Ove godine zima je
bila blaga,
gotovo bez pahulje snijega,
sve je iz
životinjskog i biljnog svijeta
preživjelo, prijatelji i
neprijatelji,
i sada, sada je lipanj, sve što je
skriveno
i neskriveno raste, cvate, kreće se,
množi u zraku, na zemlji,
u vodi, unutra i vani,
veselo je kao u slikovnici u kojoj bi svi
jeli,
glasali se, pjevali i imali mlade.
I s ljudima je
tako, mlade su žene istakle svoje
velike, lijepo oblikovane
trbuhe pokrivene
laganim i prozirnim majicama i
haljinama.
Uskoro će Sveti Ante, to je trinaestog,
procvjetat
će ljiljani, visoki i bujni,
bijeli da bjelji ne mogu biti.
Sve
je dakle tako i nekako slično,
a ja sam u tom veselju upravo
ove godine,
tako mi se čini, malo mimo, malo više mimo
nego
do sada, manje s nekim i nečim, više u zraku,
napuštaju me
forme i ja njih, riječi također,
riječi, moja lagana i
pokretna težišta.
Strah me i nije me strah: lagani nemar,
kao
kada vam nešto ispadne iz ruku, a vi se
ne sagnete da to
dignete, neka ostane tamo,
neka ostane tamo zauvijek, tako
pomislite.
Danijel Dragojević
