Pišu: Piter Tompkins i Kristofer Bird
Uvod – II dio
Izrastaju li neke biljke slučajno u specijalne oblike, tačno prilagođene idiosinkrazijama kukaca koji ih oprašuju? Mame li biljke slučajno upravo te kukce, izlučujući posebne mirise i arome, nagrađuju li ih slučajno njima najdražim nektarom, „izmišljaju“ li slučajno zasebne kanale i osobitu cvjetnu „mašineriju“ kojom pčelu uhvate kao u klopku i ispuste je kroz posebna „vrata“ tek pošto je obavila proces oprašivanja?
Radi li se zaista samo o pukom stjecaju okolnosti kada biljci kao što je orhideja (Tricboceros parviflorus) narastu peteljke koje svojim izgledom vjerno oponašaju izgled ženke jedne vrste muhe tako da se njihovi mužjaci pokušavaju „spariti“ sa cvijetom te biljke i pri tome ga opraše? Je li puka slučajnost da su cvjetovi koji cvatu noću bijeli, pa zato bolje privlače noćne leptire i da ti cvjetovi izlučuju najjači miris pošto padne sumrak; ili da vrsta Ijiljana, s pravom nazvana „strvinarka“, ispušta
miris koji se gotovo ništa ne razlikuje od zadaha mesa u raspadanju, i to samo onda kada raste u područjima gdje ima dosta muha i obada? Isto tako, je li slučajna okolnost što biljke kojima u oplodnji nisu potrebni kukci, već ih oprašuje vjetar, ne troše energiju na to da bi se uljepšavale, da bi lijepo mirisale, ili kako drukije privlačile kukce, nego su izgledom sasvim neprivlačne?
Biljke se zaštićuju trnjem, gorkim okusom ili izlučuju razne Ijepljive supstancije na koje se kukci hvataju i ugibaju. Plašljiva sramežljivica ili osjetnica (Mimosa pudica) ima poseban mehanizam koji stupa u akciju kad god se kakav kukac, mrav ili gusjenica počne penjati prema njezinom osjetljivom lišću: u trenutku kad uljez dotakne neku izboičinu na stabljici, stabljika se naglo uspravi, listovi se naglo sklope i zatvore, te ovaj iznenadni pokret ili uljeza zbaci na zemlju iii ga tako prestraši da pobjegne.
Neke biljke koje žive u močvarnom tlu bez dušika ipak dolaze do dušika tako da proždiru živa bića. Na
zemlji živi preko pet stotina vrsta takozvanih biljaka mesoždera. Te se biljke hrane svim vrstama mesa, od tijela kukaca do govedine, a plijen hvataju izvanredno lukavo: krakovima ili Ijepljivim dlakama pa sve do klopki nalik na tunele. Krakovi biljaka mesoždera ne služe samo kao hvataljke ili usta za hvatanje plijena, nego i kao želuci „nataknuti na motke“; pomoću tih organa biljke najprije
uhvate i progutaju plijen a onda ga rastvore tako potpuno da na kraju ovoga probavnog procesa od plijena ostaje samo goli kostur.
Rosike ne reagiraju kada na njihove listove stavimo komadić šIjunka ili metala; isto tako ne reagiraju ni na koji drugi njima nepoznat predmet. Međutim, veoma brzo osjete hranu koja se može izvući iz komadića mesa. Darwin je otkrio da se muholovka uzbudi i reagira ako se na nju stavi komadi konca od samo I/I300 grama.
Dlačica, koja je s korjeniima najosjetljiviji dio ove biljke, svine se i tako pokrene mehanizam za hvatanje plijena čak i tada ako se na nju stavi komadić od 0,00025 grama svilenog konca!
Dovitljivost što je pokazuju biljke u rješavanju raznih konstrukcijskih graditeljskih problema daleko nadmašuje ono što na tom polju postižu i najbolji inženjeri. Cijevi koje stvara čovjek ne mogu se po čvrstoći i protočnom kapacitetu usporediti s dugim cijevima što ih stvaraju biljke, koje odolijevaju najsnažnijim olujama čak i onda kad moraju nositi vrlo velike terete. Primjena spiralnih vlakana, koja se omotavaju jedno oko drugog, spada među one mehanizme, kojima se biljka izvanredno djelotvorno opire kidanju i trganju: treba spomenuti da je to tehnčiki postupak koji Ijudi još uvijek nisu uspjeli usavršiti. Biljne stanice se izdužuju u oblike koji su po izgledu nalik na kobasice ili plosnate trake, a pričvršćene su jedna na drugu tako da zajedno tvore gotovo neraskidive „konopce“. Kad neko stablo raste u visinu, ono zadebljava svoje deblo tako da bi bilo sposobno da nosi sve veći teret i to se zadebljavanje obavlja tempom koji se doima kao da je rezultat složenih matematičo-fizičkih proračuna.
