Kada te više ne bude, bit ćeš kiša i povremeno padati po Dubrovniku.
Rominjat ćeš, pljuštati, sipiti, šumiti po krovovima, ulicama, stablima, po vrtovima, glavama, kišobranima: bit ćeš na svemu i na pojedinostima: takva će biti narav tvojih dolazaka.
Poslije toliko penjanja silazit ćeš u svačiju žeđ; žeđ ljudi, stvari, kuća i životinja, nicat ćeš, rasti, cvasti, disati na licu i njušci.
Na jednoj i na drugoj strani neba bit će tvoje nebo.
Već vidiš nekoga tko predvečer na Trećem konalu izlazi na terasu i gleda kako raspoređuješ zvučnu tapiseriju po moru, Lokrumu, zidinama, pločnicima i vlažiš zvukove dominikanskih zvona, udarce godina i Zelenaca.
Grad će biti u zraku, bit će na zemlji, utjeha imena, glazba što preskače sebe i silazi stubama u smirenu ludost.
Tko pruži ruku kroz prozor doznat će da je svuda i da je sam, jedna sjena slobodna od budućnosti.
A zatim? Zatim će pretrčati pas, zatim će se smiriti lađa, zatim će se riba primaknuti površini, zatim će svetac u niši izaći iz sna, djevojka obrisati lice – i ti ćeš prestati.
Danijel Dragojević
