U svitanje, dok su stijene bile još modrikaste, netko je u dvorištu prebirao mandolinu. Dva tri zvuka i duga tišina. Opet dva-tri zvuka mandoline i, kao iz daljine, poduglas pjevača, jedva čujan i žalostan. Onda je izgrmjela jedna kočija na granitnim kockama i otkotrljala se u smjeru Lubjamske ploščadi; opet je nastala svečana tišina, kao na veliki blagdan. Iznad Marosejke i »Be Bullvara« (gdje stoje kolibe iz davnog, petrovskog doba) razlila se rana jutarnja zvonjava u dugom i ustreptalom krugu preko vodoravnih kamenitih perspektiva Grada, daleko, na modri horizont, šumovit i ustalasan. Nad zlatnim crkvenim kupolama, nad otvorenim prozorima, blistavim od jutarnje rasvjete, blaga zvonjava s telefonskim žicama zvonila je kao citra; iznenada zavitlao je Vjetar spiralom prašine i kao u veselom skercu nabacio se prašinom na crno kudravo psetance što je zalagalo i potrčalo niz plotove.
Tiha su jutra po parkovima moskovskim, gdje vjetar gudi u krošnjama borova; trava je mekana i sočna, a voda u ogledalu jezera ljeska se u Sivdj poiurasvjeti Oblačja, niskog, toplog i teškog kao mješine. Kroz crvenkasta debla borova i lirske brezove pleureuse provirivala je brutalno tvrda stijena nekakve tvornice, a jedna žena u crnini, mračna u pojavi, stuipala je alejom polagano i svečano; oprezno objema rukama, kao svetinju, nosila je maramu sa posvećenim uskrsnim kolačima. Marama bila je vezana, a na vrhu provirivala je kroz bijelu servijetu ruža od crvene hartije. S tom mračnom koščatom ženom u crnini počelo je jutro toga dana veoma svečano, kao da su prvi akordi crno presvučenih bubnjeva otkrili svijetle prostore proljetne pjesme, koja je stala da bruji nad gradom toga jutra silno i pobjedonosno.
Kroz ijedan otvoreni prozor čula se gdje zvoni skala klavira. Mlada bolesnica, blijedazelena u licu, sa povijenom glavom, polijevala je pelargonije na prozoru i voda je prskala na pločnik. Na oniskom svijetloplavom jednokatnom zvoniku, pod svodom od kamena, jedna gojna seljačka djevojka, sa zalizanom slamnatom kosom i crvenom maramom, u jednoličnim zamasima nabijala je jutarnje zvono: bam, bam, bam … Kod (jednog postolara u /prozoru, između alata, izrezuckane kože, čiriza i dretve, protezala se prugasta mačka od sna i lizala dlaku na svojim mekanim šapama. U izlogu starinske provincijalne apoteke, sa bombonima za gliste i crvenim i zelenim staklenim kuglama, Eslkulap i Lenjin od sadre, bijeli i prašnjavi, pasivno promatraju događaje kroz blistavo staklo izloga, što ih odvaja od jutarnje zvonjave, od vjetra i od pasjeg laveža. U staklenom prostoru apotekarskog izloga, okićena crvenom hartijom i girlandama, na prašnoj i žalosnoj sceni, ona dva lika od sadre djelovala su isto tako prašno i žalosno.
Toga jutra stiglo je proljeće u Moskvu bučno i nasmijano, kao što su radosni udarci činela blagdanje vojničke muzike. Po bulvarima i širokim ulicama u centru gradskom razlili su se slapovi žute sunčane svjetlosti i topline. U dvorištima neokrečenih crvenociiglenih nebodera, u sjeni visokih i tmurnih ledenih zidina, ljudi su sjekirama sjekli led i tovarili ga na kola. Pucale su debele ploče leda pod udarom sjekira, a daleko u pozadini, na Strasnoj ploščadi, blistaju zlatna kubeta i titraju visoko u uzduhu crveni baloni; žene, dojenčađ u kolicima, spomenici na šetalištima, (konji, mačke, prolaznici, sve to ključa u nemiru, blista i kreće se uzbuđeno i radosno. Na Smalenskom rinku puše se nibljasti samovari, gomile gologlavih žena u šarenim suknjama kupuju brašno, igle, zelen je i meso; čizmari potkivaju čizme prolaznika usput, mesnice mirišu prenatrpane crvenim krvavim mesom, a tri slijepca pjevaju uz harmoniku ukrajinsku narodnu pjesmu. Između piramida bijelih krupnih kijievskih jaja, bačava masla iz Vologde, oljuštenih rjabčika, ribetine iz Volge, u šarenilu sala i slanine, mimoza, prvog proljetnog cvijeća i cigareta, plače jedna đkarina.
