Posveta u Kišovim Ranim jadima je jedan preveden, a samim tim i blago poetizovan stih nadrealističkog pjesnika Maksa Žakoba: „Za decu i osetljive”, dakle — za odabranu publiku; za svojevrsnu elitu osjetljivih; za elitu „naivnih” koji to žele da ostanu. Osjetljivost je onaj redak kvalitet, onaj zajednički sadržilac koji spaja djecu i odrasle.
Posveta u Sent-Egziperijevom Malom princu je čitava jedna pričica o djeci i Leonu Vertu, Sent-Egziperijevom prijatelju kome je knjiga posvećena. Počinje obraćanjem djeci i izvinjenjem što je knjiga posvećena odrasloj osobi:
„Deco, oprostite mi što sam ovu knjigu posvetio odrasloj osobi” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 5).
Već u prvoj rečenici posvete uspostavlja se podjela čovječanstva na djecu i odrasle; podjela koja će biti važna za roman kao cjelinu. Djeca su, prema Sent-Egziperiju, bolji i najbolji dio čovječanstva; odrasli malo šta, a pogotovo djecu, dobro razumiju. Odrasli zato slabo čitaju i još slabije razumijevaju knjige za djecu. Pravo je čudo ako se nađe neko, poput Leona Verta, ko te knjige razumije.
Pisac zatim, kao opravdanje, navodi tri razloga zbog kojih je posvetio knjigu Leonu Vertu:
„Imam jedno ozbiljno opravdanje: ta odrasla osoba je najbolji prijatelj koga imam na svetu. Imam i drugo opravdanje: ta odrasla osoba u stanju je da razume sve, čak i knjige za decu. A imam i treće: ta odrasla osoba živi u Parizu pod okupacijom gde se smrzava i gladuje. Zbilja je treba utešiti” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 5).
Prvo opravdanje je prijateljstvo, što bi trebalo da djeca dobro razumiju. Za nas je naročito značajan drugi argument: piščev prijatelj je u stanju „da razume sve, čak i knjige za decu”. Ovo čak ispred knjiga za djecu pokazuje koliko su rijetki pravi čitaoci knjiga za djecu među odraslima. Treći argument govori o surovom životu u Parizu pod okupacijom u toku Drugog svjetskog rata i o potrebi da se utješi čovjek koji se smrzava njemu posvećenom knjigom.
I poslije ovih ubjedljivih argumenata pisac nudi djeci još jedan ustupak — ispravku svoje prvobitne posvete:
„Ako sva ta opravdanja nisu dovoljna, rado ću posvetiti ovu knjigu detetu koje je nekada bila ta odrasla osoba. Sve odrasle osobe su u početku bile deca. (Ali malo njih se toga seća.) Ispravljam, dakle, svoju posvetu:
LEONU VERTU, kada je bio mališan” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 5).
Pažnju privlači piščev stav u zagradi: malo je odraslih koji se sjećaju da su bili djeca. Ljudi zaboravljaju sebe kao dijete i samim tim gube sposobnost razumijevanja djece. Broj onih Kišovih, i Žakobovih, „osetljivih” među odraslima vrlo je skroman, misli Sent-Egziperi.
Ima, dakle, bliskosti u posvetama Ranih jada i Maloga princa: oba pisca računaju sa djecom i sa odraslima koji nijesu zaboravili sebe kao dijete, odnosno koji su sačuvali svoju osjetljivost.
Odmah pada u oči da je Mali princ izrazito sažet roman, čak tako i toliko da se može smatrati oličenjem poetike sažimanja. A poetika sažimanja je Kišov znak raspoznavanja, i to ne samo u trećoj, novelističkoj fazi, već i u Ranim jadima. Pojedine priče u Ranim jadima jedva da zauzimaju stranicu teksta („Kruške”, „Mačke”). Ta tendencija je uočljiva u Kiša mnogo ranije, od samih njegovih početaka, od pjesme „Biografija” (1955), gdje je čitav život Eduarda Kona sažet u tri „strofe” dugog slobodnog stiha, sasvim bliskog prozi, na nešto više od polovine jedne jedine stranice (KIŠ 1992: 10). Ta pjesma je daleka preteča novela „Grobnica za Borisa Davidoviča” i „Enciklopedija mrtvih” u kojima je sažet „čitav život” — dakle, građa za roman — u jednu novelu. Kišova poetika sažimanja je, očevidno, stvar njegovoga dara koliko i pripovjedačke strategije i poetičkih uvjerenja.
