Fragmenti o Dadu
Dadova platna se odlikuju klasičnim tretmanom i boje i oblina ma kako oni neobični bili. On je vrstan znalac tehnologije slikarstva i površina njegovih slika je veoma dorađena. Slika naglašavajući izražajnu vrijednost poteza u strogom, vjekovnom značenju. Do 1970. godine napravio je niz slika koje su upadljive po plastičnosti objekata, po konfrontiranju proporcija i izvlačenju duboke perspentive. Neke od njih neobičnošću strukturalnih elemenata, podvučenih izvanredno pogođenom fakturom, stvaraju utisak drevnih iskopina i time potvrđuju njegovu misao o dijalektičkom kontinuitetu propadanja i stvaranja.
Vremenom Dado u svom slikarstvu gradi moćnu sintezu između viđenog otvorenog prirodom i stvorenog čovjekom.
Njegova stravična imaginacija upućuje ga da traga za izrazom koji će podvući poruku i opomenu njegovog dijela. Misaono prodire u suštinu materije u njenu neuništivost i u njenom trruljenju i mijenjanju, bez sentimentalnosti otkriva ljepotu trajanja i tragiku nestajanja, zavisnost između uništavanja i rađanja. Smrt se kod njega na osoben način svojim užasom prepliće se ljepotom.
U izražajnom pogledu Dado postepeno izgrađuje slikarstvo koje počiva na neobičnom kontrastu. Njegov kolorit dobija iluzionističke karakteristike, on je čedno plav, blago roze i zelenkast, nekako hladno nježan i liričan. U tu ljepotu hromatskih okladova iz primorskih svitanja i večeri utisnuo je viziju raspadanja i uništavanja, izobličene figure ljudi i životinja, razulareni užas i zlo, strahote izopačene ljudske psihe iskazane hiperboličnim organima i simbolima stravične napadnosti. To je, kako ističe Mladen Lompar, „fantastika sa autentičnim rekvizitorijumom i imaginarnim ljudskim i životinjskim stvorenjima”. To naročito dolazi do izražaja na autoportretima i triptisima sa njegove izložbe septembra 1973. g. u Parizu. Traganje za ekscentričnim i sablasnim izrazom u suštini je traganje za onim što može čovjeka koji živi okovan silama i kretanjima koja kao da su van ljudske volje, da prisili na razmišljanje. Ko nije spreman da razmišlja, da zaboravi egoistično otuđenje i da vidi kosmičko i društveno okruženje svoje i svijeta u kom je, ne treba da gleda Dadove slike. Neće se naći u tim divnim bojama iz kojih izvire užasna trulež, u tom jedinstvu anđeoske ljepote i paklenog uništenja, u toj hipersimbolizaciji čovjekovog življenja i djelovanja, u tom jedinstvu zla i smrti, dobra i zla.
Na svakom Dadovom platnu pažljivi posmatrači će među simbolima izvitoperenosti i ludila naći i usamljeni simbol svjesti i razuma, najčešće u vidu nekog trezvenog oka i usredsređenog pogleda koji gleda i to na slici i ono van slike. Taj znak svedoči da je ta djela stvorio čovjek tragično i humano uzbuđen, sa željom da uznemiri uspavane.
Čovjek je kod Dada zbog onog neljudskog u sebi sveden nekad samo na vrstu, jednu među ravnima u prirodi, na dio svepostojeće materije. Čovjek može da bude njen najviši izraz, ali on nosi u sebi klice smrti i mora znati kako da baklju razuma i ljepote pronese kroz užas nestajanja. Dadove slike otkrivaju opasnosti koje tu baklju ugrožavaju, koje razum i život dijele od ponora propasti i uništenja.
Može se reći da slikarski zanat za Dada nema tajni. On postiže kompozicionu raviotežu sa dosad neviđenim elementima, klasičnom fakturom dočarava perspektivu kakvu želi, spaja elemente realnog i izmišljenog na način koji izgleda paradoksalno logičan. Nijedna boja spektra njemu nije tuđa. On ih u mladosti prezentira baršunasto tople, sonorne i tamne ili, na kasnijim slikama, lazurne, blage, pompejanski nježne, irealno hladne.
Problem nastaje kad se pokušava sadržajno odrediti suština njegovog djela. Može se opisivati i objašnjavati šta je na tim slikama, koji su elementi nadrealnog i koji realnog, mogu se gledati ta platna, biti prema njima odbojan, ili njima opčinjen. Ali, Dadovo djelo se može i mora razumjeti više srcem no razumom. Razumu se nudi to što je postigao radom, ponajviše u izražajnom pogledu. Srcu se nudi to što on sam osjeća. Onaj ko želi da ga razumije mora ga pratiti od one stravične vizije sa Skadarskog jezera do sadržine njegovih velikih slika, mora imati u vidu pozadine zasnovane na viđenjima rodnog kraja i ta kosmopolitska uginula ili izbezumljena bića u prvom planu. Na mnogim njegovim platnima u pozadini dominiraju polusrušene kuće. A Dado kaže:
„Ti zidovi su sa Cetinja. Grad je u onoj kamenoj uvali, a moje djetinjstvo je proteklo u avliji. Sa dvije strane su bila dva zida, dvije međe… Kad sam bio mali igrao sam se tamo gdje je bilo sunca kao i svaka životinja, nijesam se igrao u hladu. Vjerovatno, ti zidovi su ostali za mene neka barijera koja je moj svijet odvajala od ostalog svijeta.” Kad je izašao u taj ostali svijet Dado je našao mnogo zla i mnogo strahota. Njegove slike su opomena da se ne ostaje među zidovima, već da se vidi sve što prijeti životu, da se suočimo sa užasom, da se ne sklanjamo pred njim. „Ali užas nijesu samo teški udarci koji su te zadesili, nego i svi budući neizvjesni teški udarci. I to je ono što, ja vjerujem, pokušavam da naslikam. Taj očaj dugog trajanja. To nije lično očajanje… Jedno prokletstvo koje se neće završiti.“
Tu negdje leži onaj most od srca srcu, onaj ključ za razumjevanje Dadovog slikarstva.
Zaklanjajući se iza pretjeranog rada, blage podrugljivosti i podsmešljivosti bez zlobe, Dado je zabrinut za sudbinu života, dubono uznemiren. Ali nije očajan. „Očajanje je reakcionarno osjećanje. Jedino dostojno jadnih tipova. Mene ne interesuje očajanje” — kaže on. Dado Đurić je borac za život, i po tome optimista. Inače ne bi bio iskren, a on to jeste. I zato se njegovo slikarstvo ne da lako definisati. Jer, taj poziv na borbu za život on ne stavlja u prvi plan, ne sili ljude. Podstiče ih da se sami odluče. Taj poziv, taj optimizam se ne može vidjeti u slici. Tako se može i mora shvatiti vedrina njegovog kolorita, svjetlost kojom je oživljava jer boja i svijetlost uvijek nose suštinsku slikarevu poruku. Kod Dada boja svojom plemenitošću plijeni i u drastičnom je kontrastu sa surovošću njegove analize cjelovito shvaćenog svijeta i zbivanja u njemu. Taj poziv na otpor zlu, na borbu za život se mora osjetiti srcem, on se čuje nekad vrlo dugo poslije gledanja Dadovih slika, biva izazvan nekim sasvim nezavisnim događajem u životu pojedinca.
Olga Perović
(1986)
