Piše: Dario Grgić
Sabato u sjećanjima oscilira između tipičnih opservacija na temu posvemašnje zarobljenosti suvremenog čovjeka tehnikom, s naglašavanjem činjenice Pada znanog iz religijskih i ezoterijskih tekstova. Takav idejni obzor čini od Sabata antimodernista uvjerenog kako vladajuća prosvjetiteljsko-scijentistička paradigma čovjeku neće dati mapu za izlaz iz labirinta
Ernesto Sabato, Prije kraja: sjećanja;
sa španjolskog prevela Dunja Frankol;
V.B.Z.,Zagreb, 2006.
Ovo mi je sedma inkarnacija, kaže u jednom pismu Friedrich Nietzsche, i taman kad pomisliš, gle ti njega, zvuči kao kakav njuejdžerski opskurantist, Nietzsche zaokrene oko tog pojma i počne raspredati o nizu mijena koje je doživio pod jednim imenom. Ernesto Sabato do samoga je sebe stigao slijedeći logiku sličnu Nietzscheovoj: skidao je sa sebe svlak po svlak sve dok se jednoga dana pred književnom publikom nije pojavio s Tunelom, imajući prije toga ispod sebe barem dvije “inkarnacije”: bio je komunista i bio je fizičar. Čak štoviše, bio je na putu u Moskvu; smiješio mu se dvogodišnji studijski boravak u komunističkoj Meki, kada je u hotelskoj sobi, tijekom razgovora sa zagriženim članom partije, kroz ‘magnovenje’ shvatio da bi u SSSR-u mogao stradati; Staljinovi su procesi bili u punom zamahu, a njegova spoznaja da se dijalektički materijalizam može primjenjivati na ideje, ali ne i na prirodu, nije bila baš najbolja preporuka za preživljavanje. Sljedeće jutro Sabato odlazi, potaknut dodatno možda i senzibilitetom koje je u svojim esejima znao definirati uz uzdah: ah, ti moji anarhistički korijeni. Sličnu je priču – kao da istinski življen život zapravo uvijek slijedi jedan obrazac s vrlo malim varijacijama i odstupanjima koja su više ornamentika i ukras nego nešto što iznevjerava bit – Sabato ponovio kao znanstvenik od karijere, uposlen u institutu Curie, kada je dane provodio među elektrometrima i epruvetama a noći u mračnim barovima s nadrealistima, među kojima je dobio poticaj za upuštanje u literarni život.
Potraga za pravom “stvarnošću”
Sabato je konstantno postajao netko drugi, on je preživljavao na taj način, i, iako je ovo frazetina na koju bi trebalo pucati iz magnuma, svi njegovi tekstovi, posebno esejistika, potvrđuju da je ovaj argentinski pisac bio u konstantnoj potrazi za istinitijim svijetom. I to ne samo u metafizičkom smislu; u domovini su ga zvali anti-Borges zbog tog njegova dnevnopolitičkog angažmana i dimenzije političnosti prisutne u njegovim romanima, no socijalne nepravde i izglobljeni uvjeti života modernoga čovjeka bili su naličje iracionalnih zebnji i podsvjesnih mora koje tutnje njegovim djelom; socijalni kaos samo je konkretiziranje podsvjesnog košmara.
Ovaj pronicavi melankolik godinama je predsjedavao komisijom za pronalaženje ljudi nestalih u diktaturi pod kojom je preživljavala njegova zemlja desetljećima, a brojni ispisani tekstovi odišu duhom ruskog religijskog pisca Nikolaja Berdjaeva, kao i američkog književnika i filozofa Henryja Davida Thoreaua. U knjizi eseja Otpor (Euroknjiga, Zagreb, 2005.) vidimo na djelu Sabatovu briljantnu inteligenciju, ali vidimo bogme i melankoliju koja melje sve pred sobom. Ton tih eseja vrlo je sličan intonaciji uspomena objavljenih pod naslovom Prije kraja; u obje knjige Sabato ostavlja dojam golemoga, sporoga gmaza, nesretno zalutala u ova naša vremena, kako u sumrak posljednjeg dana, u predvečerje Apokalipse baza neopozivim, finalnim labirintom, u bezuspješnoj potrazi za (posljednjom) sunčevom zrakom. Sabato kao da je cijeli život proveo u očajničkom nastojanju da napusti svijet obrazina i nasloni svoje lice uz lice “prave” stvarnosti, pa je i njegovo svlačenje pretposljednjeg svlaka, njegova odluka da se posveti literaturi (kao adekvatnijem, potpunijem odgovoru na upitnosti egzistencije) bila samo potez u nizu, logičan slijed jednog dubinskog traganja, a ne iznevjeravanje prethodnog života. A onda je sudbina sama načinila završni sabatovski potez, oslabivši mu vid, tako da je, slično njegovim počecima, prvom romanu koji je objavljen u sjeni njegove fizičarske aure, ove uspomene napisao kao pisac u ostavci.
Život mu se, zapisuje, završava poput Tunela, romana kojim je stekao svjetsku slavu, “s velikim prozorima i paralelnim tunelima, gdje je sve beskrajno moguće”.