Već od prve rečenice uočljivo je da je Mali princ intermedijalno djelo: veoma su česti piščevi crteži ili prave slike, ponekad i po dvije na maloj stranici. Tu nije riječ o pukoj ilustraciji verbalnog iskaza, već je likovni „prilog” sastavni dio osnovnog teksta romana.
Ti likovni „prilozi” su piščevo djelo i ne mogu izgledati drugačije nego što izgledaju, ne mogu izmijeniti mjesto koje zauzimaju, ne mogu se zamijeniti niti biti izostavljeni; potpuno su, dakle, integrisani u roman i postali su dio narativnog teksta. Kada pisac, odnosno njegov pripovjedač, kaže: „Evo, ovako je otprilike izgledao taj crtež”, pa ga onda nacrta, onda taj crtež mora biti na tome mjestu i izgledati tako kako izgleda. Taj postupak podsjeća pomalo na postupak stripa, gdje likovni i verbalni dio teksta čine isti tekst stripa.
Crteži su, dakle, čvrsto uzglobljeni u tekst romana i bez njih bi roman bio znatno siromašniji, skoro nemoguć. Riječ je, dakle, o intermedijalnom djelu u kojem su komplementarno iskorišćene dvije vrste znakova: verbalni (grafemski, slovni) i likovni (crteži). Znakovi su komplementarni, čvrsto ugrađeni u sistem znakova književnog djela Mali princ.
U tom znaku slivenosti slova (riječi) i crteža počinje Mali princ:
„Jednom, kad mi je bilo šest godina, video sam veličanstvenu sliku u nekakvoj knjizi o prašumi koja se zvala Istinite priče. Na njoj je bio prikazan zmijski car kako guta neku divljač. Evo, ovako je otprilike izgledao taj crtež” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 7).
Pripovijedanje počinje i teče u prvom licu, iz perspektive pilota koji se avionom u kvaru sam spustio u pustinju, pa se sjeća svoje šeste godine djetinjstva i svojih beznadežnih i bolnih nesporazuma sa odraslima. Slijedi pilotov crtež zmijskog cara koji se omotao oko neke krupne životinje, daveći je, i sprema se da je proguta. Dječak zamišlja kako bi izgledao zmijski car koji je netom zastao pošto je progutao slona, pa je nacrtao zmijskog cara „spolja” i „iznutra”. I tu počinju njegovi sitni i krupni nesporazumi sa odraslima: odrasli uvijek na njegovom crtežu vide samo šešir, a ne ono što je prividom šešira skriveno — slona u utrobi zmijskog cara.
Teško da bi se samo verbalno, a tako očigledno, uvjerljivo i humorno, mogao precizno opisati, spolja i iznutra, zmijski car koji je progutao slona, a da ta verbalna slika nedvosmisleno i neodoljivo odrasle čitaoce podsjeća na šešir. Crtež je tu nezamjenjivi dio teksta romana, unutrašnji znak.
Zbog nesporazuma sa odraslima dječak je postao pilot i živio je među odraslima usamljeno, nastojeći da im se prilagodi, ali njegujući prema njima neskrivenu ironičnu distancu. Prividno ozbiljan svijet odraslih počiva na plitkom racionalističkom i račundžijskom odnosu prema svijetu i prema drugima. Autentičan čovjek, koji nije zaboravio dijete u sebi, mora u tom svijetu živjeti usamljeno i sa maskom „ozbiljnog” čovjeka.
Pilot je, dakle, inteligentan unutrašnji pripovjedač, antiracionalistički usmjeren, s izrazitom otvorenošću za djetinjstvo i dječji svijet, s ironičnom distancom prema svijetu odraslih. Sve o čemu govori ili je doživio, ili mu je bio svjedok, pa kao svjedok i slušalac uključuje u pripovijedanje glas Maloga princa. On se više neće vraćati sjećanju na djetinjstvo, osim što će povremeno spomenuti crteže zmijskog cara „spolja” i „iznutra”. Ostali dio njegovoga pripovijedanja odnosiće se na susret s Malim princom i na priču o njemu. Ta priča je ispričana dijalogom, opisom i kratkim komentarima, a jedan njen dio — o kosmičkim avanturama Maloga princa i lutanjima po „malim planetama”, asteroidima, o padu na Zemlju — dvostruko je posredovan: „izvor znaka” o sopstvenim doživljajima je Mali princ, ali je njegova kosmička odiseja ispričana glasom pilota pripovjedača. I pilot i Mali princ su usamljenici, i to usamljenici kosmičkih razmjera. Ta usamljenost je neuporedivo veća od usamljenosti Kišovog Andreasa Sama i članova njegove porodice, iako su i Andreas i njegovi ukućani usamljeni i gotovo izopšteni. Otuda i njihovo prezime Sam, što znači usamljen, bez ikoga svoga, bez pomoći i podrške, u skladu sa onom sentencijom koju će u Mansardi Kišov Lautan noktima ugrebati u zid: „Kad dođu sumorna vremena, ostaćeš sam”. A ta sumorna vremena su ratna vremena, doba Drugog svjetskog rata, kada je Mali princ napisan, a što je doživljajno vrijeme Kišovog Andija. Mali princ i pilot su usamljenici u pustinji, obojica „pali s neba”, što je za roman i njegovo značenje od naročitog značaja. Mali princ je, nesumnjivo, knjiga sa ozbiljnim religijskim implikacijama. Riječ je, napokon, o dvojici modernih „pustinjaka” iz dvadesetog stoljeća.
