Anatomija Fenomena

Svi smo mi maske i svi smo mi zakrinkani [Tema: Krleža]

misha-gordin-crowd56_thumb3
Foto: Miša Gordin

Iz knjige Na rubu pameti

Večera u vinogradu generalnog direktora domaćinskog (1)

Po tajanstvenom, svemirskom upravo zakonu ljudske gluposti, ja bih po svoj prilici bio poživio u svojim vlastitim protuslovljima sve do groba, nepokretan, lijen, pomalo ogorčen i priglup, kao što već čovjek živi svoj život po krčmama, s brbljavcima, s glupanima, s prijateljima, razgovarajući o seobi naroda, o bitkama, o crkvama, o knjigama, o krokodilima, o naročitoj ljekovitosti sljezova čaja, o pastrvama i o morskim psima, da nije došlo jednog dana do obrata koji bi se u ovoj našoj historiji mogao patetično nazvati sudbonosnim. U životu svakoga čovjeka postoji takav jedan trenutak što ga romanopisci zovu “sudbonosnim”, a takav svoj fatalni trenutak proživio sam, eto – jesenas bit će tome već dvije godine – i to prosto zato što mi je (danas se više ne sjećam iz kog neposrednog razloga) palo na pamet da kažem ono što sam tog istog trenutka bio pomislio. Misao, što sam je u tome dramatskom momentu bio izgovorio, nije bila ni po čemu ni važna ni naročito originalna! Takvih misli čitavi rojevi zvrndali su u mojoj glavi godinama, a čini mi se, danas poslije svega što se desilo, da su te misli najobičnije svakodnevne misli svakog našeg sugrađanina, samo nikome ne pada na pamet da im daje bilo kakav publicitet!

Nisu ljudi tako glupi da ne bi znali što se smije a što ne, ali nitko od nas nije tako ludo ili naivno smion da to javno ispovijeda – pak ni u onom slučaju ako se nikada nije ogriješio o deset zapovijedi!

Svi smo mi maske i svi smo mi zakrinkani i svaki čovjek osjeća potrebu da skine svoju masku na jedan tren, da se raskrinka, da progovori po crti svog intimnog raspoloženja, ali da jedna jedina riječ može da ponese čitav jedan život kao balon što se otkinuo, da jedna riječ može da poleti zajedno s jednim pedesetdvogodišnjim starijim sibaritom, da ga digne iz jednog određenog apotekarskog, komoraškog, građanskog kruga, da nestane s njime u maglama i u daljinama, to bi i meni izgledalo događajem prilično nevjerojatnim, pomalo i namještenim, da ga nisam doživio i da ga ne proživljavam skoro već pune dvije godine u sjaju pomalo smiješne, a s druge strane opet – moglo bi se reći – gotovo junačke geste. Kod gospodina generalnog direktora Domaćinskog, u vinogradu, na verandi njegova ljetnikovca, na večeri, uz gospođu Domaćinsku (brbljavu Bečanku, koja je počela svoj društveni uspon kao mala bečka kavanska koračarica), uz moju suprugu gospođu Agnezu, do koje je sjedio učitelj pjevanja moje najstarije djevojčice, bariton Iks (za koga sam poslije doznao da je već sedam godina ljubavnik moje žene, i koji se sada upravo sprema da joj postane zakoniti suprug), tu se kod bijeloga stolnjaka našlo još nekoliko predstavnika naše elite: homo cylindriacus, vir doctus, magnificus, sa sinom doktorom filozofije i privatnim docentom, cilindrijakusom kao i njegov papa, još dva-tri cilindrijaka, gospodina doktora prava sa svojim mnogopoštovanim suprugama, gospodin senator i član središnjeg odbora jedne rodoljubive stranke i kućevlasnik iz ulice Hyperiona Balentekovića (protivnik teretnih automobila), i tako je u prijatnoj, glicerinski blagoj, mlačnoj rujanskoj atmosferi neobično zelene mjesečine, glavnu riječ vodio, dakako, kućedomaćin gospodin generalni direktor Domaćinski. Gospodin generalni director Domaćinski, predsjednik industrijskog gremija, u kome sam bio generalni tajnik i pravni referent, generalni direktor kartela, kome sam bio pravni zastupnik, tvorničar plehnatih škafova i noćnih lonaca, što ih eksportira u posljednje vrijeme u ogromnim količinama u Perziju, čovjek samouk, bivši konobar, krijumčar, ratni liferant, bankir, kućevlasnik, brodovlasnik, odbornik Golf-kluba, naivčina koja izgovara sebi samome neobično impozantne i tajanstvene riječi “okassion”, “žofer”, “mala ententa”, “tresor” tako samosvijesno uvjereno, kao da je sve to jasno kao dva puta dva četiri – e, pa jasno (de fakte štante pedes) – taj i takav gospodin generalni držao je jedan od svojih poznatih monologa, kakvi se službouljudno slušaju po svim industrijskim, trgovačkim, tehničkim i zubotehničkim komorama i po svim profesionalnim, gremijskim, ravnateljskim, komoraškim večerama, gdje do gospodina generalnog sjede financijalno slabija i takoreći podređena lica: homo cylindriacus, vir doctus, magnificus, sa svojim sinom doktorom, privatnim docentom, kao budućim zaručnikom jedinice gospodina generalnog, gospođice Renate Domaćinske, gospodin senator i kućevlasnik iz Balentekovićeve ulice kao tvorničar patent-čavala, nusprodukata plehnatih noćnih lonaca, zavisan od gospodina generalnog, ostala gospoda doktori kao pravnici i pravni savjetnici, zubari i ginekolozi general direktorske klijentele i najposlije ja sa svojom suprugom Agnezom i njenim baritonom, kao industrijskoko-moraški, gremijski i karteški trokutni privjesak ove vinogradske večere, koja je počela s odojkom na ražnju, a svršava s kavinom tortom tako gustom kao sesvetsko blato, s bijelim mliječnim kuglama vinogradskih svjetiljaka oko kojih kruže noćni leptiri, sa srebrnim posudama iz kojih se puši moka, i s blistavim staklom u kome svjetluca znameniti rizling iz vlastitog vinograda gospodina generalnog direktora Domaćinskog, pivničara, pipničara, kelnera i vinogradara po struci.

