Znamo svi tu djevojčicu, zar ne? To je ona mala što vazdan trči po vrtu, u bijelim spilhoznama i nikad se ne odaziva na pozive vaspitačica. Sigurno ste već zapazili njene zasjenjene oči dugih trepavica, oval njenog lica nježnog i glatkog poput mjesečevog mlađa, porculanski bistrog poput bakinih gleđosanih šoljica za čaj?
Ona sad stoji na vrhu brdašca što se izdiže u sredini ograđenog dvorišta kao neka zaobljena piramida, a na njenom vrhu, posut okcima ciglastocrvene rđe, nalik oklopima morskih školjki, nalazi se se skelet odavno pokvarene željezne ljuljaške. Djevojčica žmirka dok joj se opiljci iskričavo narandžastog sunca što zalazi za jedno od obližnjih brda, zadržavaju u sanjivim očima, kao blistavo zelene krijesnice. Ona je u svom crnom haljetku, s kragnicom bijele košulje koja joj divno ističe profil na fonu tamnomodrog neba ispruganog trakama ljubičastog sutona. Kroz ogradu od bijelo ofarbanih visokih čeličnih šipki možemo vidjeti zgradu Doma za nezbrinutu djecu. Gradić u kome se nalazi Dom, zove se Bijela. Bijela je na moru.
Vidimo djevojčicu nagnutu nad svoj pismeni rad. Eto, ona upravo ispisuje ove posljednje redove: „Bijela je na moru.“ I dodaje potom: „ Tata i mama su otišli. Tata je u Africi, mama je u Sarajevu.“
Zatim podiže pogled ka prozoru: u daljini, kroz narandžastu izmaglicu, ona vidi tek vrhove dva crna čempresa, krajičak brda, kao trokut tintasto zamrljanog crteža, vršak nekog bijelog brodskog jedra. Napisala je tek tih par rečenica… Dalje nije znala. U ostalom, o čemu da piše jedna djevojčica čiji su roditelji otišli daleko, toliko daleko da ona nije ni znala gdje je to. Afrika i Sarajevo…Znala je samo da je pomalo ponosna na svog oca, on se sigurno u toj čudesnoj zemlji bavi nekim zanimljivim, važnim poslom! Kad su se rastajali krajem prošle godine, a bilo je to u direktorovoj kancelariji ispunjenoj sivim sekreterima, ormanima prepunim spisa položenih u dosadne ukoričene debele folijante s nizovima čudnih brojki, otac je bio čvrsto zagrlio, osjetila je toplinu njegovog stiska i miris nekog teškog muškog parfema kojim je odisala čitava očeva prilika. Sjećanje na taj miris i sada joj draška nosnice. A mama? Mama je došla drugog dana, ona je nije zagrlila, samo je potapšala blago po kosi – jedva da je i osjetila taj dodir- i brzo izašla iz kancelarije. Samo je rekla da će se uskoro vratiti, da ona ne brine ništa, da sluša tete i čike ovdje. I, da, da ne bude nemirna. Da ne bude nemirna. Izgledala je mama mirno, u svojoj dugačkoj crnoj haljini koja joj je dosezala gotovo do poda, a na rubovima bila je izvezena viticama fino izuvijane crne čipke.
Nije željela da misli dugo o njima. Oni joj nisu bili ni od kakve pomoći da napiše svoj školski sastav, koji je trebalo sutra da se pojavi na učiteljicinoj katedri, uredno naslagan na hrpu drugih učeničkih radova. Onda će učiteljica uzeti svoju crvenu hemijsku olovku i, nadnesena nad taj soliter od sveski, dugo nešto črčkati i škrabati po dječjim rukopisima. Djevojčica će dobro zapamtiti da se njen rad nalazi tačno treći odzada, jer ga je predala odmah, želeći da crvena olovka učiteljice što kasnije krene da križa i štrihira njenih ubogih par rečenica. Znala je da će je ona ukoriti zbog toga, zbog gotovo praznog predatog lista, na kome nekoliko blijedih riječi u vrhu stranice strše kao stidni znamen glupastog poraza.