Od naročitog značaja je i crtež ovce koji je pilot nacrtao po želji dječaka. Malog princa ne zadovoljavaju dva pilotova pokušaja da nacrta ovcu: prvi ga je asocirao na bolesnu ovcu, a drugi na ovna koji je, uz to, i star. Dječaku je potrebna ovca koja će dugo živjeti, koja će biti „malecka” zato što je kod njega „sve tako sićušno”.
Kada je pilota izdalo strpljenje, na brzinu je nažvrljao crtež na kojem je bio nacrtan jedan sanduk, ali na crtežu nije bilo ovce. Pilot je dobacio dječaku i svoje tumačenje crteža:
„Ovo je sanduk. U njemu je ovca koju ti želiš.”
Tada se lice „malog sudije” ozarilo i on je s ushićenjem rekao:
„To je upravo ono što sam želeo!”
Dječakovi kriterijumi nijesu bili podražavalački: on je odbacio crteže na kojima je bila predstavljena ovca, a prihvatio je sanduk u koji je ovca smještena. Kriterijum mašte je iznad kriterijuma podražavanja i zdravog razuma. Mali princ se pokazao kao sasvim moderan, čak avangardan kritičar.
Ovakvih intermedijalnih postupaka u Kišovim Ranim jadima nema, a rijetki su u cjelokupnoj Kišovoj prozi. Nalazimo ih, međutim, u njegova dva romana, na dva veoma značajna mjesta. U Bašti, pepelu to je „slika” majčine singer mašine (KIŠ 2001: 140), a u Peščaniku „slika” vaze-varke, pješčanika, odnosno dva simetrična negativa — dva muška lika — okrenuta jedan prema drugom (KIŠ 2001: 340).
Crtežom singer mašime ističe se „predmetnost” ovoga Kišovog romana i značaj šivaće mašine za dječaka i njegov svijet i za njegovu vezu sa majkom. Crtež pojačava ono što je verbalnim tekstom već rečeno.
Roman Bašta, pepeo je zamisliv i bez toga crteža; on ne bi mnogo izgubio na vrijednosti i značenju ako bi „slika” singer mašine izostala. Sasvim drugačije stvar stoji sa Peščanikom. Tamo je vaza-varka, odnosno pješčanik, transverbalni citat. Verbalni opis i njegova simbolizacija sliveni su sa likovnim dijelom teksta i od njega neodvojivi.
Crtež je ovdje srastao s verbalnim tekstom i postao njegov nezamjenjiv dio — višeznačan simbol. Bez toga likovnog znaka Peščanik bi se teže čitao i razumijevao, a njegov uvodni dio je bez toga likovnog simbola potpuno nezamisliv.
I „slika” Kišove vaze-varke je ambivalentna. Kao što Sent-Egziperijevog zmijskog cara sa slonom u utrobi odrasli vide kao šešir, a pilot i Mali princ kao zmijskog cara koji je progutao slona, tako se i Kišov likovni simbol pokazuje ambivalentnim: prvo se na njemu ukazuje pješčanik, vaza-varka, a zatim i dva profila u negativu, poslije čijeg opažanja vaza postaje bjelina, praznina, varka. Ali na Kišovoj „slici” se ne razlikuje viđenje djece i odraslih. Slika dobija naglašenu simboličku dimenziju i postaje najznačajniji višeznačni simbol u romanu.
I Sent-Egziperi i Danilo Kiš koriste se postupcima basne. U njihovim knjigama životinje govore. Pas Dingo je u Ranim jadima „pas koji govori”. Mali princ razgovara sa zmijom i lisicom — vjekovnim oličenjima mudrosti — ali i sa jednim cvijetom — ružom. To su za Malog princa odsudni, sudbinski značajni razgovori.
