamnoj gomili.« (Mađđhima 26)
Stvoritelj svijeta, Brahma Sahampati, sišao je tada s neba da ga uvjeri da još postoji po neko na svijetu »čije su oči zatrunjene tek sa malo praha«.
Ramakrišna je iz svoga vidokruga dao i na ovo pitanje vrlo prirodan odgovor: Vatra koja dogorijeva pucketa dok ne preostane čista žeravica. Čisti žar je tih.
Fragment iz 11-og pisma s pustinjačkog otoka Cejlon, april 1967 — septembar 1967
http://filozofskimagazin.blogspot.pt/2015/09/cedomil-veljacic-biti-sam.html
