Ćuk
To je bila pjesma…
Ljepša mi od slavujeve.
A nikom nijesam pričao.
Ko bi se još divio kreketanju i ćurlikanju.
Tajim taj zastid.
A bilo je, baš je bilo…
Da se ova duša varoška nauživa.
Poslije su čovjekoliki pojeli pola gradskog parka.
Pa su ga dotucale kisele kiše.
Iskrivili se borovi kao bogalji.
A ćuk, utekao.
I ostavio ćurlikanje kojeg više nema.
*******
Onaj što je kreketao kao žabac imao rođenog brata što je ćurlikao kao ćuk.
Ćuk je bio mlađi od Žapca, a ćurlikanje lakše od kreketanja.
Niko ih nikada zajedno nije vidio.
Kad je kreketanje, samo kreket u birtiji.
Kad je ćurlikanje, samo ćurlik…
Onaj što je Žapca tjerao da krekeće, nagonio je i Ćuka da ćurliče.
–Ćuče, ćurliči—zapovjedao čim ćuk doleti.
Ćuk ćurlikao za koktu i kafu.
Kad je Žabac otkreketao, sahranili ga bez publikuma.
Malo potom, Ćuk otćurlikao.
Sahtranili ga pored brata.
Biće-od bola.
Čemu li smo se smijali…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač Zenit Novi Sad