Kao osnovni lajtmotiv tako se razlijeva sivotmodro prijepodnevno aprilsfco sunce po pločama asfalta, po licima čađavih ikona, po vlažnim njuškama veselih pasa, koji laju i trčkaraju uznemireno. Sunce se probija kroz zamrznute ruke prolaznika, diže temperaturu u mekoj vunici prvih pupova, i one oralne masivne ampir-ograde iz boljarskih vremena sa meandrima, carskim fasesima i rđavim rozetama, kvake na vratima, kovani novac i svi predmeti metalni, jučer još tako ledeni pri dodiru ruke, sve to postaje intimnije i toplije od sunčane vatre. Svježe ofarbane barke njišu se na vodi Moskve Rijeke i mirišu po terpentinu i katranu. Teretni kamioni tutnje prenatrpani kožom i gredama, kleče starice pred zaključanim crkvenim vratima, i ta plovidba oblaka po akvamarin,škoj vedrini, ti otvoreni domovi gdje se praše perine i sagovi, crvene zastave na istočnom vjetru, jata ptica selica u trokutima Visoko nad gradom, vika djece, žubor sive, mutne proljetne vode u blijesku rasvjete, sve to raste i bruji u koru sve glasnije i sve silnije.
Svira istočnjak ulicama moskovskim: od modrih šuma preko oranica do telefonskih žica sve bruji od nemirnog vjetra. Vijori vjetar crvenim zastavama, kitajskim, istočnjačkim reklamama transparenata, razapetih preko ulica kao jedro, vitla rujnim maramama mladih djevojaka, diže suknje, zvoni po grobovima i antenama i nosi mase bijelih oblaeića po vedrini, pozdravljajući sve »drugove ljude« veselo kao što se bijelim maramama pozdravljaju brodovi kad plove iz luke.
Vjetar njiše limenim cimerima i vjetrokazima, tjera jata vrapčja i igra se njinim cvrkutom, kikoće djeci da vitlaju zmajevima, diže smeće i hartije iznad sivih i prašnih cesta u znak radosti i jutarnjeg pozdrava. Kreće se sve, sve hitrije i sve luđe. Novolakirani crveni tramvaji, crveno- zeleno-žuto oličene licitarske kuće na zidovima tvrđavnim, avioni u vedrini i izvoščiki u zelenim tatarskim kaftanima, sirene fabrika, dimnjaci i kolodvori. Mirišu krimske jabuke, a topao vonj čokolade iz jedne poslastičarnice miješa se sa slatkobljutavom aromom automobilskog benzina i smole, što se puši na pločniku pod rukama asfaltara.
Ivan Velilki svjetluca iznad Rreimllja; na Smolenskom rinku zvone beskrajni vozovi sijena idilično, sasvim seoski primitivno: cilin-cin, cilin-cin; šest brončanih konja propeto se na kraju Tvenske na »Slavoluku Godine Tisućuosamstotinaidvanaeste« u punom sjaju sunčane buktinje, a po bolnicama, na otvorenim prozorima, pacijenti u ispruganim bolničkim košuljama srču dah rosnog jutra. Tamo jedan crven obradi bosjak u prljavim krpama objašnjava uličnom čizmaru kako treba da zabije cvek u njegove postale i vidi se, po svemu, da nije zadovoljan majstorom. A majstor prebire kažiprstom po vrećici punoj potkova, turio je u usta punu šaku čavlića te nešto žvače poluglasno i mumljajući prekapa po masnoj poderanoj torbi. Jedan slijepac puši papirosu, klečeći u blatu klanja se prolaznicima i zapomaže gražđanima, da budu dobri i da se smiluju njegovoj nesretnoj ruskoj duši.