Na maloj planeti, koja je „jedva nešto veća od kuće”, sa koje potiče Mali princ, bilo je različitog sjemena i bilja; „kao i na svim planetama, blagorodnog bilja i korova”. Ta mala planeta bila je prosto zaražena sjemenom baobaba, čije bi je snažno korijenje moglo razoriti. Zato je Mali princ bio presrećan što će njegova ovca potamaniti šiblje baobaba već u začetku. Istina, ovca bi mogla obrstiti i cvijet s trnjem, a upravo takav jedan jedini cvijet — usamljenu, unikatnu ružu — Mali princ je ostavio na svojoj planeti. Sjeme te ruže odnekud su donijela kosmička strujanja. Taj unikatni cvijet Maloga princa bio je za njega jedinstvena vrijednost.
Zato je za Maloga princa neprijateljstvo između ovce i ruže, odnosno između ovaca i cvijeća, staro milionima godina, ozbiljnije i značajnije od svih ozbiljnih stvari na svijetu, a pogotovo od računskih operacija sticanja i bogaćenja takozvanih ozbiljnih ljudi.
Mali princ se žestoko suočio sa sukobom među vrijednostima do kojih mu je izuzetno stalo i koje je izmjerio svojim srcem: ruža je jedna i jedinstvena; nju je ostavio na svojoj maloj planeti; ovca mu je beskrajno draga i vezuje ga za novostečenog prijatelja pilota. Rat ovaca i cvijeća, s razlogom, za njega ima univerzalne kosmičke dimenzije:
„Ako neko voli cvet koji mu je jedini na milionima zvezda, to je dovoljno da bude srećan dok ih posmatra. On kaže sebi: ‘Moj cvet je tamo negde…’ Ali ako ovca pojede cvet, to je za njega kao da su se, odjednom, sve zvezde pogasile! A to, znači, nije važno!” (SENT-EGZIPERI 1981, 5).
Ono što nije važno sa stanovišta „ozbiljnih” i odraslih, za Maloga princa je jedna od najvažnijih stvari na svijetu. Nije lako prihvatiti sukob među vrijednostima do kojih je čovjeku podjednako stalo i gdje nikakva hijerarhija među vrijednostima neće donijeti rješenje ni urediti odnose. Zato će probuđena svijest o prastarom sukobu između ovaca i cvijeća izazvati suze. Pilotu će biti veoma teško da dopre do neutješno rasplakanoga Maloga princa zbog vječnog sukoba između ovaca i cvijeća. Njegove suze će mu biti preče od popravke aviona, nestanka vode i smrtne opasnosti u izgledu:
„Nije bio u stanju ma šta da izusti. Odjednom briznu u plač. Spustila se noć. Odložio sam svoje alatke. Nisam mario za svoj čekić, za svoj zavrtanj, za žeđ i smrt. Postojao je na jednoj zvezdi, jednoj planeti, na mojoj, na Zemlji, jedan mali princ koga je trebalo utešiti! (…) Nisam znao kako da doprem do njega, gde da mu se pridružim… toliko je tajanstvena ta zemlja suza” (SENT-EGZIPERI 1981, 5).
„Zemlja suza” je — „dolina plača”. Nesumnjive su religijske — hrišćanske — implikacije ovoga iskaza, kao i romana u cjelini, ali mi na tu ravan nećemo prelaziti jer za nju nemamo kompetencije, niti bi nam pomogla u poredbenom proučavanju Danila Kiša i Sent-Egziperija. Ne barem mnogo.
Ruža se, dakle, nalazi u središtu svijeta i vrijednosnog Sistema Sent-Egziperijevog maloga junaka. Ona se razlikuje od ostaloga cvijeća na njegovoj maloj planeti. To drugo cvijeće bi se pojavljivalo ujutru u travi, a uveče bi venulo, a „kaćiperka ruža” je danima tražila njegu i pažnju, pripremajući se da procvjeta, da bi se pokazala „jednog jutra, u sam osvit zore”. Svoju solarnu prirodu potvrđuje iskazom da je rođena „kad i sunce”.
Ruža je mirisom obavijala cijelu planetu Maloga princa, ali ga je zbunjivala neobičnim zahtjevima i protivurječnostima. Mali princ nije dovoljno dobro razumio njene protivurječnosti i nije umio da je dovoljno voli:
„(…) Ruže su tako protivrečne! Ali bio sam suviše mlad da bih umeo voleti” (SENT-EGZIPERI 1981, 5).
