Anatomija Fenomena

Danilo Kiš između poetike i politike (10) – Kada pisac ne može da kaže istinu, bolje je da ćuti [Tema: Kiš]

Fatos Lubonja
Fatos Lubonja

Između poetike i politike (Between Poetics and Politics) Međunarodni skup pisaca (International meeting of writers) Beograd, 15-17. jun 2005. godine Centar za kulturnu dekontaminaciju Priredila Mirjana Miočinović u saradnji sa Vladimirom Tupanjcem i Aleksandrom Savanović X dio

Vladimir Arsenijević: Sa nama je gospodin Fatos Lubonja, iz Tirane, iz Albanije. Rođen je 1951. u Tirani, u porodici intelektualaca i javnih radnika koji su tokom sedamdesetih bili žrtve represije režima Envera Hodže. Diplomirao je fiziku na tamošnjem univerzitetu i 1974. biva prvi put zatvoren, nakon toga su pronađeni njegovi dnevnici. 1979. biva osuđen na novih 16 godina kazne zbog kontrarevolucionarne aktivnosti. Oslobođen je 1991, a 1994. osniva časopis Perpjekja, čiji je urednik i danas. Godine 1997. Lubonja osniva Forum za demokratiju, savez koji je ujedinio ukupno osam opozicionih albanskih partija. Gospodin Lubonja će čitati iz svog teksta, čiji je radni naslov „Kada pisac ne može da kaže istinu, bolje je da ćuti“.

Fatos Lubonja: Kada me Vlada pitao prilikom priprema ovog skupa, na koju temu bih želeo da govorim, razmišljao sam i onda sam se setio, u stvari, rada jednog rumunskog pisca, Aleksandra Kalineskua, koji se zvao „Pisac i cenzura“, anatomija odnosa. Tu je citirao Kiša, rekavši da kada pisac ne može da kaže istinu, onda je bolje da ćuti. Juče sam se upoznao sa novinarkom, nažalost ne znam sa koje je televizije, i ona je pročitala naslov ovog o čemu ću ja danas govoriti. Pitala je da li je u pitanju provokacija, jer koliko je njoj poznato, Kiš je govorio: kada ne možete da kažete istinu, onda treba koristiti metafore. Mislim da je to dobro, a ujedno se možete podsetiti i na Borhesa koji je govorio da je metafora u stvari dete tiranije. Ali, u svakom slučaju, postoji granična linija između metafore i tišine. Ono što mislim da je važno da ovde naglasimo, da dekonstruišemo mit o metafori u diktaturi, tako da bih, u stvari, želeo da vidim drugu stranu medalje. I uglavnom, tu imam u vidu iskustvo u albanskoj književnosti, ali taj isti fenomen možete videti u nešto blažem vidu i u drugim istočno evropskim zemljama. Da bismo razgradili metaforu, imamo znači, tri vrste književnih radova u diktaturi: zabranjena književnost, tolerisana književnost i sponzorisana, znači od strane države, književnost. Kada govorimo o tolerisanoj književnosti, povezujući je sa metaforama, tu moramo naći taj dvostruki odnos između autora, znači književnika i moći. U tom odnosu postoji kompromis obe strane. Postoji, znači, kompromis u vidu dvostrukog jezika i način da se čita među redovima. Mislim da je ova kultura koja je široko rasprostranjena u društvu dovela do izvesne distorzije u tom odnosu, taj odnos je široko rasprostranjen u društvu. Kalinesku tu govori upravo o tom odnosu, odnosno otporu koji se pruža kroz književnost spram diktature. Oni koji su učestvovali u toj debati su govorili da njima nije bio potreban samizdat jer su imali mogućnost da koriste aluzije, odnosno metafore u svom radu.