Trudna jedna baba zagnjurila je kažiprst ili palac u goveđu butinu, grebe noktima po mesu, s komadinom hljeba, namazanom prst debelo kavijarom u lijevoj ruci, melje nešto punim ustima mesarskom kalfi, orijentalnog profila, da nije luda, da kupi ucrvano meso … Bulke, kruh, vrući pirogi, koštice od tikava, čokolada, kavijar, kiipući samovari, sve se to dimi sa posljednjim krpetinama snijega i valja sa vrećama brašna, sa slijepcima, fotografima i trgovcima knjiga i kalendara, pugačovški, seljački primitivno. Obasjalo je sunce tu igru svjetlosti i sjene u svijetlo- modrom proljetnom mlazu, a obris grada u horizontali tone između talasa Vrapčjih brda i u nizini Moskve Rijeke kao u Ikakvoj terenskoj zdjeli. Ploha se gradska priljubila uz horizont kao dug jednoličan potez, u svojoj monotoniji nešto jače naglašen zlatnom kupolom Hrista Spasitelja, neukusnom, nametljivom nazovimonumeutalnošću jednog arhitektonskog akcenta, koji je uništio skroman obris starinske Moskve sa centrom kremaljških zvonika.
Sjedio sam u pauku Kemijskog instituta i sam fasciniran dolaskom proljeća. Nilkad još kao ove godine nisam tako intenzivno čeznuo za proljećem, a nikad nisam uzmicao pred njegovim dolaskom stopu po stopu, kao proljetos. U čežnji za velikim, toplim proljećem, još sam početkom februara ¡(kad su kod nas magle bile guste i teške) otputovao na Jadran, u ¡susret suncu. Cijelu noć probdio sam u vagonu u nemirnom očekivanju juga i proljetne rasvjete; svitalo ¡je kad smo stigli na Plaše. Nad istarskim kršnim masivom gasnule su zvijezde, a more je ¡snivalo u sivoj kvarnerskoj ¡horizontali bijelo kao mlijeko. Žmirkali su još svjetionici od Svetoga Marka i Malinske, a otoci zagnjurili se u vodu kao crne, glomazne, pretpotopne kornjače. Preko Kvarnera, u dijagonali, kretala se jednolično polagano jedna svjetiljka na jarbolu: brod pramcem na Velika vrata, ispred Brseča i Plomina pod liburnij’sfcim hridinama i dalje na otvoreno more.
Svi mi patimo od iluzija da se može otputovati iz naših starih i prljavih luka s ustajalom zelenom vodom, i smećem nekamo daleko, dalleko, gdje se otvaraju svijetle horizontale prostora i gdje je sve kristalno jasno i sunčano. Svi mi mislimo da postoji negdje jedna vedra zemlja, gdje bilsmo ¡se mogli iskrcati i oprati od ovih naših magla i tereta vlastitog života. I ja sam se onog svitanja sa Plasa zagledao čeznutljivo za svjetiljkom na prvome jarbolu, što se polagano kretala preko Kvarnera na otvoreno toplo more, koje daleko negdje na jednoj planeti oplakuje tihi modri zaton sa sočnim paomama.
U ovo naše tužno vrijeme političkih tjeskoba, Evropljani se obmanjuju romantičnom čežnjom za nepoznatim tropskim zemljama, kao da Indija nije danas isto tako politička robijašnica i industrijalizirana hapsana kao i Evropa. Ili kao da po kineskim ulicama na teče krv, a Azijati novčari i feudalci kao da ne dime palac debelim cigarama nad gomilama izmrcvarenih leševa, koji prodaju svoje robovsko meso po istim zakonima kao i robovi u Černomercu, u Podsusedu ili u Trbovlju. Sve to zbiva se na jednoj neobično malenoj lopti, i došlo je vrijeme da čovjek uzme u svoje ruke tu malenu blistavu planetu, da je očisti od krvi, od patnje i od nesreće. Sve te čežnje za iskrcavanjima na sretnijim kontinentima spadaju u prethistorijsko razdoblje duha, u predlenjinsko doba, dok još ljudi nisu otkrili Šesti kontinent, SSSR.