Ruža je skrivala svoja osjećanja, pa će tek u času rastanka povjeriti Malom princu da ga voli, ali da on to nije znao „njenom krivicom”, dodajući da su oboje bili jednako glupi.
Mali princ odlazi po drugim asteroidima „u potrazi za poslom i saznanjem”, srijećući neobične, jednostrane ljude, uprošćenog života i pogleda na svijet, koji su svoje sklonosti pretvarali u poroke: cara, uobraženka, pijanicu, poslovnog čovjeka usmjerenog na posjedovanje i sticanje, fenjerdžiju i geografa.
Od geografa je naučio šta znači „kratkotrajan” i shvatio da je i njegova ruža kratkotrajna — da je u opasnosti da uskoro iščezne:
„‘Moja ruža je kratkotrajna’, reče u sebi mali princ, ‘a ima samo četiri trna za odbranu od sveta! A ja sam je ostavio samu kod kuće’” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 69).
Bilo je to saznanje prve predstave o smrti i smrtnosti živih bića. To saznanje će Mali princ proširiti u susretu sa zmijom. Saznanje smrti i smrtnosti biće ključno saznanje Kišovog Andija u Bašti, pepelu. Trenutak kada mu majka saopštava vijest o ujakovoj smrti jeste trenutak zasijavanja sjemena smrti u dječakovu dušu. To sjeme je ambivalentno: razorno je, jer dječak shvata kratkotrajnost svoga života i života svojih najbližih, ali je i inspirativno, jer se iz saznanja smrti javlja i čežnja za besmrtnošću, za stvaralaštvom i putovanjima kao vidovima pobjede nad smrću.
Svijest o kratkotrajnosti života vratila je Maloga princa sjećanju na ružu. Geograf ga je usmjerio da posjeti planetu Zemlju, pošto je „na dobrom glasu”. Tako je mališa otišao na Zemlju „misleći na svoju ružu”.
Prvi susret Maloga princa na Zemlji bio je sa zmijom. Od nje će saznati da je dospio na Zemlju, da je Zemlja velika planeta, a da je on stigao u Afriku, u afričku pustinju. Zmija je prvi izvor saznanja, a pokazaće se na kraju — i otrov, i lijek.
Iz razgovora sa zmijom saznajemo zašto je Mali princ napustio svoju planetu — zbog ruže — i prinčevo priznanje zmija će propratiti razumijevajućim uzvikom sapatnje, poslije čega će nastati kratko ćutanje:
„(…) Zašto si došao ovamo?
— Imao sam neprilika sa jednim cvetom — reče mali princ.
— Ah! Uskliknu zmija.
I oboje ućutaše” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 73).
Zmija, očevidno, ima duboko razumijevanje za patnje Maloga princa za jedinstvenom ružom na njegovoj maloj planeti. Ali od nje će Sent-Egziperijev junak saznati još ponešto. Na prinčevu primjedbu da se čovjek „pomalo oseća usamljen u pustinji”, zmija će odgovoriti zmijskom mudrošću:
„Čovek je usamljen i među ljudima”.
Upravo je tu vrstu usamljenosti osjetio i živio pilot.
Princ je bio začuđen zmijom i njenim izgledom. Na primjedbu da je „čudna neka životinja” i da je „tanka kao prst”, zmija će uzvratiti da je „moćnija od prsta nekog kralja”. A kada Mali princ konstatuje da zmija nema ni šape i da ne može putovati, dobiće zagonetan odgovor da ona može odnijeti princa „dalje nego i sam brod” i da se onaj koga ona dodirne „vraća zemlji iz koje je nastao”. Pritom će mu odati priznanje da je on „čist i da dolazi sa jedne zvezde”; da „tako slabašan na ovoj granitnoj Zemlji” u njoj izaziva sažaljenje.
Zmija će se, „kao zlatna grivna”, omotati oko prinčevog članka na nozi i upozoriti ga na svoje moći, te da jednoga dana može i njemu pomoći ako bude „suviše patio za svojom planetom” (SENT-EGZIPERI 1981, 5).
Sent-Egziperi je duboko svjestan drevnosti, snage i dubine svoga arhetipa. Zmija je otrov i spasenje, izvor mudrosti i znanja, naizgled ograničenih sposobnosti kretanja, a moćna da odbaci čovjeka dalje nego brod; ona postavlja i rješava zagonetke. Ona razumije tajne srca, tajne nesporazuma sa jednom unikatnom ružom i trajnu vezanost za nju.