Ali šta napisati još, čime ispuniti blijedoplave vodoravne linije stranice koja zjapi prazninom? Da piše o svojim drugaricama, o plačljivoj Zorici i debeloj Ivi? Piše: „Zorica ima lijepe plave oči.“ Ona zna, u stvari, da Zoričine oči nisu nimalo lijepe, da joj je jedno oko veće od drugog i da su oba nekako ukrivo postavljena. Ali kako to napisati? Učiteljica bi se sigurno naljutila, a već ako bi pročitala taj njen rad pred cijelim razredom, za primjer kako ne valja pisati, Zoričina ljutnja bi bila tim i veća, a osim tog, sigurno bi odmah briznula u plač. Ko zna da li bi ikad više s njom i progovorila? Još gore bi bilo da napiše o Ivi, kako je debela, time bi sigurno zaslužila jedinicu, a Iva bi se nafrnduljila kao bijesna mačka, čitave dane bi se durila na nju, okretala bi glavu prkosno u prolazu i po ćoškovima se domunđavala sa ostalim društvom kako da mi napakosti!
Ah, da!, pa sjetila sam se!- znala je da učiteljica mnogo voli kad deca opisuju drveće, travu, cvijeće, livade, leptire, more, naročito more, bijele galebove, delfine. Delfine naročito, iako ih nikada nisu vidjela, djeca su pisala o njima kao o bliskim rođacima, svako malo, kao da su im rod najrođeniji, nešto kao braća i sestre.
U moru, na desetak metara od njihovog Doma, zaista je bio jedan delfin. Ali, istina, tek od metala po kome se odavno nahvatala smeđa rđa, izranjao je iz vode, oponašajući talasavi skok, ukočen i nasmijan. O tom delfinu, koji je bio neka vrsta simbola čitavog Doma, djeca su pisala stalno, on je bio nepresušan izvor inspiracije. O njemu se naširoko čulo diljem Zaliva, pa i još dalje, u mutnom zaleđu iz koga su skoro svakog ljeta pristizala djeca iz dalekih krajeva i kupala se ovdje, u blizini njihove plaže, skupa sa svojim roditeljima, djeca s kojom su se tako rijetko sklapala duža prijateljstva. Dijelom zato što se oni nisu zadržavali tu bogzna koliko, tek sedam ili desetak dana, za vrijeme školskog raspusta, dovedeni tu turističkim potrebama svojih starijih ili zbog toga što su ih ti očevi i majke ubjeđivali u blagotvorne pogodnosti ovog podneblja, bogatog zdravim morskim vazduhom i morskom solju, dobrom za njihove upaljene krajnike, pluća načeta gradskim smogom. A dijelom i zbog toga što su se ta gradska djeca na neki način vazda klonila društva domske urođeničke čeljadi, upozorena na vrijeme od strane iskusnih na bezbrojne opasnosti koje bi druženje s njima moglo da izazove.
Nastavnici su su obično znali gromoglasnim aplauzom pozdraviti kakav naročito uspjeli rad na temu delfina, a nerijetko, osjetljivije učiteljice, posebno one iz reda obudovjelih ili usidjelica, znale bi zasuziti nad kakvom dirljivom poemom u kojoj bi se sloboda delfina, njihov elegantni, kraljevski ples u morskim talasima, kobno sučeljavali s ljudskom zavišću i zlobom.