Gospodin generalni množi dva puta dva, jasno i logično, četiri, a četiri razdijeljeno sa dva jeste dva, jasno, a dva manje dva ostaje ništa, jasno, i kapital nosi dividende, jasno, a dividende tjeraju glavnicu na sve veću zaradu, sasvim jasno, i tako se ljudi tuku zapravo za tržišta, jasno, i tako dolazi do konjunkture, logično. A Židove treba bojkotirati, jasno, jer ne spadaju u interesne krugove  konjunkture perzijskih plehnatih noćnih lonaca gospodina generalnog, i osim toga nisu “naši”, jasno, i stvari treba na kugli zemaljskoj urediti, jasno, energično i logično, kao što se danas uređuju puškom i browningom i vješalima, jasno! Hvala dragom gospodinu bogu, pamet je pobijedila.

Svijet nije više tako glup da bi se dao vući za nos nekakvim revolucionarnim floskulama!

Gospodin generalni je zapravo kao šef i poslodavac pedantno zanovijetao, on svojom pučkoškolskom kulturom gnjavi okolinu već godinama, ali njegov potpis vrijedi te gnjavaže. Taj glupan, zaokupljen svojim vlastitim zvrndanjem kao zvrk na praznome stolu, ne čuje nikog drugog do sama sebe, a u svoje vlastito dostojanstvo zaljubljen, taj čovjek o svom vlastitom znanju i mudrosti misli u superlativima, i tako docira komorama, rektorima, sveučilištima, štampi, dobrotvornim društvima, delegacijama, strankama, slikarima, javnome mišljenju, jednom čitavom društvu, on, gospodin generalni, koji je bio, koji je vidio, koji je čuo, kome su na najvišem administrativnom mjestu nešto rekli, koga su odlikovali, kome su pribili spomen-ploču, kome su skovali spomen-plaketu, koji je proputovao, koji se je lično osvjedočio, koji je uvjeren da je tome tako i da će tako ostati: da sila boga ne moli, a tko je jači taj kvači. Kad je prije godinu-dvije došlo do štrajka u njegovoj tvornici perzijskih lonaca, bio je genijalan. Ne da on sebi soliti pamet nekakvim sindikalnim smicalicama, pa kada su mu htjeli da objasne da mu radnici stradavaju, on se neobično iznenadio kako to ljudima nije jasno! “Njemu ide nešto bolje od ovog posla, jer je on jedan jedini, a radnika ima, bože moj, mnogo. Bilo bi žalosno kad od tog posla ne bi išlo ‘dobro’ barem jednom čovjeku!” On zna kako su te stvari riješene rezolutno u Frankfurtu, u Nurnbergu, u Salamanki, on je čitao Rosenberga, on zna što je kolonijalna bagaža, a naše selo nije za drugo nego da bude vezano uz rudo, a ne da se igra kočijaša, on znade što se misli na “Kaj Orzeju” i zato – molit ćemo lijepo – godine osamnaeste, kad je on u ovom istom vinogradu, s ove iste verande, vlastoručno ustrijelio ona četiri bandita, ona četiri muža, rebela, zelenokaderaša, one revolucionarne svinje, on je već onda znao kojim će se smjerom razviti Evropa, jer je to ustvari logično, jer je to jasno, jer tako traže interesi evropskog javnog mišljenja, interesi evropskog morala i poštenja, interesi – molit ćemo lijepo, u posljednjoj konzekvenciji – jednog zdravog i za život sposobnog naroda.