Te svoje ruže će se sjećati Mali princ i kada sa vrha jedne planine bude slušao odjek svoga glasa kako mu se vraća:
„(…) Kod kuće sam imao jednu ružu: ona je uvek govorila prva” (SENT–EGZIPERI 1981, 5: 78).
Vrijednost te unikatne ruže biće dovedena u pitanje prilikom posjete vrtu punom „rascvetalih ruža”, ali će ona zato ponovo dobiti na vrijednosti u prinčevom razgvoru sa lisicom. Mali princ je, naime, bio šokiran susretom sa vrtom od pet hiljada skoro istovjetnih ruža, jer mu je njegova ruža kaćiperka govorila da je jedina na svijetu. Rastužilo ga je do suza saznanje da on nije neki naročiti princ ako ima samo jednu ružu i tri vulkančića, njemu tek do koljena, od kojih je jedan još i ugašen.
Ovo je jedina situacija da Mali princ liči na ozbiljne i odrasle jer plače zbog skromnog materijalnog bogatstva, zbog posjedovanja, što je u suprotnosti sa njegovom prirodom. Biće, ipak, da je za njegovu tugu presudno saznanje da na Zemlji, u jednom vrtu ruža, ima pet hiljada cvjetova gotovo istovjetnih kao i njegova ruža, za koju je vjerovao da je unikatna. Zato će razgovor sa lisicom biti ljekovit.
Lisica je zadržala mudrost iz basne, ali ne lukavstvo. Štaviše, njeni ključni mudri iskazi isključuju lukavstvo, ali ne i oprez. Lisica ne može da prihvati prinčev poziv na igru s obrazloženjem da nije pripitomljena. Malom princu je riječ nepoznata pa traži tumačenje.
Lisica je mudar tumač: ona mu, prvo, kaže da je to „nešto odavno zaboravljeno”, a da to, otprilike, znači „stvarati veze”. Te veze, u daljem tumačenju, više liče na idealno prijateljstvo:
„(…) Ali, ako me pripitomiš, bićemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svetu… A ja za tebe biti jedina na svetu…”
Tada se Mali princ sjetio svoje ruže:
„(…) Postoji jedna ruža… Mislim da me je pripitomila” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 82–83).
Tako se potvrđuje piščeva veza sa ružom: na prvi pomen čvrstine i trajnih veza, ona mu se javlja kao prva i jedina asocijacija. Lisica uči princa da približavanje mora ići postepeno, uz malo riječi i mnogo ćutanja, jer „govor je izvor nesporazuma”. U odnosima među bićima koja se pripitomljavaju moraju postojati tačnost, ali i obredi.
Na insistiranje lisice, princ će ponovo posjetiti vrt ruža da bi shvatio da je njegova ruža „jedina na svetu”:
„Vi nimalo ne ličite na moju ružu. Vi još niste ništa — reče im on. — Niko vas nije pripitomio, a ni vi niste nikoga pripitomile. I moja lisica je bila takva kao vi: bila je samo lisica slična stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje stvorio svog prijatelja, i ona je sada jedina na svetu.
(…)
— Vi ste lepe, ali ste prazne — reče im on još. — Čovek ne može umreti za vas. Svakako, neki obični prolaznik bi poverovao da vam je moja ruža slična. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno, zato što sam je ja zalivao. Što sam je stavljao pod stakleno zvono. Što sam je zaklanjao od vetra. Zato što sam poubijao gusenice sa nje (sem dve ili tri radi leptira). Zato što sam nju slušao kako jadikuje, ili ponekad čak i ćuti. Jer je to moja ruža” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 87–88).
Lisica će na oproštaju saopštiti svoju tajnu koja govori o saznavanju dobra:
„Dobro vidimo samo srcem. Suština je nevidljiva očima” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 88).
Drugi dio lisičine mudrosti govori o odgovornosti u prijateljstvu, odnosno o odgovornosti za one koje pripitomimo:
„Ti si odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu…”
Osjećajući dobro srcem, Mali princ će reći pilotu:
„Dobro je što smo imali prijatelja, čak i ako ćemo uskoro umreti. Što se mene tiče, veoma sam zadovoljan što mi je lisica bila prijatelj” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 92).
Prijateljstvo, prema Malom princu, vrijedi i pred smrtnom opasnošću, pa čak i poslije smrti.