Tako sam se bio u februaru sunčao na riječkom Baroševom molu, gledao prljavo mornarsko rublje na sivoj talijanskoj oklopnjači i čeznuo za Šestim kontinentom. Iz Rijeke odzvanjali su signali tramvaja, polagano je klizilo jedno tamnonarančasto jedro u proljetnoj tišini od Brajdice pod zelenom bakrenom kupolom riječkog kazališta, proljeće je bilo, a ja sam čeznuo za sjevernim Šestim kontinentom SSSR-om. A sada, ovdje, u zemlji vukova i samovara, iskrcavši se na tom Šestom kontinentu SSSR-u, stao sam neobuzdano i silno da čeznem za pravim, autentičnim, idealnim, čistim kvarnerskim proljećem. Koje li dječje, neozbiljne i nepostojane hirovitosti.
Sjedim u bašti Kemijskog instituta, promatram Moskvu u sunčanoj rasvjeti sa gazometrima, plotovima fabrika, dimnjacima, novogradnjama i Skelama. Iz daljine na vjetru čuje se limena muzika, pojedini taktovi Rakoczijeva Marsa, i u taj mah mi se grad pričinja velegradom, kao što su svi veliki gradovi na ovoj civiliziranoj bijednoj planeti. Ljudi su umorni od posla, bacaju bakreni novac u orfkestrione, grickaju suhe zemičke, piju votfcu, a kraj je žalostan, žut i pjeskovit. Ovdje, usred perivoja, stoji Kemijski institut, s epruvetama, sa svijetlim sunčanim hodnicima presvučenim linoleumom, sve oprano, sve blistavo i sve čisto, kao što već jesu naučni instituti Dvadesetog Stoljeća blistavi i čisti, sa svijetlim hodnicima, presvučenim linoleumom. Tu su velike mramorne ploče sa ziatnourezanim imenima Mendelejeva, Lomonosova i Mečnikova, tu je sve određeno i jasno razvrstano pod svojim vlastitim brojem i formulom u vitrini i u tabelama.
Ljudi su neobično pametne životinje i kao što su sve do danas popisali, uredili i razvrstali u ovom Kemijskom institutu, tako će dosikora urediti, popisati i razvrstati sve što je potrebno da se uredi, popiše i razvrsta na čitavoj zemaljskoj kugli. Eksport i import bit će uravnoteženi, sve statističke tabele bit će hiljadu i hiljadu puta bogatije od današnjih statističkih tabela. Ne će više biti ratova ni neprirodne smrti, ni engleske funte ni dolara, ni kobne magnetske igre velikih sila, pa ipak u sjenci najegzaktnijih naučnih spoznaja živjet će još uvijek nelki zbunjeni, hiroviti i neuredni ljudi i prisluškivati kako vjetar tucka granama prije dolaska proljeća… Ti će ljudi biti sramota i ruglo kemijskih instituta, ali gle, ipak, uprkos tome, oni će prisluškivati kako trava niče po gredicaima i šta govori vjetar trešnjevom cvijetu. Cvrkut vrabaca i let banalnih oblaka te će lude promatrati s pažnjom vrijednom poštovanja. Osjećat će žalost proljeća svijesne, da je čovjek čarobnjak vedrine, modrih perspektiva u proljetno podne, što ne znači drugo nego čarobnu kaskadu slika i priviđenja, slapove boja, mirisa i zvukova koji buče, strovaljujući se u ništavilo. Čovjek se (kreće kao lavina boja, mirisa i zvukova, i njegova čežnja samo je jedna od nevinih iluzija o prividnosti da zbivanje ima neki smisao.
Miroslav Krleža
Iz knjige Izlet u Rusiju
