Pogled sa Ajfelovog tornja
Gi de Mopasan nije volio Ajfelov toranj, ali je skoro svakodnevno išao na ručak u restoran koji se nalazio u prizemlju ovog poznatog zdanja. „Jedino mjesto u Parizu sa kojeg ne mogu vidjeti to željezno čudovište je ovaj restoran“, govorio je. Njegove knjige su se prodavale u ogromnim tiražima i kao bogat pisac je mogao sebe počastiti ručkom na jednom takvom mjestu. Imao je i svoju brodicu koju je nazvao „Bel Ami“ po svom istoimenom romanu.
No, dobar dio dana je, kao što rekoh, provodio u „sjeni Ajfelovog tornja“. Ispijao je kavicu nakon objeda i po običaju listao dnevne novine. I onda, „aha“ – ote mu se sa usana. U novinama je natrčao na sljedeću vijest:
„Potrebna nam je sveobuhvatna akcija. Nemojte da imamo iluzija. Nalazimo se na nemirnom moru. Zima globalnog nezadovoljstva je na pomolu“. Sekretar UN-a ne gubi nadu, jer čuda su moguća. „Neki bi to mogli nazvati čudom na moru. U stvari, to je multilateralna diplomatija na djelu“, rekao je Gutteres.
„Naša planeta gori. Ljudi stradaju, a najviše pate siromašni (u ratu koji povedu bogati, pisao je svojevremeno filozof Sartr, ginu siromašni). Povelja Ujedinjenih nacija i ideali koje ona predstavlja su u opasnosti. Mi imamo dužnost da djelujemo. A ipak smo zaglavljeni u kolosalnoj globalnoj disfunkciji“, dodao je.
„Međunarodna zajednica u ovom trenutku nije spremna ili voljna da se uhvati u koštac s izazovima koji potkopavaju Vijeće sigurnosti UN-a, povjerenje i vjeru ljudi u demokratske institucije. Ne možemo nastaviti ovako“, rekao je Guterres.
Mopasan nije, niti je mogao, ovo pročitati. Ali, vijest koja je privukla njegovu pažnju takođe govori o „plovidbi uzburkanim morem“…
BILJEŠKA O PRIČI „NA MORU“ GI DE MOPASANA
Priča počinje kao novinski izvještaj o jednom brodolomu koji se desio na moru pored grada Boulogne. Nakon novinskog izvještaja se u vidu remniscencije priziva sjećanje na jedan događaj koji se desio nešto manje od dvadeset godina ranije.
Radnja priče Na moru, Guy de Maupassant-a se dešava u kanalu La Manch, između francuske i engleske obale. Taj događaj se odvijao na ribarskom brodu, čiji su vlasnici dvojica braće po imenu Javel. Mopasan opisuje brodicu riječima: „Ova, majstorski skrojena lađa za ribarenje, je tako jaka da joj nevrijeme ne može nauditi, a bokovi su joj okrugli (kao kod Mona Lize), te je talasi neprestano bacaju kao čep, i uvijek je na pučini, uvijek je šibaju oštri i slani vjetrovi na La Manchu, a ona neumorno brazda more, napetih jedara, noseći o boku veliku mrežu koja grebe po morskom dnu, i odvaja i skuplja sve životinje što spavaju na stijenju – plosnate ribe pribijene uz pijesak, teške rakove s kukastim nogama i jastoge sa šiljatim brkovima.“ Mopasan pripovijeda da su na Javelovoj barci bili dvojica braće, četiri ribara i jedan mornarski početnik, i da su isplovili iz Boulogna po lijepom vremenu kako bi bacili ribarske mreže. Uskoro je počeo duvati vjetar, pa je bura prisilila mornare da pronađu utočište.
Uzgred da kažem da na grbu grada Pariza ima brod sa znakovitim natpisom: „Vali ga biju ali on ne tone“.
U OČEKIVANJU „ČUDA NA MORU“
Ovdje ćemo ponovo pomenuti one Guteresove riječi s početka teksta: „Potrebna nam je sveobuhvatna akcija. Nemojte da imamo iluzija. Nalazimo se na nemirnom moru. Zima globalnog nezadovoljstva je na pomolu“. Sekretar UN-a ne gubi nadu, jer čuda su moguća. „Neki bi to mogli nazvati i čudom na moru“, dodao je na kraju.
Upravo tako, brod na kome svi plovimo tone i samo „čudo na moru“ nas može spasiti.
Sada se ponovo vraćamo priči „Na moru“.