Obogaćen lisičinim mudrostima, Mali princ će krenuti u nova putovanja i u nove avanture, pa ćemo od jednog skretničara naučiti mudrost da „čovek nikada nije zadovoljan tamo gde je”. U tom nezadovoljstvu su razlozi mnogih putovanja, pa i avantura Maloga princa. Ovom iskazu valja dodati i iskaz Maloga princa s kraja treće glave romana:
„Idući pravo napred ne može se baš daleko stići” (SENT-EGZIPERI 1981, 5).
Ako se tome doda i pilotov komentar da je Mali princ krenuo za poslom i saznanjem, onda imamo cijelu jednu poetiku putovanja u malom, datu iz tri različita komplementarna ugla. Ovo je za nas utoliko važnije što je putovanje bilo opsesija Danila Kiša i njegovoga junaka Andreasa Sama, naročito putovanje vozom, spavaćim kolima. Dok spava, dječak savladava desetine ili stotine kilometara, što je simbolična pobjeda nad smrću i snom.
Posebnu radost pričiniće Malom princu saglasnost između lisičinih stavova i iskaza i stavova njegovog novog prijatelj pilota.
Princ će reći pilotu da i sam osjeća ljepotu pustinje i da „pustinju krasi to što se u njoj skriva izvor”, a pilot će ljepotu dovesti u direktnu vezu sa nevidljivim:
„Da — rekao sam malom princu — bilo da je reč o kući, zvezdama ili pustinji, ono što čini njihovu lepotu nevidljivo je” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 94).
Tu misao, i to osjećanje, pilot će razvijati dok nosi u naručju pospalog Malog princa kao „neko krhko blago”. Posmatrajući na mjesečini „njegovo bledo čelo, njegove pramenove kose koji su lepršali na vetru”, govorio je u sebi, svoj toj fizičkoj dječjoj ljepoti uprkos:
„Ovo što vidiš ovde samo je ljuska. Najvažnije je ono nevidljivo” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 94).
Mali princ je, kao svjetiljka, zračio iznutra čak i kada je spavao; zračila je „njegova odanost jednom cvetu”, pa je slika jedne ruže – prinčeve ruže — zračila „iz njega kao plamen svjetiljke, čak i onda kada spava”. Pilot je osjećao da taj krhki plamen svjetiljke mora čuvati jer ga i dašak vjetra može utrnuti. Koračajući s tim plamenom svjetiljke u naručju, pilot je u osvit dana pronašao studenac. Plamen svjetiljke se nije mogao vidjeti očima; morao se osjetiti srcem. Samo koju stranicu kasnije pilot će priznati da je Mali princ za njega „kladenac u pustinji”.
Kako se knjiga privodi kraju, tako se stanovišta lisice, pilota i Maloga princa približavaju do podudarnosti. Princ će reći pilotu da ljudi na Zemlji gaje pet hiljada ruža, ali ne nalaze ono što traže.
A „ono što traže moglo bi se pronaći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode”, kao što je on pronašao u svojoj ruži i pilot u pustinjskom studencu. Mali princ poentira da su čula ograničena, a da je sud srca mjerodavan:
„Ali oči su slepe. Treba tražiti srcem” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 98).
Na godišnjicu boravka na Zemlji Mali princ se dogovara sa zmijom da ga otruje i tako ga, možda, vrati kući, na njegovu zvijezdu. Pilot je baš tada otklonio kvar na avionu i spremao se za odlazak. Sluteći rezultat dogovora princa sa zmijom, pilot je riješio da ne ostavlja svog prijatelja. Mali princ mu je povjerio da mu je tijelo preteško da bi ga ponio na tako dalek put, do svoje zvijezde; ono će biti stara napuštena ljuštura, čime princ potvrđuje pilotovo gledište.
I u posljednjim trenucima života u pustinji Mali princ će s odgovornošću misliti na svoju ružu:
„Znaš… moja ruža… ja sam odgovoran za nju! A ona je tako slaba! I tako bezazlena. Ima četiri bedna trna da se njima zaštiti od sveta…” (SENT-EGZIPERI 1981, 5: 109).
Poslije munjevitog zmijskog naleta i pada Maloga princa sve ostaje velika tajna. Pilot u zoru nije pronašao njegovo tijelo.
Da li je Mali princ vaskrsao i odletio? Da li je dospio na svoju malu zvijezdu svojoj jedinstvenoj ruži? Da li je ovca obrstila ružu? — to su pitanja svih pitanja. Zato su zvijezde noću čas veseli praporci, a čas blistave nebeske suze. Ljepota i duboka tuga idu podruku.