Sve je to bilo, molit ćemo lijepo, u posljednjoj konzekvenciji potpuno jasno i potpuno logično, molit ćemo lijepo, i ja sam punih trideset godina slušao čitavu rulju ovakve gospode generalnih direktora kako govore da su bili, da su se lično osvjedočili, da su im na najvišim administrativnim mjestima to odobrili, da je to što oni stvaraju, što trguju, što zarađuju, što strijeljaju, u interesu evropskog javnog mišljenja, u interesu evropskog morala, u interesu zdravog naroda, ako se pravo uzme, u posljednjoj konzekvenciji – molit ćemo lijepo – i nikada do te septembarske zelene mjesečne noći, koja je bila tako aromatična, tako zvjezdana, tako topla, nikada meni nije palo na pamet da se objektiviram, da se postavim na razmak od takvog govornika, da se odvojim od svoje sive maske i da zaplovim vlastitom strujom. Tajna moje osobne pasivnosti mogla bi se objasniti i mojim glupim i neprijatnim metierom. Biti godinama advokat banaka, noćnih lonaca, saldakonta, mjenica, braniti potpuno bezidejne stvari i odnose koji nisu spojivi s boljim običajima, čovjek na kraju konca gubi distanciju, otupljuje, zaglupljuje sebe i druge, Dostaje cilindrijakom i glupanom, postaje apotekarskim zetom i baritonskim rogonjom, osjeća se manjevrijednom nišnicom i tako se gubi u ništavilu kao sjenka! A sada, u ovom jednom jedinom dramatskom trenutku, sjenka se pretvorila u čovjeka i progovorila, l to je bilo sve…

Poslije, u prepričavanju toga “događaja”, kad je ta stvar zauzela već skandalozne omjere (kada se pričalo po gradu da sam povukao browning iz džepa, da sam već stigao u vinograd neobično uzrujan i s velikim zakašnjenjem, da je između mene i prijatelja moje gospođe, baritona Iks, već bilo došlo do napete scene u salonu), poslije se govorkalo da sam ja upadao u riječ Domaćinskome, da mi je pala čaša iz ruke, jer da sam se toliko bio uznemirio još prije večere te sam bio vidljivo duhom odsutan, rastresen, histerično uzbuđen, ali sve to ne odgovara istini. Obratno od toga: bio sam neobično miran, sabran i svijestan svakog, pa i najmanjeg detalja. Sjećam se da mi se ta blesava apoplektična maska naduvene stare pijandure sa zlatnim cvikerom, četinjavim brcima i dlakavim obrvama pričinila doista glupim, tupim, praznim predmetom, da sam osjećao jak dojam nečeg vještački načinjenog, navijenog, tempiranog, nečeg što nije samo po sebi živo, nego je kao takvo složeno i miče se i govori kao sablasna lutka, nečeg što je bezlično jer predstavlja model izvjesnog čovjeka a nije čovjek sam, i upravo ta moja impresija da se tu ne radi o živu čovjeku nego o slučaju drvene igračke isključila je svaku mogućnost mog nekog naročitog nemira a pogotovo uzbuđenja. Spram igračaka u kutiji čovjek je ipak neka vrsta natčovjeka: nerazmjeri su takvi, da je svaka živčana neuračunljivost u onome momentu potpuno isključena. Sjećam se da sam upravo te noći bio hladnokrvno  uzvišen iznad situacije: sjedim u vinogradu, na verandi, u pijanom društvu naše doktorske elite, sam doktor među gospodom doktorima, rektorima, dekanima, asistentima, veterinarima, akušerima, generalnim direktorima, njihovim damama, sa svojom suprugom, advokat među advokatima, pravni referent jednog industrijalnog genija, kućevlasnik među kućevlasnicima, maska među maskama, sam pomalo Evropljanin među Evropljanima, sjedim poslije bogate večere, kod crne kave, srcem rizling (a da nisam popio u svemu ni dvije čaše) i slušam kako gospodin generalni direktor priča damama, svojoj ženi, mojoj ženi, svojoj kćeri (koje prosac i budući zaručnik sjedi zabrinuto uz nju u punoj neizvjesnosti svog riskantnog očekivanja), mojoj starijoj djevojčici Agnezi (između majke i baritona), kako je osamnaeste, u kasnoj jeseni, kad je ovdje kod nas harao Zeleni kadar, ustrijelio četvoricu bandita vlastoručno, iz vojničke karabinke, jednoga za drugim, kao zečeve: dvojicu kod stuba u pivnicu, jednog malo niže kod brajde, a jednoga dolje, u dnu vinograda, kad je htio da preskoči živicu. Imali su namjeru da provale u pivnicu gospodina generalnoga, a on ih je ustrijelio, i to dvojicu u glavu, odmah na mjestu, onaj kod brajdice: dvostruki hitac u lijevo plućno krilo, a onaj je dolje kod živice iskrvario, pukla mu je kucavica na vratu.

Miroslav Krleža

Nastaviće se

Ostavite komentar: