Miracolo a Milano, igrani, 1951
REŽIJA: Vittorio De Sica
ULOGE:
Emma
Gramatica (starica Lolotta),
Francesco Golisano
(Totň),
Guglielmo Barnabo (Mobbi),
Paolo Stoppa (Rappi)
SCENARIJ:
Vittorio
De Sica,
Suso Cecchi d’Amico,
Mario Chiari,
Adolfo
Franci,
Cesare Zavattini (po noveli Toto
Il Buono Cesarea
Zavattinia)
FOTOGRAFIJA:
Aldo
Graziati
SADRŽAJ:
Starica u polju kupusa pronalazi mušku bebu, prisvaja je i odgaja. Nakon što starica umre, dječak Toto odlazi u sirotište. Kao sretan mladić on ga napušta i kreće u potragu za poslom u poslijeratnom Milanu. Uskoro se priključi beskućnicima i potakne ih da izgrade dašćare, malo naselje, na pustopoljini. Uskoro otkrivaju naftu, a Totu se ukaže starica, njegova odgajateljica…. Komedija nastala pod utjecajem Charlia Chaplina i Renéa Claira. Ovaj film jedino je stilizirano djelo neorealističkog pokreta.
DIGITALNO, C/B, 95 MIN
http://kinotuskanac.hr/movie/cudo-u-milanu
Miracolo
a Milano (Čudo u Milanu) je italijanski crno-bijeli film snimljen
1951. u režiji Vitorija De Sice, poznat kao jedno od najvažnijih i
najuticajnijih ostvarenja italijanskog neorealizma. Po žanru
predstavlja kombinaciju drame, komedije i fantastike, a temelji se na
romanu Totò il buono Cesarea Zavattinija, koji je zajedno napisao
scenario sa De Sicom. Protagonista, čiji lik tumači Francesco
Golisano, mladić je sa golubom za koga se ispostavi da poput dobrog
duha ispunjava želje, i zahvaljujući kome nastoji pomoći
stanovnicima divljeg sirotinjskog naselja na rubu Milana. Radnja
prikazuje kako žiteljima naselja zaprijeti prisilno raseljavanje
kada se ispostavi da ispod njega postoje zalihe nafte.
Miracolo a Milano je De Sica, prema vlastitim riječima, snimio nastojeći redovnoj publici pokazati kako najsiromašniji ljudi mogu pronaći sreću u naizgled banalnim i trivijalnim stvarima. Film je nakon premijere, pak, kritikovan sa različitih ideoloških pozicija – desničari su ga smatrali antikapitalističkom, odnosno prikrivenom komunističkom propagandom, dok su mu, pak, komunisti zamjerali korištenje religijskih motiva, pa je zbog toga Miracolo bio zabranjen za prikazivanje u SSSR-u. Usprkos toga, Miracolo a Milano je trijumfirao na Kanskom festivalu gdje je osvojio Zlatnu palmu. Kasnijim je kritičarima pažnju privukao kao svojevrsni početak kraja italijanskog neoralizma, odnosno odmak od “sirovog” prikaza stvarnosti kroz uvođenje elemenata fantastike, nadrealizma i humora. Gledaocima je posebno poznata po antologijskoj završnoj sceni koja je, između ostalog, kasnije poslužila kao inspiracija Stevenu Spielbergu za njegov film E.T., ali i Emiru Kusturici za Dom za vješanje.
Vittorio De Sica je napisao da je snimio film kako bi pokazao kako “običan čovjek” može postojati s obzirom na realnost života: “Istina je da je moj narod već postigao sreću na svoj način; upravo zato što je siromašan, ovi ljudi i dalje osjećaju – kao što većina običnih ljudi možda više ne osjeća – živu toplinu zraka zimskog sunca, jednostavnu poeziju vjetra. Oni pozdravljaju vodu s istom čistom radošću kao i sveti Franjo.”
Milanska katedrala služi kao središnja lokacija u filmu, a može se posmatrati i kao simbol čuda na koje se naslov filma odnosi.