Rumunski pisac, mislim po imenu Goma, koji je takođe bio zabranjivan, kao i Kiš, 1977. se snažno usprotivio tom stavu i mislim da je najbolji odgovor u ovoj polemici dao Andrej Plešo koji je na pitanje kako bismo mogli da opstanemo rekao da bi radije na to pitanje odgovorio drugim pitanje: da li smo zaista opstali, odnosno preživeli. Jer, uvek kad razmišljamo o opstanku, mora se imati u vidu da to podrazumeva i određenu saradnju. Imre Kertes, dobitnik Nobelove nagrade iz Mađarske (pročitao sam njegov intervju koji je dao Republici pre nekoliko nedelja), na pitanje zašto je izabrao da holokaust prikaže kroz pogled jednog deteta u jednom od svojih dela, odgovorio je da u stvari kroz vizuru deteta može bolje da pokaže činjenicu da nas diktatura dovede ponovo na nivo deteta.

Njegov stav, sa kojim se ja slažem, da je recimo film Benignija Život je lep pravi prikaz upravo zato što je dat kroz oči deteta, spram Spilbergovog filma o holokaustu, koji on smatra kičem. Upravo se kroz tu vizuru deteta sagledava ta saradnja sa diktaturom da biste preživeli. Kao što nas i dvostruki jezik na neki način može voditi ka dvostrukom životu.

Da se vratimo na politiku, smatram da je ova kultura koja je nastala tokom komunističkog perioda, molim vas da imate u vidu da ja naravno prvenstveno govorim o albanskom iskustvu koje je bilo više staljinistički režim i mogu bolje da se izrazim o tome, našao sam da su vrlo tačne odnosno istinite analize jednog češkog disidenta o nedavnim revolucijama koje su se dešavale u Istočnoj Evropi. Počeo je svoje izlaganje time: Razočaraću vas, jer nije bilo revolucije. I onda je on dao svoju definiciju revolucije. Nasilje koje je nadvladano i promena u elitama. I on je rekao da u stvari nasilja nije bilo, a nije bilo ni promene u elitama. Upravo ta činjenica da su ostale iste elite, sa istom kulturom, istim nasleđem, korenima, razlog je opšte rasprostranjene korupcije i neverovatne neodgovornosti političara.

Ne mogu a da ne pomislim da je deo krivice bar na književnosti za to stanje, koja je u stvari stvorila taj dvostruki jezik. To je bio način da se pruži otpor, odnosno da se stvore uslovi za opstanak, ali s druge strane taj dvostruki život je prosto stvorio jedan zid u svesti ljudi koji vas na neki način prosto sprečava da neke ideje, misli, stvari o kojima želite da govorite, kažete. I to je u stvari jedan model odnosa sa autoritetom. Ja nalazim upravo te karakteristike u životu u našim društvima, u okruženju, da su upravo to posledice, a koreni zla su ovi o kojima sam govorio. Prvo je nedostatak poverenja, nedostatak sposobnosti da stvorite neke normalne odnose. Nema spontanosti, nema sposobnosti da se suočimo sa onim što ne prihvatamo. I u suštini, znači, teškoća da se izgradi jedna prava ličnost koja bi mogla da vodi zemlju napred. I naravno, jedna od stvari je nedostatak prave katarze, što znači i nedostatak pravednosti za jedno društvo.

Nedostatak, prosto, kazne u jednom društvu. Kad govorimo o katarzi koju smatram veoma važnom, da se vratim na početak zašto nje nema. Taj dvostruki jezik i taj dvostruki odnos sa moći, doveo je do toga da su mnogi na taj način pobegli od svoje sopstvene odgovornosti. Više je disidentstvo nego odgovornost za ono što se desilo. Smatram da je prava katarza kad se žrtva oseća delom istorije, a ne samo žrtvom istorije. Vidim Kiša, više da pripada grupi zlata tišine, nego srebra metafore. To su moje misli koje sam želeo da podelim sa vama.

Koliko je meni poznato postoji knjiga koja je prevedena na albanski (Grobnica), a ja sam u svom časopisu objavio priču „Lauta i ožiljci”.

(Prevela sa engleskog Ameli Mišić)

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.