Davno, mnogo ranije nego se sve to dogodilo, mnogo prije svih pjesama i iskustava, u poleđini riječi što su tek trebale da se oglase, da vaskrsnu, u davnoj davnini davnih dana, takoreći, u jezgru svih pogleda ispod treptavih trepavica, u suznom oku vlažne bionjače, sjedio je moj otac, u položaju beduina na vrelom pijesku, skrštenih vadlova skoro pod stražnjicom, s rukavima modre košulje podvinutim na mršavim zapešćima, sa satom na članku modre ruke koja je još uvijek primala zadnje odbljeske žućkastog sunca ponad Otesa. Sjedio je on na šinama.
Bio je to pružni nasip od šljunka i kamenja, a nad njim je poput treptave izmaglice, sunčani sjaj drhtao, povijao se, kao iskričavi oblak. Šine su krčile svoj beskrajni put kroz tu valovitu svjetlosnu igru, daleko se gubio njihov rep od usijanog, žeženog metala; krajevi su njegovi nestajali u perspektivnoj daljini s obe strane.
Otac je sjedio i posmatrao dječju igru s loptom, dolje, na travnatom terenu u čijem središtu se bočila visoka čipka električnog stuba. Taj je stub, u podnožju betonskog četvtastog postamenta, imao pozabadane metalne štenge, stepenice, uz koje se mogao uzverati bilo koji smjeliji klinac, a služile su po svoj prilici za popravak električnih vodova, ali nikad niko nije još vidio nekog radnika da bi se po tim čeličnim zarđalim gingama uspinjao, bilo kada.
Otac je razmišljao o finoj, nečujnoj muzici bakelitnih osigurača, o pucketavim sinkopama tih električnih čašica od bjeličaste majolike, kao da se radi o malim tropskim bubnjevima; o suptilnom ritmu podrhtavajućih crnih žica, koje su poput linija urezanih oštrim sječivom, presjecale plavetnilo neba. Mirno je pušio svoju cigaretu koja se svojom dimnom plerezom kačila za kragnu košulje, oštrih bridova poput lastavičjeg repa.
Pratio je dječju igru pomalo rasijano, dječaci su se gombali oko ustumarane “bubamare”, s pentagonima crnih i bijelih polja. Svako malo odozdo je dopirala graja i povici: ” dodaj”!, “dodaj”! Primjećivao je da se njegov sin pomalo nevoljko i snebivljivo povlači uz rub igrališta, kako mu djeca rijetko dodaju loptu, kako trči tamo- amo poput izgubljenog insekta, tek ponekad podižući ruku kako bi ga primijetili i konačno udijelili da vrhom svojih kopački i on osjeti taj novi kožnati “fudbal”. Tu loptu i te kopačke, otac je kupio sam, podliježući dugomjesečnom sinovskom navaljivanju. Sad su konačno bili tu na travnjaku: nove “adidas” crne kopačke s pravim plastičnim kramponima koji su se mogli odvrnuti i skinuti, i ta ganc nova lopta.
Otac je osjećao kako mu dijafragma pod rebrima čudno podrhtava, steže se i kao da tone, kao davljenik koji upravo guta posljednje mjehuriće vazduha.
Nije ni shvatio kad je zapravo počeo da trči. U nekoj vrsti izbezumljenosti koja ga je zahvatila svega, vidio je da dječak po imenu Đordje, a koga su svi od milja uvijek zvali “Đokica”, na pravdi Boga hvata njegovog sina za gušu, tresa ga, udara nogama u potkoljenice.
Spazivši razjarenu zvijer koja se stuštila niz pružni nasip ( a u pobjesnjelom trku bijehu joj spale smeđe mokasinke sa stopala, te sad brzinom taneta stiže samo u čarapama), Đokica se i sam dade u prestrašeni bijeg.
U zamagljenom od znoja i suza pogledu otac je mogao još samo da vidi udaljavajuću prilku dječakovu, kao crnu mušicu, “mouche volante”. U taj je čas jedan je avion uz zaglušujuću buku upravo preletio preko njihovih glava, električne žice zadrhtaše kao u reskom gitarskom tremolu, sina je svladavao pakleni stid, a otac pade na travu, jedva hvatajući dah.
Nedeljko Simanić
Priča je dio pripovjedne zbirke u nastajanju pod nazivom “Djeca u soliterima”
—