Poslati mediokritetsku sredinu u onu stvar
Ovaj štovatelj Saint Simona, Bakunjina, Tolstoja, Proudhona, Whitmana, Thoreaua, Dickensa, Herberta Reeda, Lewisa Mumforda, Denisa de Rougmonta, Alberta Camusa, Ibsena, Schweitzera, “a iznad svih Thomasa Morea i Tommasa Campanelle”, piše kako je možda zbog svog anarhističkog obrazovanja uvijek bio neka vrsta usamljenog borca, i kako se rukovodio Camusovom mišlju “da se čovjek ne može staviti na stranu onih koji stvaraju povijest, već prije u službu onih koji zbog nje trpe”. “Pisac treba biti nepotkupljivi svjedok svoga vremena, s hrabrošću da kaže istinu, i da ustane protiv zvaničnika koji, zaslijepljeni svojim interesima, gube iz vida svetost ljudske ličnosti”. I mora biti spreman na osamu: vlastodršci će ga zbog njegove skrbi o potlačenima, zvati komunistom; komunisti zbog njegova angažmana oko individualnih sloboda reakcionarem. Važno je da za Sabata pisac nije puran filovan državnim ili akademskim interesima. A zanimljivo je da unatoč poznoj životnoj dobi (ove je tekstove pisao kada je imao preko osamdeset godina) na trenutke zvuči svježe kao mladi čovjek koji upravo kani mediokritetsku okolinu poslati u onu stvar i krenuti svojim putem! Situacija i stav apsolutno nezamislivi na hrvatskoj incestuoznoj književnoj sceni: probajte zamisliti Aralicu kako odbija Tuđmana; ili Krležu kako Titu kaže ‘’stari, idi spat’, ja ti ne bum došel, pa ja sam Krleža’’, a kamoli da im pire za vratom optužujući ih za zločine. Sabato je ovdje istovremeno prastar (zbilja kao kakav pterodaktilni reptil, s mozgom koji se sjeća, imate dojam klime i atmosfere unazad nekoliko stoljeća), i sasvim mlad, gotovo da bi čovjek mogao pomisliti kako će njegovo posljednje preobraženje svoj poticaj dobiti iz velike božje blizine, i da će izaći na ulice i početi propovijedati. Pred kraj knjige citira teologa čija se misao (ili molitva, kako god hoćete) izvijala u jednom od najljepših prošlostoljetnih lukova, Hansa Ursa von Balthasara: ‘’Doživjeli smo neuspjeh na pješčanim sprudovima racionalizma, načinimo korak nazad i ponovno dodirnimo strmu stijenu misterije’’. Okružen smrću sa svih strana (žena, sin), s osjetilima koja se polako gase, sa svijetom koji se pretvorio u grotesknu karikaturu optimističnih znanstvenih predviđanja s početka dvadesetog stoljeća, Sabato u sjećanjima oscilira između tipičnih opservacija na temu posvemašnje zarobljenosti suvremenog čovjeka tehnikom, s naglašavanjem činjenice Pada znanog iz religijskih i ezoterijskih tekstova, koje je čitao u ogromnim količinama. Njegovo interes za Berdjaeva, Evolu, Saint Martina dobio je poticaj upravo u faktu raspadljivosti svega svakodnevnog; iznad ove stvarnosti mora postojati neki čvrst moment, nešto na što se čovjek može osloniti; mi pogrešno pretpostavljamo da su činjenice stvarne, a zapravo su stvarne ideje. Takav idejni obzor čini od Sabata antimodernista uvjerenog kako vladajuća prosvjetiteljsko-scijentistička paradigma čovjeku neće dati mapu za izlaz iz labirinta; “vjera nastaje tamo gdje prestaje razum” – Kierkegaardov iskaz postaje credopoznog Sabata.
Tamni porivi ispod pragova svijesti
Da ne bi tkogod pomislio kako je Sabato pred kraj života napisao proročko ili kritičko djelo: on se u Prije kraja ponajviše spušta niz meandre memorije, klizeći niz sistole i dijastole vlastita golemog mentalnog polja. I ima nešto čudno u Sabatu: odete li u biblioteku potražiti podatke o njemu prva stvar koju ćete o njemu pročitati je metafizički kapacitet koji se pripisuje njegovu djelu, poglavito glasovitoj ‘trilogiji’ Tunel (1948.), O junacima i grobovima (1961.) iAbbadon, anđeo uništenja (1974.). Međutim, Sabata su, čini se, prije nego krovne metafizičke idejne konstrukcije očarali tamni porivi koji se nalaze ispod pragova svijesti. S jedne je strane mračni ropotarij još neizdiferenciranoga, točnije, velika magma tame i straha, s druge strane nada i vjera. Kada je otpočeo svoju spisateljsku karijeru, odmah je u Francuskoj bio prepoznat kao relevantno pero: ideje egzistencijalizma preklapaju se s njegovom vizijom stvarnosti sa svojim međusobno zaraćenim različitim sferama i nivoima. Čovjek je tragično biće – na tu temu prepletanja gornjih i donjih svjetova kod nas je odnedavna moguće čitati zanimljivu studiju talijanskog mislioca Luigija Pareysona Ontologija slobode – a dani su, kako stoljeća odmiču, ako je za vjerovati Sabatu, sve kraći, sve ranije se smrkava. Neoliberalizam je samo ideologija petine čovječanstva koja u rukama drži osamdeset posto svjetskog bogatstva, a uspješni mladi ljudi (u smislu uklopljenosti u sustav) za argentinskog su rebela, izgleda, vrijedni prezira, ili možda sažaljenja. Njegova sjećanja završavaju se slikama iz našeg vremena, zadnji su kadrovi koncentrirani na gomilu modernih robova koji rade za male ili nikakve nadnice. Prva se rečenica, u kojoj Sabato zdvaja treba li uopće pisati ovaj “testament”, ovu “oporuku”, zapravo svoje “nedoumice” i “kolebanja”, razrješuje u odlučnom tonu kojim zaključuje sjećanja: potrebno je otjelotvoriti utopiju, jedino tako možemo spasiti potonuli dio čovječanstva.
http://www.zarez.hr/clanci/dani-su-sve-kraci-sve-ranije-se-smrkava