Eto, upravo taj delfin, ta skulptura od željeza, od olupljenih metalnih ploča što su se na spojevima odavno počele kidati i raspadati, otkrivajući crnu šupljinu korozijom izjedene utrobe, oko koje su čitavog ljeta plivala jata vriskave domske dječurlije, bila je za djevojčicu prava zagonetka. Često se u njenim snovima ta skarabudžena olupina pretvarala u džinovsku beštiju. Dok bi ona plivala na struji tirkiznih podvodnih strujanja, najednom bi šupljikavi metalni bik izronio iz dubina svog mračnog tajanstvenog Aeropaga, stvorivši se pred njom u svoj impozantnoj zlokobnoj pojavi. Teško se onda bilo iskoprcati iz takvog sna, kao da je bio kakav crni, neprobojan kovčeg, bez daha i vidjela. U trenu bi se prepala apsolutne crnine u kojoj se našla, muka je bilo pronaći ponovo poznate uglove sobe, ormar i sto, susjedne krevete na sprat u kojima su mirno pod ćebadima spavala druga djeca. A ponekad- i, o kakve li radosti!- osjetila bi sklisko tijelo delfina pod svojom rukom kako se uvija nježno poput svilene ešarpe, migoljeći se i praveći u uzburkanoj vodi vesele vratolomije, pa bi se, potom našli, skupa, na nekakvom mostu, opervaženom stubićima drvene ograde, a preko tog mosta stizalo se u grad između ogromnog zdanja Glavne pošte ( ona je po nečemu slutila da ta zgrada može biti samo Glavna pošta!), i niza naspramnih visokih građevina, između kojih se nastavljala cesta za školu u koju je odnedavno išla. Ona nije bila nimalo začuđena zašto ide upravo u tu školu, a još manje joj je smetao njen čudni pratilac. Uhvatila bješe svojom rukom delfina za lijevo peraje, i tako su stupali, kao u apoteozi nekog davnog sjećanja, ulicom, a niko od prolaznika ni da se zabezekne!
Delfin možda bješe ružan, i nezgrapan, poput kakvog pingvina vukao se na svom repu, tromo migoljeći ulicom, poput mokrog tuljana. Ona ga bješe uzela za peraje zato što je znala da će mu tako biti ugodno i da će biti srećan…
Ali, u svim ostalim, običnim danima, ona nije vidjela u tom bizarnom predmetu ništa od onoga što su druga djeca zapijevajućim glasićima slavila u svojim domaćim zadacima. Delfin je stajao tamo, presjekavši plavu liniju horizonta svojom riđom grbinom, vlažnom od talasa, a na masnom trbuhu nahvatale su se kolonije crnih mušlji, školjki koje su pokatkad bile i na domskom jelovniku, a od kojih je djevojčicu obuzimala muka. Niko od ove djece nije znao šta je to prava stvarnost!, pravi život, pa ni ona sama. Ali ona ne zna da je to ona misao koja je neprestano muči, od dana kad se našla iza ograde, uredno okrečene bijelom bojom: zašto sve što oni uče u školi, svi ti sastavi koje pišu, ni malo nisu nalik svemu onom što ih zaista okružuje? Postoje noći u kojima se djevojčici nikako ne da da usne, obuzima je neki čudni nemir koji nikako nije u stanju da objasni sebi; po svu noć ređaju joj se glavom stvari i utisci prethodnog dana, riju po njenoj umornoj mašti dijelovi slučajnih rečenica koje je čula usput, neke pjesmice, likovi njenih domskih drugova, lica vaspitačica, zvuk usplahirenog mora koji možda najavljuje neku predstojeću oluju? Juče se opet bila posvađala s Ivom, jer joj je ova, iz čiste pakosti, bila negdje sakrila njenu olovku, zapravo običan patrljak grafitne olovke, a to bješe jedina jadna olovčica koju je djevojčica uopšte imala. Ono nekoliko novčića, koje je pažljivo krila u omalenom crvenom novčaničiću koji se sklapao uz pomoć kopče nalik puževim roščićima, bili bi joj dovoljni da kupi novu olovku u gradskoj knjižari, ali do te knjižare put je nikako nije vodio, ispretkan strahom od namrštenog prodavača koji je tamo radio.