Krošnja australijskog eukaliptusa koju drži posve tanko deblo, naraste ponekad do visine od gotovo 150 metara, a to je ravno visini Keopsove piramide. Neka stabla oraha nose teret od 100.000 plodova. Neka virginijska penjačica veže mornarski čvor. Kad se osuši, taj je čvor izložen tako snažnom mehaničkom naprezanju da ga u određenom trenutku ne može više izdržati, pa „čvor“ pukne i trzajem odbaci sjemenke daleko od matične biljke.
Biljke imaju i osjetila za orijentaciju i predskazivanje budućnosti. Američki pioniri i lovci na bizone i krzna na prerijama u dolini Mississippija otkrili su da listovi neke vrste suncokreta koji tamo raste i koji je kasnije dobio stručni naziv Silšhium lacinatum (smrdaš) uvijek točno pokazuju pravac sjever-jug – poput kompasa. Indijska srodnica našeg gospinog bilja sa stručnim nazivom Arbus precatorius toliko je osjetljiva na električne i magnetske pojave u atmosferi da Indijci po njenom ponašanju predskazuju vrijeme. Pokusi koje su botaničari vršili s ovom biljkom u londonskom botaničkom vrtu Kew Gardens pokazali su da se pomoću nje mogu predvidjeti potresi i vulkanske erupcije te dolazak ciklona,
uragana i tornada.
Alpsko cvijeće tako reagira na mijene godišnjih doba da unaprijed osjeti dolazak proljeća, pa se tada probija kroz zaostale snježne naslage bušeći snijeg i topeći ga vlastitom toplinom koju upravo za to stvara.
Franc je tvrdio da biljke koje tako sigurno i nepogrešivo, na tako mnogo razliitih načina i tako brzo
reagiraju na razna zbivanja u vanjskom svijetu, moraju imati nešto što im omogućuje da komuniciraju, odražava vezu sa svijetom, i da to nešto nalikuje na naša osjetila i možda ih čak nadmašuje. Odlučno je tvrdio da biljke neprestano motre i registriraju, „bilježe“ zbivanja
i pojave o kojima čovjek nema ni pojma, o kojima on i ne sluti da postoje, jer je zatvoren u svom antropocentričnom gledanju na svijet i misli da postoji samo ono što on subjektivno doživljava i što otkriva posredstvom svojih pet čula.
Još nedavno se smatralo da su biljke automati bez osjetila, ali se onda otkrilo da su one sposobne da hvataju i da razlikuju zvukove koje Ijudsko uho i ne čuje te da reagiraju i na takve frekvencije sunčevog spektra kao što su, na primjer, infracrvene i ultraljubičaste zrake, koje Ijudsko oko i ne vidi. Otkrilo se i to da su biljke naročito osjetljive na rendgenske zrake i visokofrekventne valove koje upotrebljava televizija.
Franc je ustanovio da čitav biljni svijet reagira na astronomska gibanja Zemlje i njenog satelita Mjeseca, na gibanje drugih planeta našeg Sunevog sistema i da će se jednom otkriti da na biljke djeluju čak i zvijezde i mnoga druga svemirska tijela.
Polazeći od činjenice da se vanjski oblik biljke odražava kao jedinstvena cjelina i da se regenerira, obnavlja, kad god se neki njen dio uništi, Franc je pretpostavio postojanje neke cjeline kola nadzire održavanje oblika biljke, nekog „razuma“ koji njome upravlja, i to iznutra, iz nje same, ili izvana.
Franc, koji je vjerovao da biljke imaju sva svojstva živih bića, čak i „sposobnost da najžešće reagiraju na zlostavljanje i da pokazuju žarku zahvalnost za svako dobro koje im uradimo“, mogao je napisati „Tajni život biljaka“ još pred više od pola stoljeća, ali se tada u nauci ignoriralo ono što je on pisao ili je to smatrano nedopušteno sablažnjivim. Francove je suvremenike najviše sablaznila njegova ideja da možda ono što je on nazvao „sviješću biljaka“ potječe iz nematerijalnog svijeta kozmičkih bića u čije su postojanje hinduski mudraci vjerovali davno prije pojave Krista i nazivali ih „devama“.
Navodno su ih vidjeli ili neposredno doživjeli keltski vidovnjaci i drugi Ijudi s parapsihičkim sposobnostima, kao na primjer vile, nimfe, gnome. Ovu su Francovu ideju tadanji botaničari smatrali Ijupko ćaknutom i beznadno naivnom i romantičnom.
Trebalo je dočekati uzbudljiva otkrića nekih učenjaka šezdesetih godina XX stoljeća da se biljni svijet ponovo nade u središtu čovjekove pažnje. Ipak još ima skeptika koji nikako ne mogu shvatiti da su možda upravo biljke ona spona koja povezuje fizički i metafizički svijet.
Današnja naučna svjedočanstva potvrđuju viziju pjesnika i filozofa da su biljke živa bića koja mogu komunicirati, koja posjeduju ono što nazivamo Iičnost i što ima atribute „duše“. Samo je naše sljepilo krivo što smo ih tako dugo, tako uporno i tako tvrdoglavo smatrali običnim živim automatima.
Nastaviće se