Nesumnjivo je da je jedinstvena ruža među zvijezdama središnji simbol i središnja vrijednost knjige. Nesumnjivo je da se iz ovoga lajtmotiva razvila Kišova ideja u pjesmi „Ruža: Saint-Exupery”. Utoliko prije što je i sam Kiš gajio izuzetnu ljubav prema ovome cvijetu, a djetetom je već brinuo o jednom ružičnjaku.
Bio je to literarni susret kosmičkih i zemaljskih ruža.
Ovaj ogled je nedvosmisleno pokazao neophodnost komparativnog proučavanja Danila Kiša, a nadamo se da je opravdao naše povjerenje u metodološku orijentaciju na intertekstualna istraživanja i na poetiku tradicije. Danilo Kiš je odabrao Sent-Egziperija u svoju tradiciju, što bi trebalo da obavezuje svakog istraživača, a pokazalo se da je roman Mali princ u podtekstu Kišove pjesme „Ruža: Saint-Exupery”.
U toj pjesmi nema nijedne slučajne metafore, već je svaka oslonjena ili na Sent-Egziperijev život ili na njegov roman, a ponekoj smo uočili porijeklo i u Kišovim Ranim jadima.
Poredbenom analizom došli smo do još nekih srodnosti između ovih pisaca. Mali princ je intermedijalno djelo: likovni i verbalni znakovi čine tekst romana. Kišovi romani Bašta, pepeo i Peščanik su to u manjoj mjeri, ali smo istakli da slika majčine singer mašine pojačava orijentaciju na predmetnost u ovom romanu ističući istovremeno jedan majčin predmet i njegov značaj za dječakov emotivni svijet, a da je slika pješčanika, odnosno vaze-varke, neotuđivi znak teksta romana bez kojega se uvodni dio Peščanika ne može razumjeti.
Uočljiva je srodnost u posvetama Malom princu i Ranim jadima: oba pisca računaju na djecu i osjetljive, odnosno na one odrasle koji nijesu izgubili dječju radoznalost, čistotu srca, maštovitost i osjetljivost.
Ruža je bila Kišov opsesivni motiv, što se vidi kako iz pjesme o Sent-Egziperiju, tako i iz pjesama „Anatomija mirisa” i „Đubrište”, odnosno iz pet priča Ranih jada.
Postupci basne i priče o životinjama karakteristični su za oba pisca. Kiš ima psa Dinga koji govori i sa kojim Andreas Sam prijateljuje, a Sent-Egziperijev Mali princ razgovara sa zmijom, odnosno sa ružom i lisicom koje je pripitomio.
Motivi usamljenosti i putovanja zajednički su obojici pisaca. Putovanje je kod Kiša vid borbe sa smrću i privremene pobjede nad njom, a Mali princ putuje manje zbog posla, a neuporedivo više zbog saznanja.
Oba pisca gledaju na svijet iz perspektive smrti, što će reći iz perspektive vječnosti. Za obojicu je karakteristično rano, dječje iskustvo blizine smrti i „granične situacije”.
Oba pisca imaju naglašenu sklonost ka paraboli, što se može protumačiti oslanjanjem na zajednički arhitekst — na Bibliju. Mali princ je naglašenije okrenut hrišćanstvu.
Oba pisca su uzorni reprezenti poetike sažetosti. Sent-Egziperijevi crteži ponekad imaju funkciju sažimanja.
Nema sumnje, riječ je o veoma bliskim piscima, naročito ako se ima u vidu Kišovo stvaralaštvo prije novelističke faze. Uvjereni smo da bi sistem ovakvih studija mogao pokazati prirodu i vidove dijaloga Danila Kiša sa piscima i „prozom sveta”. Ovo je prilog osvjetljavanju toga dijaloga.
Jovan Delić
LITERATURA
[1] DELIĆ 1995: Jovan Delić, Književni pogledi Danila Kiša, Beograd: Prosveta, 1995.
[2] DELIĆ 1997: Jovan Delić, Kroz prozu Danila Kiša, Beograd: BIGZ, 1997.
[3] KIŠ 1983: Djela Danila Kiša, XI, Enciklopedija mrtvih, Zagreb — Beograd: Globus — Prosveta, 1983.
[4] KIŠ 1992: Danilo Kiš, Pesme i prepevi, priredio Predrag Čudić, Beograd: Prosveta, 1992.
[5] KIŠ 2001: Danilo Kiš: Porodični cirkus, Beograd: Prosveta, 2001.
[6] SENT-EGZIPERI 1981, 5: Antoan de Sent-Egziperi: Izabrana dela, 5, Mali princ, prevela i pogovor napisala Mirjana Vukmirović, Beograd: Narodna knjiga — BIGZ, 1981.