Mopasan nastavlja: „Ribarska brodica priđe uz englesku obalu, ali je uzburkano more udaralo o litice, nadiralo na obalu, te se nije moglo ući u pristanište. Lađica opet isplovi na pučinu, pa se vrati na francusku obalu. Bura je i dalje ometala prijelaz preko nasipa, obavivši pjenom, bučanjem i opasnošću sve pristupe u skloništa.“ Zatim se lađa ponovo otisnula na otvoreno more, i tako je pet ili šest dana lutala između dvije susjedne zemlje. Ova priča o lađi koja se kreće po olujnom vremenu granicom koja razdvaja svjetove, na otvorenom moru između dvije obale, priča je o čovjekovom životu uopšte – jer čovjekov život je poput ove lađe iz priče Guy de Maupassant-a. Jer u životu se pamte pustolovine, i one u sjećanju ostaju najduže, a njih je na moru u izobilju. Ta šta je more nego drugo ime za avanturu. Zato smo svi pomalo zavidjeli našem mahalskom junaku – „Muji moreplovcu“ koji je kasnije opjevan u pjesmi Ode Mujo u mornare.
SAN O VELIKOM ULOVU
Glavna radnja priče se počinje odmotavati pri spuštanju ribarske mreže u more. Pri tome je Javel mlađi nesmotreno uglavio ruku između užeta i drveta niz koje je uže klizilo. Oko stradalnika su se odmah okupili svi članovi posade, koji se počeše savjetovati šta u takvoj situaciji da čine, jer je Javel mlađi dozivao u pomoć, i previjao se od boli. Najjednostavnije je bilo presjeći mrežu nožem, čime bi njegova ruka bila spašena. Međutim, presjeći mrežu značilo je izgubiti mrežu, a mreža je bila skupa, i bila je u vlasništvu brata postradalog ribara, Javela starijeg. U želji da sačuva mrežu, a istovremeno i spasi ruku svoga brata, Javel stariji je okretao lađu prema vjetru, bacao sidro i tome slično. Međutim, ribarsku mrežu je sačuvao, ali je njegov mlađi brat izgubio ruku. Lov je i pored stradanja Javela mlađeg bio bogat – široke ribe s bijelim trbusima ležale su pored njega, praćakajući se u samrtnom grču. Međutim, baš kad su se htjeli vratiti u Boulogne ponovo se diže vjetar i barka se opirala oluji, dok je Javel mlađi polivao vodom svoju ranu. Njihova barka je opet počela lutati između dvije obale, jer zbog oluje nije mogla da pristane niti uz jednu obalu. Lađa se kretala zonom koja ne pripada nikome, odnosno graničnim prostorom između dvije obale. Taj granični prostor između dvije obale je zapravo ukleti prostor, kojim plove ukleti brodovi – kakav je na primjer Ukleti Holanđanin. „Dođe noć. Bura je bješnjela do zore. O sunčevu rođaju opet ugledaše Englesku, ali more bješe manje uzburkano, te pođoše prema Francuskoj, vrludajući.“ Dok je lađa tako lutala između dvije obale, ruku je počela da zahvata gangrena. Mopasanov nesretni junak je bio prisiljen da napravi „kratki rez“ i odsječe ranjenu ruku. Barka (oslobođena od „suvišnog tereta“ je naposlijetku uspjela da uplovi u sigurnu luku, i njeno lutanje po olujnom moru između dvije obale je bilo okončano.
