Krenuh, uzeh put preda se, ne znajući zapravo
kamo me može
odvesti. Obuzeo me strah,
grčevi u crijevima, a u glavi
zujanje:
valjda zbog tog ledenog daha mrtvaca.
Ne znam.
Otputih se, misleći da je šteta
skončati tako rano, ali
eto
začuh onaj tajanstveni i uvjerljivi zov.
Taj zov ili
čuješ ili ne, a ja sam ga čuo
i umalo ne briznuh u plač:
stravičan zvuk
što se rađa u zraku i u moru.
Štit i
mač. A onda,
unatoč strahu, krenuh, priljubih svoj obraz
uz
obraz smrti.
Ali nikako nisam mogao sklopiti oči i ne
vidjeti
taj nesvakidašnji prizor, spor i neobičan,
premda
usađen u munjevitu stvarnost:
tisuće mladića poput mene,
golobradih
ili bradatih, ali svi odreda Južnoamerikanci,
stapaju
obraze sa smrću.
Roberto Bolanjo
Sa španskog preveo Darko Poslek
