Otuđeni,
U noćima trovanja i bijesa
Ne pronalazimo ništa
Živimo bez uspomena
U međuprostoru
A bijeda je sve neprobojnija
Bijeda prosjaka i hramova
Sa zavjetom mrtvog Boga
Koja se saopštava jezikom samozaborava
Zovemo se djecom zemlje
Govorimo krišom u polumraku
Boli nas ovo vrijeme bez proroka
Mi smo oni koji odlaze
Koji prelaze na drugu stranu
Sinovi, prelijepi mladići
I znamo za jedinu mudrost
To je mudrost neba
To smo mi
Tragači
U idućem pogavlju progonstva
Leptirica nevinosti
I bolesni samac,
Napušteni filozof nade.
Danilo Đurica