„NE DIRAJTE U BOŽANSKE OVLASTI“ – Viktor Igo
Niko nema pravo da osakati ili potpuno uništi život nekom drugom čovjeku, jer dati ili oduzeti nekom život je nadležnost božanska. O tome je pisao i Viktor Igo u jednom pismu upućenom stanovnicima ostrva Hernsi gdje je nevin čovjek bio osuđen na smrt vješanjem: „Čujte me, časni trudbenici mora, hrabri i dobrodušni ribari, ne dajte da umre taj čovjek! Ne bacajte mračnu sjenku vješala na svoje divno, blagoslovno ostrvo. Ne mješajte međ svoje herojske pobjede nad uzburkanim morem i ovu nedostojnu pobjedu nad nezaštićenim čovjekom. Ne primajte na dušu strašnu odgovornost takvog mješanja ljudske vlasti u vlast božansku.“ Postoji veliki broj ljudi u svakom dijelu Svijeta, koji zbog nekih viših ciljeva postradaju, poginu, ili pak postaju invalidima.Većinom su ti viši ciljevi zapravo ratovi, odnosno jedna pljačka, radi koje su gurnuti u nesreću, ali to stradanje nedužnih ljudi radi nečije materijalne koristi, može da se dogodi i na mnogo drugih načina. I onda njima društvo da neku novčanu pomoć, ili im je upotpunosti uskrati, sve vrijeme ih uvjeravajući da su nastradali radi Zemlje, radi viših ciljeva – stalno prikrivajući sve manipulacije koje se tiču njihovog stradanja. Tako je i u ovoj priči Javel mlađi izgubio ruku radi imovine svog brata. Međutim, u novinskom izvještaju na početku priče se napominje da je posada broda Javela starijeg nastradala tako što se barka razbila o stijenje pri ulasku u luku. To će reći da je članove te posade sustigla kazna za ono što je učinjeno Javelu mlađem, odnosno da je ta trka za profitom starijeg brata upropastila čitavu posadu. Boginju pravde Temidu obično prikazuju sa trakom na očima. To treba da svjedoči o njenoj nepristrasnosti. Odmazda neba ovaj put je bila zaista brutalna. Nešto slično je zapisano u Andrićevom Ex Pontu: „Vidio sam da je ovaj život stvar mučna koja se sastoji u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.“ Tako se završava pripovijest o plovidbi tom ukletom zonom između dvije obale. Riječ je tu o plovidbi koja nije bezopasna, i tokom koje nedužan čovjek može nastradati. Baš je čovjekov život poput ove Maupassantove lađe, koja plovi gonjena olujom između dvije obale – krećući se opasnom granicom koja razdvaja svjetove.
Par riječi o Mopasanu, velikanu francuske i evropske književnosti:
DE MOPASAN (1850 – 1893)
Ove se godine navršava 130 godina od smrti Gi de Mopasana, za kojeg kažu: „da je postao najveći pjesnik maglene i hladne normandijske ravnice, neprolazne ljepote njenih nježnih i strasnih pejsaža“.
Gustav Flober, autor romana „Madam Bovary“, mu je u Parizu puno pomogao. Slavni G. Flober je po nekima bio „dobar sa Mopasanovom mamom“ (i tamo ima tračeva). Ne bih sada čeprkao po tajnama njegove „sobe sa pogledom na ocean, davno je to bilo. Dovoljno je reći da oba francuska velikana potiču iz istog primorskog mjesta u Normandiji i da znaju ćudi olujnog mora. U Floberovoj kući je susreo ruskog romanopisca Ivana Turgenjeva i Emila Zolu, kao i mnoge druge predstavnike realizma i naturalizma. Piše pjesme i kratke drame.
Ovo što ću sada reći sigurno će (na onom svijetu) izazvati zadovoljni smiješak na Mopasanovom licu:
Po meni je njegov roman „Bel Ami“ bez imalo pretjerivanja na nivou najboljih Balzakovih ostvarenja, a literarna čarolija koja prosijava iz njegovih pripovjetki ni po čemu nije slabija od one koja je Antona Čehova proslavila. Ako pisac može kroz jedan roman reći sve što ima „na duši“ onda, mišljenja sam, nema potrebe za opusom od 100 romana – dovoljan je i jedan. Da je Mopasan napisao samo roman „Bel Ami“ danas kao pisac ne bi bio ništa manje slavan nego što jest. No, on je ponešto napisao i prije i poslije objavljivanja ovog „bisera“ svjetske literature.
Mopasan 1880. godine objavljuje svoje prvu knjigu „Boule de suif“, koja postiže grandiozan uspjeh. Flober je tu knjigu opisao kao „remek-djelo za sva vremena”.
Njegov drugi roman, Bel-Ami, koji je izdat 1885, dostigao je trideset sedam izdanja za samo četiri mjeseca. U tom periodu Mopasan je napisao i roman „Pjer i Žan“, koji mnogi smatraju njegovim najboljim romanom.
I Sarajevo ima svog „Bel Amija“. Do pred sami rat je u sarajevskom naselju Pofalići postojao kultni kafe bar „Bel Ami“. Nakon rata kafić „Bel Ami“ kupuje i preuzima naš poznati „šansonjer“ Semir Cerić Koke. Posljedice globalne krize potresaju i ovu branšu tako da legendarnom „Koketu“ (još) nije uspjelo povratiti „Bel Amiju“ nekadašnju slavu i sjaj.
Marko Raguž
Sarajevo, 26. 01. 2023.
