La signora senza camelie, igrani, drama, Italija, 1953
REŽIJA: Michelangelo Antonioni
ULOGE:
Lucia
Bosé (Clara Manni),
Gino Cervi (Ercole ‘Ercolino’
Borra),
Andrea Checchi (Gianni Franchi),
Ivan Desny
(Bernardo ‘Nardo’ Rusconi),
Monica Clay (Simonetta Rota),
Alain
Cuny (Lodi)
SCENARIJ:
Michelangelo
Antonioni,
Suso Cecchi D’Amico,
Francesco Maselli,
Pier
Maria Pasinetti
FOTOGRAFIJA:
Enzo
Serafin
GLAZBA:
Giovanni
Fusco
MONTAŽA:
Eraldo
Da Roma
SADRŽAJ:
Mlada Clara Manni darovita je talijanska glumica kojoj se tijekom prve polovine 50-ih godina prošlog stoljeća otvara mogućnost da postane velika glumačka zvijezda. Nakon što početak snimanja i reklame njezina novog filma Žena bez sudbine pokažu da je publika oduševljena već samom njezinom pojavom, bez obzira na sadržaj djela, redatelj Ercole ´Ercolino´ Borra odluči maksimalno iskoristiti Clarinu privlačnost te film začiniti ubacivanjem strastvenijih i vizualno atraktivnih scena, uz izbacivanje nepotrebnih zbivanja i detalja. No Clarin suprug, također filmski redatelj Gianni Franchi, usprotivi se njezinom daljnjem sudjelovanju u takvom projektu, osobito nakon što u javnost dospiju provokativni promidžbeni materijali s Clarinim likom. Složivši se s njim, Clara odluči odustati od projekta te umjesto toga prihvati ulogu u Giannijevu novom filmu, priči u kojoj će tumačiti Ivanu Orleansku.
Realiziran iste 1953. godine, kad i omnibus Pobijeđeni, drugi igrani film suscenarista i redatelja Michelangela Antonionija, prema mnogima i jedno od njegovih najboljih ranijih ostvarenja, istodobno je intrigantna i tragična priča o sudbini darovite i atraktivne protagonistice te autorov komentar o stanju filmske industrije u njegovoj domovini tijekom 50-ih godina. Riječ je o djelu u kojem bivaju profilirane bitne značajke Antonionijeva autorskog prosedea, ponajprije prividno žanrovsko strukturiranje zapleta filma kojem se izuzetno dugim kadrovima u kojima kamera neprekidno prati složena kretanja pojedinih likova kontinuirano ublažava dramska tenzija, uz istodobno fokusiranje na prikazivanje interakcija likova s okolinom, pozadinom i ostalim likovima. Autor protagonisticu Claru najprije prikazuje dominantno kroz vizualnu komponentu, naglašavajući njezine dimenzije erotskog simbola i objekta masovnih želja, da bi ubrzo pristupio dekonstrukciji njezina identiteta, osobito u sceni u kojoj Clarina majka stoji pred izlogom u kojem je filmski plakat s likom njezine kćeri (tako svedenom na sliku) i naslovom filma Žena bez sudbine. Clara tako i mimo uloge koju tumači postaje žena bez sudbine, odnosno tom je ulogom predviđena njezina sudbina, jer i sama biva svedena na objekt, simplificiranu vizualnu atrakciju. Lik Clare, koju je sjajno te s mnogo osjećaja za nijanse i detalje, kao i za tjeskobnu dimenziju lika, utjelovila Lucia Bosé (Kronika jedne ljubavi, Fellini – Satyricon, Kronika najavljene smrti Francesca Rosija) tako je postao plastičan primjer elaboriranja simboličkih aspekata ženskog identiteta u Antonionijevim filmovima.
C/B, 101′
http://kinotuskanac.hr/movie/dama-bez-kamelija