Djevojčica je već znala da vozi bicikl. On joj je i sad bilo od velike pomoći: odjezdila je na njegovom crnom, mekanom sicu dugačkom cestom kraj mora, tamo gdje se znala odvesti često, u Baošić, kad je bila bijesna zbog nečeg, kao sad što je bila, zbog Ive. Ali, i onako, iz čista mira, jer je tamo bio red niskih palmi, tik uz niski parapet koji je dijelio pješčanu plažu od ulice. To je bilo mjesto gdje se ona krila. Obično, ako bi imala nešto novca, kupila bi kakav gazirani sok u obližnjoj maloj prodavnici , a onda bi se prebacila preko kamene podzide, naslonivši bicikl na topli od sunca zid. Odjednom bi se slegla tišina nad njom kao kad bi navukla kakvu neprozirnu zavjesu koja je štiti od tuđih pogleda. Legla bi na suvu postelju od sivih kamičaka, i povremeno osluškivala glasove rijetkih prolaznika.
Lijevo od nje, na samo par koraka udaljen, uzdizao se zid jedne kamene kuće. A na nepravilnim, bijeličasto sivim komadima laporca, krečnjačkog kamena, stajale su, pribijene čeličnim čavlima izgrizene rđom, dugačke metalne pločice. Imale su izgled mršavog čovjeka, raskrečenih udova, ruku i nogu, a ona se uvijek pitala: čemu li, zapravo služe? Na njih se često vraćao njen pogled, između tupog zurenja u ljuljajuće barke kod pristanka, ili, na početku uzbudljivog a na koncu dugočasnog posmatranja galebljeg jata, što je kružilo a potom se mjestimice rušilo na tanku pliticu mora u potrazi za mrvicama hljeba ili ribljim iznutricama.
Bilo je nečeg strašnog, ali istovremeno i čudno umirujućeg, u tim zrđalim šipkama koje su stršale iz blijedog kamena. Kao da su joj govorile: „ To si ti, Bojana, mala mrka djevojčice sanjivih trepavica, tako ćeš čitavog života služiti kao one, možda jedno vrijeme pridržavati stijene da se ne sruče u more, a potom ćeš, prekrivena pljesnivom rđom, jednog dana sasvim nestati…“ Ali ta misao ne bješe joj neprijatna.
Pila je sok iz malog četvrtastog tetrapaka, čekala je da se odnekud pojave delfini. Ali morska horizontala ostajala je uvijek ravna,mirna, kao isprugani list školske sveske. Tek tada bi iz nje, po tim čistim, hladnim prugama, isplivavali engrami, znaci nekog pisma, kao zauzlani kardiogram njenog srca, što je stremilo nepoznatim, apstraktim predjelima budućeg vremena: mogla je jasno na tom zamućenom horizontu razabrati svoj udaljeni lik kako se odražava u staklu jednog autobusa koji je vuče gore, daleko iznad mora, preko pustih zelenih pašnjaka iz kojih je u nebo stremila gromada bijelog spomenika ( majka će joj reći da je izgrađen za sjećanje na pogibiju vojnika iz nekog davnog rata, i da se to mjesto zove Tjentište ), a ona će se uzalud propinjati na prste da vidi tog mermenog sjevernjačkog delfina izniklog na travnatoj zaravni a u pozadini strše ogromne klisure koje vjerno podražavaju propeta krila monumenta; potom će utonuti u duboki san iz koga će je probuditi majčino gurkanje. Ta, stigli smo već, to je Sarajevo, pogledaj ta narandžasta svjetla!
Možda će to biti još jedna izmišljotina, taj grad u dolini, a magla se već spušta s okolnih brda, fluidni, sipki raster večeri i noći u koju njih dvije uranjaju kao delfini u tmasto, crno more.
Nedeljko Simanić
Priča je dio pripovjedne zbirke u nastajanju pod nazivom “Djeca u soliterima”
—
